Mislav Pović: Ustav Republike Hrvatske je – „nezakonit“!?

„Ad rem“, a ne „ad hominem“.

Već i studenti pravnih fakulteta nakon što u početku studija polože rimsko pravo i upoznaju antičku rimsku pravnu tradiciju, nauče za cijelu profesionalnu karijeru opće pravno načelo prema kojem po pravnoj snazi viši pravni akt, ukida odnosno stavlja izvan snage pravni akt niže pravne snage – Lex superior derogat legi inferiori. Pa tako i nestručnjaci i cijela javnost znaju za praksu ustavnih sudova širom svijeta, da se neki zakoni ili njihovi pojedini članci ocjenjuju da nisu u suglasju s ustavom odnosno da su s njim u koliziji i neustavni. Ali, nigdje i nikada se nije moglo čuti ni pročitati da je neki ustavni sud u postupku ocjene ustavnosti donio odluku da su neki ustav ili njegovi pojedini članci „nezakoniti“, tj. da su ustav ili njegovi pojedini članci nesuglasni odnosno u koliziji sa zakonom ili njegovim pojedinim člancima. Ili da je već odbijen i sâm prijedlog za provođenje postupka ocjene ustavnosti zakona, zbog toga jer navodno ustav nije u suglasju sa zakonom ili pojedinim njegovim člancima!

Članak 116. stavak 2 Ustava Republike Hrvatske glasi: „Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskog sabora, na prijedlog Predsjednika Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske bira se na četiri godine“.

Zakon o sudovima do njegove promjene iz 2018.g. nije imao članak o proceduri izbora predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tom pak promjenom u članak 44. unesen je stavak 2 koji glasi: „Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske bira Hrvatski sabor na prijedlog predsjednika Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskog sabora“. Kad se taj stavak Zakona o sudovima usporedi s člankom 116. stavak 2 Ustava RH, vidi se da je gotovo u potpunosti preuzet iz Ustava RH i da su u njihovom bitnom značenju međusobno – identični!

Promjenom Zakona o sudovima 2018.g. unesen je i članak 44.a koji glasi:

(1) Postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokreće Državno sudbeno vijeće objavom javnog poziva, najkasnije šest mjeseci prije isteka mandata odnosno najkasnije 30 dana nakon prestanka dužnosti predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske zbog drugih zakonom određenih razloga.

(2) Javni poziv iz stavka 1. ovog članka objavljuje se u „Narodnim novinama“ i na mrežnoj stranici Državnog sudbenog vijeća, a sadrži poziv kandidatima da u roku, koji ne smije biti kraći od 15 dana, a niti dulji od 30 dana, podnesu prijavu.

(3) Uz prijavu kandidati podnose životopis i program rada predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji se objavljuje na mrežnoj stranici Državnog sudbenog vijeća.

(4) Zaprimljene prijave kandidata Državno sudbeno vijeće dostavlja Uredu predsjednika Republike Hrvatske, koji će o kandidatima zatražiti mišljenje od Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskog sabora“.

Dakle, iz prethodno citiranih članaka razvidno je da Zakon o sudovima sadrži članak 44. o proceduri izbora predsjednika Vrhovno suda RH, koji je identičan članku 116. stavak 2 Ustava RH! Te da sadrži i članak 44.a o proceduri izbora predsjednika Vrhovnog suda RH, koji je u nesuglasju s člankom 116. stavak 2 Ustava RH! A to je nesuglasje eklatantna suprotnost ustavnom načelu vladavine prava kao jedne od sastavnica najviših vrednota (ustavne norme) iz članka 3. Ustava Republike Hrvatske!

I to očigledno nesuglasje u navedenim člancima između Ustava RH i Zakona o sudovima, suci u antičkom Rimu i današnji studenti pravnih fakulteta razriješili bi vrlo lako i brzo jer znaju i primijenili bi klasično pravno načelo da „po pravnoj snazi viši pravni akt ukida pravni akt niže pravne snage“. Što ujedno znači i da se u pravnoj državi i vladavini prava u proceduri izbora predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske moraju primijeniti članak 116. stavak 2 Ustava Republike Hrvatske i članak 44. stavak 2 Zakona o sudovima, jer je svaki ustav pravni akt više pravne snage od svakog zakona! Zbog čega ustav nikada ne može biti u nesuglasju sa zakonom i „nezakonit“, ali zakon ili pojedini članci/stavci mogu biti u nesuglasju s ustavom i neustavni!

No izgleda da to opće pravno načelo nije poznato devetorici (9) od ukupno 13 sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske, kad su mogli odbiti staviti u proceduru dva podnesena prijedloga za ocjenu ustavnosti Zakona o sudovima u članku 44.a koji također propisuje postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske!

https://kamenjar.com/andrej-plenkovic-odluka-ustavnog-suda-ocekivana-i-logicna/

https://www.maxportal.hr/vijesti/plenkovic-milanovic-je-pravno-porazen-i-politicki-ponizen/

Stoga se iz svega navedenog u prethodnom dijelu teksta samo od sebe nameće logično pitanje: Jesu li ustavnopravna i društvena uloga i cilj Ustavnog suda Republike Hrvatske primjena i zaštita načela pravne države i vladavine prava te promicanje demokratskih vrijednosti i prakse, ili mu je uloga i cilj da bude zastupnik i ancila (sluškinja) u odnosu na društvo parcijalnih dnevnopolitičkih potreba i interesa?

Mislav Pović/Hrvatsko nebo