Šiljo: Pupovac dobio što je tražio (a dobit će i još!)

Milanović se možda i ponaša, po nekim mjerilima, kao slon u draguljarnici hrvatskog naroda. No pritom se mora primijetiti da nije riječ ni o kakvoj draguljarnici, nego o „špilji razbojničkoj“ (sv. Augustin). O bivšoj draguljarnici, koju su narodu preoteli razbojnici pa njegove dragocjenosti otad dijele konspirativno među sobom, otuđuju ih i iznose u svojim dubokim džepovima. To su doduše oni s kojima je do jučer i Milanović uglavnom uljuđeno i politički korektno općio, ponašajući se uglavnom „prilagođeno“. Sada mu je sve to lažljivo prenemaganje, suučesništvo i licemjerno zatvaranje očiju dozlogrdilo. A i predsjednik je, uostalom. Pa je, izazvan Pupovčevom obranom hadezeovaca Plenkovića i Jandrokovića, udario i na njega, i to kao „etnobiznismena“ (Josipović) ili svojevrsnog „milo(k)rada“, kako ga cinično nazivaju po portalima i mrežama. Na što se ovaj požalio Sarajevu, zacijelo će se žaliti i Beogradu, a „i šire“. S perfidnim ciljem da susjedne države još više okrene protiv Hrvatske kojoj je predsjednikom Milanović. No od ovoga je stigao ekspresan odgovor – dobio je što je tražio. I još će dobiti! Možda ne proračunski novac i počasti (od Plenkovića), nego ’vritnjak’ po zasluzi Milanovića i (očekivanih) uskočkih istraga.

Sarajevo – Baščaršija, 29. marta 2021.

Predsjednik Samostalne  demokratske srpske stranke, koja je registrirana u Hrvatskoj, iako njezin naziv to ignorira, odlučio je prenijeti izvan granica Hrvatske svoj prijepor s predsjednikom Republike Hrvatske. Prvo je to, koliko se zna, učinio tako što je večeras dao intervju za portal Radiosarajevo.ba.

„Jezik“ kojim se služi predsjednik Zoran Milanović nazvao je „prostačkim“, „klevetničkim“ i takvim koji izvrće istinu. Usporedio je taj njegov „jezik“ s jezikom „različitih nedemokratskih figura poput Donalda Trumpa u Americi, poput Jaira Bolsonara ili u nekim ranijim povijesnim razdobljima, prije stotinjak godina u tragičnim razdobljima Europe“. 

Aluzija na fašističku retoriku

To prije stotinjak godina može se odnositi ponajprije na Mussolinija, a u nastavku i na još jednoga, koji se na vrhu godina pojavio desetak godina nakon početka 1920-ih. Ukratko, Pupovac je u svom lukavom i prozirnom insinuiranju očito aludirao na to da se Milanović služi jezikom kojim su se služili fašisti.

Zatim se požalio Sarajlijama kako „tu rasprave nema“. Evala, našao je „crkvu gdje će se Bogu moliti“ – kod onih ovdje koji znaju jako kulturno raspravljati. Pravi se, ojađen, da ne razumije „zbog čega je Predsjednik odustao od razgovora s institucijama s kojima treba razgovarati kad su posrijedi njegova ovlaštenja, a to su institucije koje zajedno s njim sudjeluju oko izbora Vrhovnoga suda“. Smeta mu što je Milanović, ko kakav hajvan, odlučio sam krenuti „u tumačenje Ustava, bez konzultiranja Ustavnoga suda“, a zatim i u „obračun sa svima koji drugačije misle. Sa svima koji se s njim ne slažu. I to na najgrublji mogući način, u kojem nitko zapravo ne može ostati neuprljan“.

Prijetvorni Pupovac skriva optužbe za koruptivne radnje

Prijetvorni Pupovac svu je problematiku koja je izašla na površinu sveo na nepoštivanja onih koji „drugačije misle“. A istina je da nije riječ samo o razlici u mišljenju, nego i o razlici u postupanju, i u nepoštivanju Ustava, a osobito o Milanovićevu razotkrivanju koruptivnih radnji kojima se bavi i Pupovac. Kojega je i pretprošli predsjednik, sveučilišni profesor i glazbenik, nazvao „etnobiznismenom“.

