Biskup Škvorčević skrenuo s linije Katoličke crkve među Hrvatima

Dok državni i politički vrh i dalje zabavlja puk okršajem radi izbora budućeg predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda, ne stišavaju se u razgovorima i na društvenim mrežama komentari i reakcije na jučerašnji događaj u Jasenovcu. Ondje su predstavnici Katoličke Crkve (apostolski nuncij Giorgio Lingua i područni biskup Antun Škvorčević), Srpske pravoslavne Crkve (područni episkop Jovan Ćulibrk), Koordinacije Židovskih općina (glavni rabin Luciano Moše Prelević) i Islamske zajednice (Mevludi ef. Arslani) sudjelovali u „međureligijskoj molitvi“. Uz izravan prijenos na „H“TV-u, naravno. No nije se molilo u crkvi, hramu, sinagogi ili džamiji, nego podno Bogdanovićeva “Kamenog cvijeta”. Samim time molitva je postala i politička. 

Dublje u tu složenu crkvenu, vjersku i političku problematiku, a nadasve u protuhrvatsku „šprancu“ proniknuo je u jučerašnjoj svojoj kolumni Nenad Piskač, otkrivši mračno naličje takva tobožnjeg ekumenizma i religijskog dijaloga na hrvatskom prostoru:

Nenad Piskač: Čišćenja pamćenja na hrvatski pokoreni način

Svemu tomu dobro je pridodati podsjećanje na poruke zagrebačkog nadbiskupa i metropolita, kardinala Josipa Bozanića iz g. 2009. u Jsenovcu i iz g. 2007. na Pliberškom polju od Bleiburga. On je u rujnu 2009., u sklopu svećeničkog hodočašća Zagrebačke nadbiskupije u Staru Gradišku i Petrinju, prvi je put posjetio selo Jasenovac. Posjetio je i Spomen-područje Jasenovac. Ali do “Kamenog cvijeta“ nije otišao. A njegove tada izrečene poruke nisu bile ugodne za promicatelje jasenovačkog i „antifašističkog“ mita:

„Osjećamo duboku bol zbog svih žrtava, a posebno zbog onih koji su trpjeli i bili ubijani od strane pripadnika hrvatskog naroda, a još više od strane pripadnika Katoličke crkve, ali nismo došli ovamo radi raspravljanja i polemiziranja, a ne dolazimo iznijeti, premda to neki od nas i dalje traže – ispriku, opravdanja, očitovanja.“ 

„Dok se s kršćanskim pijetetom molimo, spominjući se žrtava ustaškoga režima, s ovog mjesta dižemo svoj vapaj i za istinom o žrtvama komunističkoga režima jer, nažalost, još uvijek se u nas taji, skriva i niječe zločin komunizma učinjen tijekom rata, poraća i sve vrijeme njegove strahovlade.“

„Dobro znamo koliko su upravo žrtve jasenovačkog logora bile iskorištavane u svrhu stigmatiziranja hrvatskog naroda, kao genocidnog naroda i hrvatske države kao nepoćudne jedinice.“

Cijela svetosavska i „antifašistička“ vojska doživjela je tadašnje kardinalove poruke kao skandalozne ili u najmanju ruku razočaravajuće. Povjesničar Ivo Goldstein to je ovako opisao: “Napravio je pomak prema jasnoj osudi ustaškog režima, što mislim da nije bilo ni dvojbeno i što je bilo realno za očekivati, međutim, povezivanje Jasenovca, odmah u drugoj rečenici, sa žrtvama Bleiburga i Križnog puta i žrtvama u ratovima 91-95 čini mi se, ako ne neprimjereno, a onda svakako stvari o kojoj se itekako mora diskutirati.“

No kardinalove poruke bile su na liniji onoga što je rekao u svojoj propovijedi na Bleiburgu 13. svibnja 2007.: 

“Iz poštovanja prema svim žrtvama, kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti. Zato mi je drago što se posljednjih godina učinio pomak u stavovima koji ublažavaju propagandnu zaglušnost pristranosti i povijesne nekorektnosti. Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i nakon što je prestao biti ustaškim logorom. Žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo na tom strašnom gubilištu i mjestu nečovječnosti, kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzročili mrzitelji čovjeka.” 

Dok “istina ne progovori u svojoj istinitosti”, predstavnicima Katoličke Crkve nije mjesto podno „Kamenog cvijeta“ zajedno s onima koji sprječavaju da „istina progovori u svojoj istinitosti“, oni tako sudjeluju u promicanju jasenovačkog mita. Dok Srpska pravoslavna crkva inzistira na jasenovačkom mitu i na lažima protiv blaženog Stepinca, nije vrijeme za ekumenski dijalog između Katoličke crkve među Hrvatima i Srpske pravoslavne crkve. A apostolskog nuncija u Hrvatskoj treba pozvati da moli zajedno s biskupom koji će predvoditi misu na Bleiburgu u svibnju ove godine (ako austrijska vlast i tamošnja biskupija to uopće dopuste), pa da vidimo kako će reagirati. 

U svakom slučaju, biskup požeški očito je skrenuo s linije Katoličke crkve među Hrvatima – koje se naša Crkva odlučno i dosljedno držala i u komunizmu. Linije koju su i tadašnje Crkvi nesklone vlasti prihvatile kao njezino legitimno stajalište. A držala se je te linije, vrlo razborito i dosljedno, i dugo poslije propasti komunizma. Posljednjih godina dolazi pak do neodgovornog „bauljanja“ i do popuštanja izvancrkvenim i izvanvjerskim pritiscima, koji zanemaruju pitanje istine i pravde u ime… obnove neistine i nepravde.

(MO)/Hrvatsko nebo