Zastupnica Karolina Vidović Krišto: Stanje u Hrvatskoj zahtjeva korjenitu promjenu kao u Italiji 1993. godine. Treba nam akcija “čistih ruku”

KRVAVI USKRS 1991. I DANAŠNJA HRVATSKA
STANJE U HRVATSKOJ ZAHTJEVA KORJENITU PROMJENU KAO U ITALIJI 1993
TREBA NAM AKCIJA „ČISTIH RUKU“

Ako hrvatski građani osjećaju svakodnevno nepravdu, a svi statistički pokazatelji pokazuju da se Hrvatska kreće u krivom smjeru, onda moramo postaviti dijagnozu tog neprihvatljivog stanja. Postavljanje te dijagnoze nije komplicirano, jer glavni uzročnici današnjeg stanja u Hrvatskoj su poznati. To su vodeći političari koji su izabrani i dužni su probleme detetkirati i rješavati.

Mogu li hrvatski građani očekivati ikakav boljitak u svom životu, na radnom mjestu, pred sudovima, u kvaliteti zdravstvene usluge, u osnovnom i srednjoškolskom sustavu, na sveučilištima, visini mirovina, bankarskim uslugama, boljim uvjetima za rad OPG-ova? Može li se mladi čovjek nakon završetka školovanja nadati atraktivnom radnom mjestu te stvaranju osnovne egzistencije?

Odgovor je jasan NE! S ovim političarima, medijima i pravosuđem ne će se ništa na dobro promjeniti. Oni su svoje znanje i umijeće pokazali i dokazali! Djela hrvatske elite su transparentna, Država Hrvatska je majka uskoj šačici privilegiranih, te maćeha velikoj većini naroda.

Ali narod koji ih bira nije kriv. Taj narod je izložen sustavnom manipuliranju, riječ je doista o vrsti „okupacije“ kojoj su hrvatski građani izloženi. Ti manipulatori javnost uvjeravaju, putem korumpiranih medija, da promjene nisu moguće.

Prva nametnuta tvrdnja je da su svi političari isti, te kako zbog toga nikakva promjena nije moguća. To je lažna i apsurdna tvrdnja! Ali iz te laži proizlazi činjenica da 55% građana ne izlazi na izbore.

Međutim promjene jesu moguće, i na njih mi Hrvati imamo pravo! Jedino što moramo učiniti jest onima koje plaćamo, Vladi, Saboru te pravosuđu, zbog nerada i zlouporaba uručiti „izvanredni otkaz“. Primjere korjenitih promjena imamo bezbroj u povjesti, a jedan od njih je Italija 1990-ih (Tangentopoli, akcija “čistih ruku”).

30 godina nakon herojstva Josipa Jovića, koji se borio za slobodu, ali i za pravedno društvo, Hrvatska se nalazi na velikom raskrižju.

Odlaskom Tuđmana s političke scene, završilo je razdoblje uspostave države.

Tada je trebalo uslijediti razdoblje izgradnje institucija Države koja je trebala stvoriti okvire za uspješan razvoj Hrvatske.

Nesporno je da Hrvatska ima sve preduvjete da bude bogata i stabilna Država. Ali već 21 godinu doživljavamo sustavnu razgradnju hrvatske Države.

Znanje, sposobnost, poštenje te domoljublje onih ljudi koji vladaju Hrvatskom (Sanader, Šeks, Mesić, Jandroković, Milanović, Plenković, Josipović te ostali istomišljenici), hrvatski građani svakodnevno osjećaju na svojim leđima.

Rezultat njihove vladavine tako osjećamo u zdravstvu. (Ovih dana su primjerice veledrogerije obustavile isporuku lijekova.) Imamo jedan od najvećih postotaka izdataka iz plaće za zdravstvo, a sustav je u potpunom kolapsu.