E, da bi prikrio upravo tu svoju veliku slabost – to da biran od malog postotka etničke manjine Srba u Hrvatskoj ubire a konto svih hrvatskih Srba velike novce već jako dugo godina, što legalno, što po povlastici, što po protekciji, a i na vrlo sumnjive, pa i kriminalne načine, ako se oslonimo na Milanovićeve aluzije – da bi prikrio na što Milanović zapravo udara, „Mićo“ poštenjački moralizira („tko o čemu…). Pritom tvrdi da „Hrvatska, odnosno hrvatsko društvo, nemaju, na žalost, jak i razvijen javni um“.

Divota jedna! Našao je gdje će i komu govoriti da u Hrvatskoj nije „razvijen javni um“. Nego valjda tajni ili nikakav um. Uostalom, kada smo dosad čuli da se itko poslužio takvim nesuvislim izrazom: „javni um“? On se namjerno zaletio, pa zato odmah tumači na što je, kao, mislio. Kaže da se uništava „to što postoji kao pretpostavka racionalnog odlučivanja o javnom dobru, interesu jedne zemlje kao što je Hrvatska“,  da se „sve pretvara u svojevrsno seosko guvno na koje dolaze kavgadžije…“

Takva ocjena možda i jest opravdana. No nije sržni problem u kavgadžijama (hrvatski bi se to reklo: svadljivcima), nego je problem u razlozima te kavge, tj. svađe. A razlog je upravo u onomu što Pupovac himbeno nastoji prikriti, praveći se da je problem u tomu što Milanović ružno govori o „marifetlucima“, a ne u ružnoći samih „marifetluka“, dakle u teškim zloporabama i dugotrajnom pljačkanju hrvatskoga državnog proračuna u korist interesnih skupina, „manjinskih prava“ i vladajućih koalicija.

Zloslutno zazivanje kaosa i pucikanje susjeda na Hrvatsku

Pupovac se zatim upušta u nešto što zvuči zloslutno, te se čini kao da on zlu kob zapravo zaziva. A ona bi, kao, imala proisteći iz Milenovićeve svadljivosti. Njegove filipike on tumači kao nešto „što samo može proizvesti kaos i može destabilizirati zemlju“. O-pa! Sada je najednom postao zabrinut za stabilnost „zemlje“ (koje to i čije zemlje, je l’ možda zemlje „Banije“, druže Milorade, koja se već dosta puta „destabilizirala“?). U toj licemjernoj zabrinutosti za stabilnost on dakle počinje „crtati vraga na zidu“. I to u drugoj državi, s kojom Hrvatska nije trenutno u najboljim diplomatskim odnosima, dapače, s kojom se sve češće događaju nekakvi politički incidenti.

A da bi ovdašnji Sarajlije i ostali „-alije“ bolje razumjeli o čemu je riječ, podsjeća da je ta zemlja, dakle Hrvatska, „prije svega nekoliko godina zaustavila jedan proces slične vrste koji je tada vodio gospodin Karamarko“. – Ma je li?! Karamarko je vodio proces destabilizacije Hrvatske? A Pupi ju je od destabilizacije, valjda, spašavao? Ili ju je spašavao Most? Ili možda sam Milanović kao tadašnji Karamarkov politički pandan i suparnik i ideološki i politički protivnik? 

Pupovac je, uglavnom „zabrinut… zbog toga što se događa. Zabrinut sam i za samog predsjednika Republike“. Uzda se, ipak, da će se „nešto dogoditi da se to zaustavi“. Što da se zaustavi?, pitamo se. To što čini Milanović, odgovorio bi Pupovac, njegov nekoć blizak političko-interesni adlatus i ulizica. A što on čini? Pupovac to Bosancima, Bošnjacima, Bosankama, Bošnjakinjama i ostalima i ostalima tumači ovako: Milanović „omalovažava gotovo svakoga s kim se ne slaže, od žena, predstavnika manjina, predstavnika gej populacije, predstavnika akademske zajednice, do susjednih naroda i država“.