Rezultat osjećamo u javnim financijama. Vijest da je Todorić optužen da je počinio štetu od 18 milijardi kuna tretirana je u kontroliranim i korumpiranim medijima kao de se prevrnuo kamion krumpira. Da se takav kriminal dogodio u bilo kojoj drugoj europskoj državi bio bi to razlog za smjenu stotina dužnosnika u vladi, u poreznoj upravi, policiji, odvjetništvu i sudstvu. Jer stvar je jednostavna, ako jedan pojedinac kao Todorić ne plaća poreze ili šteti državnim financijama na neizravan način, onda je posljedica da porez za prosječnog građanina mora biti viši. Zato imamo 25% PDV, a Njemačka 16%. Zato su kazne za prometne prekršaje u Hrvatskoj više nego u Njemačkoj, zato je kazna za ne-produžavanje parkinga u Zagrebu viša nego u Muenchenu. Kazne trebaju postojati, ali one moraju biti razmjerne sa standardom.

Taj Todorić, pak, i dalje stanuje u svom dvorcu i ismijava sve hrvatske institucije te vrijeđa zdrav razum. Istovremeno, zbog neplaćanja nekoliko rata kredita banke i lihvarske agencije bacaju cijele obitelji na cestu. Iako to postupanje banaka krši sve europske norme, HNB te ostale institucije svojim nedjelovanjem sudjeluju u zlostavljanju svojih građana i pogoduju kriminalnom djelovanju krupnog kapitala.

Zašto imamo društvenu situaciju koja je nelogična i neperspektivna. Razmotrimo malo glavne krivce te današnje hrvatske zbilje.

Ovih dana, prilikom obilježavanja pogibije policajca Josipa Jovića, od Milanovića, Plenkovića i ostalih državnih dužnosnika slušali smo kako je Josip Jović dao život za slobodu, međutim, nijednom jedinom riječju nitko od dužnosnika nije rekao tko je ubio Josipa Jovića. Trideset godina nakon našeg oslobodilačkog rata Hrvatska je dovedena u situaciju u kojoj ponovno postoji zabranjena terminologija.

Svi znamo da je u komunizmu, primjerice, bilo zabranjeno govoriti o Bleiburgu, a danas je zabranjeno reći da je Srbija napala Hrvatsku i da je dobar dio članova Pupovčeve stranke sudjelovao u agresiji na Hrvatsku.

U današnjoj Hrvatskoj je Pupovac svojevrsni guverner za kojega ne vrijedi nijedan zakon ni pravilo. Taj čovjek vrijeđa i kleveće na svakodnevnoj bazi Hrvatski Narod. On se neki dan uspoređuje s progonjenim Židovima. Čovjek koji sudjeluje u vlasti već 20 godina, za kojeg postoje ozbiljne indicije o sudjelovanju u korupciji, a koji podržava srbijansku politiku koja je napravila najveće zločine nakon Drugog svjetskog rata, ima hrabrosti docirati i klevetati Hrvatsku Državu. Pupovac je već odavno trebao biti prognan iz hrvatskog javnog života i pravno procesuiran. Ali ne. Za naklonost tog čovjeka se svađaju Predsjednik Države i Predsjednik Vlade; apsurd i sramota.

Hrvatskom vladaju redom ljudi koji su u trenutku agresije na Hrvatsku bili u punoj snazi (pritom mislim na Plenkovića, Milanovića, Jandrokovića, Darka Horvata, …), a koji nisu osjetili potrebu sudjelovati u obrani Domovine.

Da budemo jasni, ja ih ne optužujem, jer nismo svi isti. Dragi Bog svakome od nas daje prednosti i mane.

Ako nisu tada imali dovoljno hrabrosti, to nije smrtni grijeh; ali treba jasno komunicirati ono što je istina. A to je da su pripadali privilegiranoj skupini, te da su – dok su se drugi smrzavali po rovovima – oni bili po salonima ministarstva vanjskih poslova.

Ali ono što je bitno kod ove teme jest – što su za hrvatsko društvo poželjne karakteristike, a što nepoželjne. Tko je “good guy”, a tko “bad guy”.

Ugledajmo se na uspješne primjere. Pogledajmo državu od koje valja učiti. Državu Izrael.
Svi premijeri Države Izrael, osim utemeljitelja Ben-Guriona, bili su izraelski vojnici. Sadašnji premijer Benjamin Netanyahu bio je čak pripadnik jedne specijalne postrojbe izraelske vojske.

Znači Izrael ima jasne kriterije: za obnašanje bitnih državnih dužnosti potrebno je dokazano domoljublje i osobna hrabrost.