Tu smo dakle! Doznali smo zašto se Pupovac pozvan, i zašto se odazvao, na sarajevski radio, ili na sarajevski portal, sasvim svejedno: sluša ga Čaršija. Pozvan je ili se pozvao zato da bi iskazao solidarnost sa „susjednim narodima i državama“, s onima koje, eto, Milanović, sram ga bilo, neodgovorno „omalovažava“ i na koje drsko „kidiše“. Tako što im, doduše, kaže u brk ono što ih ide, jednako kao što to kaže i Pupovcu i njegovu zagrebačkom zaštitniku Plenkoviću, i saborskom čvrstorukašu Jandrokoviću, i nizu drugih koji ga izazovu na „megdan“, to jest na dvoboj.

Dogura drug Pupovac i do „kulturalnog rasizma“

No kako ni takva ocrnjivanja predsjednika hrvatske države u inozemstvu nisu možda još dovoljna, bivši partijski drug Milorad, zbrinut cjeloživotno na profesorsko mjesto na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temelju gotovo ničega lingvističkoga, ide dalje (to „idemo dalje“ valjda je preuzeo od prijašnjeg zaštitnika, hadezeovca Sanadera, nesvjestan, bolna rano, kamo to u konačnici može dovesti). Njega dakle „posebno zabrinjava“ nešto što on nazva „svojevrsni govor kulturalnog rasizma koji se u njegovom (Milanovićevu) rječniku može osjetiti“. Ah, sve malo pomalo, dogura drug Pupovac i do „kulturalnog rasizma“. Di će suza neg na oko? Od fašističkog stila javnog govorenja do rasizma ionako nije predug put. A Hrvatima jednog od toga dvoga ionako nikada nije manjkalo, u rječniku onih koji su ih stalno za nešto sumnjičili, okrivljivali, sudili i progonili.

Nije tu riječ o „kulturalnom rasizmu“ unutar Hrvatske. Zna i neznabožac Pupovac da bi „Bogu zgriješio“ kada bi za takvo što optužio Milanovića, koji upravo Srpkinju Zlatu Đurđević forsira za buduću predsjednicu Vrhovnog suda, čemu se zaštitnik Srbina Pupovca, Plenković, tako žestoko i odlučno protivi. Zbog toga Pupovac taj tobožnji i iskonstruirani Milanovićev rasizam smješta upravo na onu relaciju koja njegovim današnjim domaćinima dolazi kao naručena. Kaže da je  „posrijedi komunikacija prema Bosni i Hercegovini“. A da ne ostane bez zasluga i pred Beograđanima, Srbijancima i ostalim, tamo bre, -anima i -ancima, on ’promućurno’ (hrvatski: mudro-lukavo-promišljeno-za-sebe-korisno) domeće: „i kada je posrijedi komunikacija prema Republici Srbiji“. Pa za Milanovićevu komunikaciju kaže da je „to“ nešto „vrlo, vrlo opasno“. 

„Međusobna ratna sukobljavanja“, trio PPP i pupovčad

Zašto bi ta komunikacija bila opasna, toliko opasna, pitat će se čitatelj ili slušatelj. Pupovac, koji je uvijek predviđao reakcije nekoliko poteza unaprijed, tu svoju ocjenu tumači ovako: „Mi smo narodi i države koji još nismo zaliječili ratne strahote koje smo prošli u međusobnom ratnom sukobljavanju, patnjama koje smo nanosili jedni drugima.“

Znači, Milanović opstruira pomirbu koju trio PPP (Plenković-Pupovac-Porfirije) tako uspješno ostvaruju! Stvarno je taj tugaljivi lik zabavan. Vučić i Dačić hvataju se za trbuh i lupkaju nogama o pod da se ne uguše od navale smijeha kada putem srpske dalekovidnice u Zagrebu prate kako „naš čovek“ u Zagrebu dobro glumi dobroćudnog i dobronamjernog „ugroženog“ Srbina u Hrvatskoj, a koji pritom izgara od zabrinutosti za „ustavni patriotizam“. Ni najbolji izvođači Nušićevih likova ne mogu ih toliko nasmijati ni razveseliti.