Milanović, Plenković, Jandroković nisu imali hrabrosti 90-ih godina, to je dokazano. Nažalost, oni i dalje nisu hrabri, ali su zato tašti te skloni osobnom komforu na štetu ostalih građana.

Jer kukavičluk 90.-ih nastavljaju kukavičlukom 2021.

Zamislimo da se na obilježavanju pobjede nad fašizmom u Češkoj, Poljskoj, Francuskoj ili Luxembourgu, njemački agresor nijednom riječju ne spomene. To je jednostavno nezamislivo.

Ali kukavičluk se ne očituje samo u segmentu državno-nacionalnog identiteta i dostojanstva. Taj kukavičluk, koji je u biti egoizam, pogotovo je vidljiv u odnosu tih dužnosnika prema vlastitim građanima, koji ih, usput budi rečeno, i plaćaju.
U svome kukavičluku (egoizmu) ti dužnosnici hladnokrvno promatraju eroziju hrvatske države (kojoj je isključivi uzročnik u devastiranim institucijama prožetim korupcijom samo kako bi uski krug moćnika živio u dekadentnom izobilju) ne osvrćući se na ogromnu većinu građana koji su zbog tog i takvog stanja traumatizirani i zlostavljani.

Tu društvenu nepravdu doživljavate već pri upisu djeteta u vrtić, ili pri narudžbi za liječnički pregled, a u institut javnog natječaja za zapošljavanje nitko ne vjeruje, jer su to zapravo tzv. natječaji sa slikom.

Naravno, kako bi taj nered mogao funkcionirati, on mora imati svog bodyguarda, zaštitnika koji mu daje privid legaliteta. I to je, kao što svi znamo, hrvatsko pravosuđe. A mogli bismo ga nazvati i hrvatsko krivosuđe.

Aktualno prepucavanje predsjednika i premijera oko izbora predsjednika Vrhovnog suda treba vrlo racionalno promatrati. Nema tu nikakve želje, ni jedne ni druge strane, za nekakvim promjenama kojim bi to pravosuđe postalo društveni katalizator hrvatske države u kojoj bi funkcionirala vladavina prava i od koje bi građani napokon imali zaštitu i korist. Ovdje je isključivo riječ o prevlasti nad pravosuđem od različitih struja iste interesne skupine.

Jer, kad se uzmu glavni akteri u svezi izbora predsjednika Vrhovnog suda, ali i uopće glavni akteri hrvatskog pravosuđa, onda je i površnom analitičaru jasno da ti ljudi uopće nemaju svijest da, kršeći zakone ili ih selektivno provodeći, nanose nepravdu društvu u cjelini i stvaraju društvo nepravde, korupcije i nepotizma.

Doslovna primjena zakona za odgovornog pravnika ne može imati nikakvu alternativu, i to bi morao biti univerzalni standard – bez obzira na vlastite legitimne političke poglede, ili bilo koja druga osobna usmjerenja.

Ali hrvatskom državom vladaju pravnici koji se još uvijek drže krilatice pokojnog diktatora da se „ne treba držati zakona kao pijani plota“.

Tako ta Zlata Đurđević tumači ustavna prava udbaških nalogodavaca Mustača i Perkovića, pritom zlonamjerno krivo tumačeći institut zastare (jedan njemački pravnik nije moga doći k sebi kad sam mu pokušala objasniti da u hrvatskom pravosuđu za ubojstvo postoji zastara).

Upravo to zlonamjerno i selektivno tumačenje zakona od strane pravosuđa učinilo je hrvatsku državu nesigurnom, nepravednom i korumpiranom.

Neka si svatko postavi pitanje bi li jedan Radimir Čačić pred ijednim hrvatskim sudom bio osuđen kako je osuđen u Mađarskoj. Svatko će reći „ne bi“, jer bi naš sud za Čačića uvijek pronašao opravdanje, i Čačić bi bio oslobođen.

Ali postavimo si i drugo pitanje. Da je generalu Anti Gotovini sudio hrvatski sud, on bi sigurno bio osuđen, i to na minimalno 50 godina zatvora. Jer hrvatskim sudovima dominiraju neobične pojave.