Nije se Pupovcu ni takvoj pupovčadi nimalo čuditi niti od njih drukčiju retoriku ni izvedbu očekivati, pa ni onda kada gostuju u Sarajevu. Nije recimo moguće od njih očekivati da ono što se u ime Srbije i velike Srbije i Beograda činilo nazove „agresivni rat“, „genocid“ ili makar „etničko čišćenje“. A, ne! Za njega je sve to bilo „međusobno ratno sukobljavanje“. Ma kakvo ratno sukobljavanje, „crni Milorade“ (da malo i mi oponašamo tako zarazan Milanovićev stil)?! U ratnom sukobljavanju sudjeluju vojske, a ono što smo mi imali 1991. i 1992. nisu bile vojske, bila je samo jedna vojska, srpsko-jugoslavenska, i pod njom pobunjene paravojske, a s druge strane oni koji su se njima svekolikima i do zuba  naoružanima dosta dugo mogli odupirati samo praćkama i kamenčićima. 

Sarajevski domaćini vrlo budni i vrlo za (bosansko-bošnjački) dom spremni!

No ni to Pupovcu nije dovoljno. On je očito ušao u taj razgovor s vrlo definiranim ciljem: još jače posvaditi Hrvatsku s njezinim susjedima. Za sada, ne sa svima. Nego tako da objasni kako je Milanovićeva „retorika kulturalnog rasizma“ usmjerena „prema narodima koji su istočno od Hrvatske i u tom smislu vjerski, kulturološki i djelomično kulturološki različiti od hrvatskog naroda ili hrvatske države“. Nakon što je tako iskonstruirao sve skupa, tu vlastitu izmišljotinu o Milanovićevoj djelatnosti nazvao je „činom verbalnog vrijeđanja i verbalnog ponižavanja“.

Sarajski domaćini bili su u razgovoru vrlo pozorni, vrlo budni i vrlo za (bosansko-bošnjački) dom spremni. Te su ga smjesta priupitali nisu li Milanovićevi istupi dio političke strategije, stoji li iza toga određeni cilj, kamo takav pristup vodi… Na što je Pupovac uvidio kako je ipak „prekardašio“, pa je odgovorio kako „nema potvrda za to da tu postoji neki cilj i neki sistem“. Možda dakle u svemu i ima nekog „sustava“, ali „sistema“ ipak nema? Nego je problem u samoj fizičkoj i mentalnoj osobnosti dotičnoga kulturnorasističkog Predsjednika. Pupovac, iako po navodnoj struci lingvist, jezikoslovac, daje psihološko-psihijatrijsku analizu svoga državnog poglavara. Tvrdi za njega da se kao osoba našao u stanju u kojem „su se različiti atavizmi prostora u kojem živimo u njemu razbudili, te počeli govoriti jezikom kojim govori“.

Milanovićeve „atavizme“ ispaštat će Hrvati u susjednim zemljama, a i Europa

Kakvi bi to „atavizmi“, kakva evolucijska slijepa crijeva ili makar crvuljci bili? To iz razgovora ne doznajemo. No bitno je nagovijestiti da u Milanoviću ima nešto regresivno, nešto negativno iz prošlosti. I to ne samo iz njegove osobne, jer atavizmi nisu osobna pojava, nego potječu iz prošlosti mnogih i mnogih prethodnih naraštaja te nebrojenih mijena čiji je završni projekt današnji izdanak, u ovom slučaju Zoran Atavistički. Opterećen, skraćeno rečeno, nečim negativnim iz prošlosti njegovih bližih i daljih predaka. Hrvata, naravno, kako bi moglo biti drukčije! Pa i partizana, no ni to ga ne eskulpira od krivnje. Pupovčevi predci nisu doduše ni u tom „zlu“ zacijelo imali udjela, na što je jučer aludirao Milanović, ponosni sljednik antifašizma i dokazani srboljub. 