Uzmimo primjer bračnog para Kos (prezime Kos, a ne JNA služba KOS). Supruga Kos je predsjedala Vijećem u Velikoj Gorici koje je smatralo da Zdravka Mustača ne treba isporučiti sudu u Muenchenu.

Suprug Kos, u međuvremenu sudac Vrhovnog suda, oslobodio je Vinka Sindičića 2000. godine u suđenju za ubojstvo Bruni Bušiću. Inače, Sindičiću je dokazan pokušaj ubojstva hrvatskog emigranta Štedula, a dobri poznavatelji emigrantske scene tvrde da je osobno hladnokrvno ubio bračni par Ševo i njihovu 9-ogodišnju kći Rosemarie.

U obrazloženju oslobađajuće presude sudac Kos je među ostalim ustvrdio da uopće nije dokazano da je Udba vršila politička ubojstva. Znači tada, 11 godina nakon pada berlinskog zida, nakon što su u cijeloj Europi objavljene tone dokumenata koji dokumentiraju zločinački rukopis komunističke tajne službe, sudac u Hrvatskoj je rekao – „to ništa ne postoji“.

Nakon te anticivilizacijske presude sudac Kos biva unaprijeđen u suca Vrhovnog suda.
Istodobno, kada je ravnatelj jedne zagrebačke škole sa svojim učenicima u predvorju škole izvjesio portrete generala Gotovine i Markača, i zbog toga dobio otkaz, hrvatsko pravosuđe ponovno je pokazalo svoje brutalno lice. Na pravomoćnu presudu javio se DORH s izvanrednim pravnim lijekom (možemo reći treća instanca) te je Vrhovni sud poništio presudu koja je bila u korist bivšeg ravnatelja Krešimira Mihajlovića.

Ali kada sud u Sinju oslobodi državnog tajkuna Tedeschija za pronevjeru milijunskih iznosa u vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku, DORH se uopće ne žali.

To znači, kad je u pitanju sin dokazanog suradnika Udbe – koji isto nije bio sudionik Domovinskog rata, ali je profitirao za vrijeme Domovinskog rata – onda vrijede posebna pravila. Jer, kao što znamo, novac za obranu Sinja otišao je u nepoznate kanale. Međutim, tu je pravosuđe tromo, a DORH ne koristi ni osnovne pravne lijekove koje je dužan koristiti.
Konstatirajmo, kad je u pitanju domoljub, tu se svi zakoni lome i prilagođavaju, ali kad je u pitanju udbašija, tu pravosuđe služi nedodirljivosti moćnika.

Pogledajmo današnjicu kad su u pitanju banke te taj anticivilizacijski Ovršni zakon. Građani mi se konkretno obraćaju s nevjerojatnim dokazima. Hrvatski sudovi su postali pisarnice Vlade i hrvatskih moćnika. Prije su se sudovi trudili glumiti profesionalnost. U međuvremenu otvoreno demonstriraju bahatu korupciju i pogodovanje moćnicima.
(I promjene na tadašnjoj talijanskoj političkoj sceni u spomenutoj akciji “čistih ruku”/ Tangentopoli započele su upravo promjenama u pravosuđu.)

Danas je u Hrvatskoj jasna situacija.

Moramo promjeniti ozbiljan broj sudaca i državnih odvjetnika.

Model imamo primjerice u Bavarskoj. Naime, Bavarska je uvela sigurnosnu provjeru u pravosuđu. Konkretno, tajna služba mora provjeriti svakog dužnosnika na njegovu lojalnost ustavnom poretku. Mi u Hrvatskoj trebamo provjeriti lojalnost ustavnom poretku, ali i imovinu. Tu naravno ne mislimo na ono što taj pravosudni dužnosnik prijavi već stvarna imovina, a to uključuje i račune u inozemstvu. Danas su takve provjere vrlo lako izvedive.
Kada stanje u pravosuđu optimiziramo onda će se politika samoregulirati. Jer velika većina hrvatske političke scene ne može dokazati svoju imovinu te je umočena u različite nemoralne rabote te bi u funkcionalnoj pravnoj državi jednostavno bila procesuirana.
Tada bi se otvorio prostor za moralne i sposobne, jer samo takovi mogu stvarati pravednu i bogatu Hrvatsku!