Pupovac već predviđa da će zbog Milanovićeve retorike ispaštati Hrvati u susjednim zemljama, „kao što je BiH“. Pri čemu dodaje: „mislim na hrvatski narod“. Te umah prelazi Drinu dodajući: „ili u Srbiji“, a zatim pokazuje i zabrinutost „za samu Hrvatsku, i za njezinu krhku demokraciju“. Na kraju pridomeće kako je „sasvim siguran“ da takva retorika ne može biti nešto „dobro ni za samog predsjednika. Jer to, ako se nastavi, ovako ne će odjekivati samo unutar Hrvatske i preko granica susjednih država koje se u njegovim govorima spominju pogrdnim i nerijetko rasističkim rječnikom, to će se sasvim sigurno prenijeti na širi prostor i na šire granice“.

Drugim riječima, Milanović će svojom retorikom najprije destabilizirati odnose Hrvatske prema istočnim susjedima, a zatim izazvati i šire europske potrese. Za koje će krivcem biti smatran on, a time i Hrvatske. Ako se „nešto“ ne dogodi. Drugim riječima, ako Milanović na bilo koji način ne odleti sa sadašnjeg mjesta, ili ako toliko uvjerljivo zašuti da ga povjesničari mognu nazvati „zanijemjeli Zoro-osvetnik“.

„Nije novost da se za sebe cjenka ako treba i na inozemnoj tezgi“

Pupovac je u tom razgovoru bio balkansko-epski, bizantinski i prijetvorno blagoglagoljiv. Milanović pak bio je toliko sažet i izravan (služi se samo direktima) da ga ne treba prepričavati, nego se njegovu kratku i jasnu reakciju na Facebooku mora u cijelosti citirati:

Plenkovićev žeton Pupovac opet si diže cijenu na inozemnom tržištu. Kako mu valuta kod kuće gubi na vrijednosti, putem sarajevskih medija sada po regiji širi svoju ustavobraniteljsku brigu za Hrvatsku. Nije novost da se za sebe cjenka ako treba i na inozemnoj tezgi. Milorad, stari HDZov saučesnik još je u Sanaderovo doba izvježbao političku trgovinu, znajući kad treba priprijetiti ugledom Hrvatske i dobiti ekskluzivnu franšizu za zastupanje hrvatskih Srba. Jednom stečena, misli valjda, da je i doživotna. Suznog oka danas za sarajevske, sutra vjerojatno za beogradske medije prokazivat će Hrvatsku. Milorade, a kad si namjeravao prokazati korupcijske rabote vlasti u kojoj sjediš? Ako što možeš – i želiš – učiniti za svoju zemlju, eto ti prijedloga. A da, čekaš da ti cijena poraste.

Slon u „špilji razbojničkoj“

Milanović se možda i ponaša, po nekim mjerilima, kao slon u draguljarnici hrvatskog naroda. No pritom se mora primijetiti da nije riječ ni o kakvoj draguljarnici, nego o „špilji razbojničkoj“ (sv. Augustin). O bivšoj draguljarnici, koju su narodu preoteli razbojnici pa njegove dragocjenosti otad dijele konspirativno među sobom, otuđuju ih i iznose u svojim dubokim džepovima. To su doduše oni s kojima je do jučer i Milanović uglavnom uljuđeno i politički korektno općio, ponašajući se uglavnom „prilagođeno“. Sada mu je sve to lažljivo prenemaganje, suučesništvo i licemjerno zatvaranje očiju dozlogrdilo. A i predsjednik je, uostalom. Pa je, izazvan Pupovčevom obranom hadezeovaca Plenkovića i Jandrokovića, udario i na njega, i to kao „etnobiznismena“ (Josipović) ili svojevrsnog „milo(k)rada“, kako ga cinično nazivaju po portalima i mrežama. Na što se ovaj požalio Sarajevu, zacijelo će se žaliti i Beogradu, a „i šire“. S perfidnim ciljem da susjedne države još više okrene protiv Hrvatske kojoj je predsjednikom Milanović. No od ovoga je stigao ekspresan odgovor – dobio je što je tražio. I još će dobiti! Možda ne proračunski novac i počasti (od Plenkovića), nego ’vritnjak’ po zasluzi Milanovića i (očekivanih) uskočkih istraga.

 Šiljo/Hrvatsko nebo