Nenad Piskač: Čišćenja pamćenja na hrvatski pokoreni način

Svjetski religijski potencijal istine, pravde i mira je velik. Na „ovim prostorima“ u „jugosferi“, odnosno u „srpskom svetu“, koji se teritorijalno preklapa s jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve (tuđinske crkve u Hrvatskoj), u pravilu religijski rituali idu na štetu hrvatskoga naroda i njegove države. Čini se da i najnovijim „međureligijskim“ događajima upravljaju osobe jugoslavenske orijentacije kako sa srpsko-pravoslavne strane, tako i s katoličke, dok se o židovskim i islamskim čimbenicima ovom nezgodom ne bih bavio bez dodatne provjere za koju nemam vremena. Manipuliranje s „međureligijskim“ događajima u politikantske svrhe nametanja hrvatske „vekovne“ krivnje, u Hrvatskoj je danas premašilo i nadmašilo čak i doba Jugoslavije. Nezamislivo je da bi neki katolički biskup, pa i sam Tito, tijekom trajanja Jugoslavije od jasenovačkoga prozirnoga  mita u samom Jasenovcu stvarao mitološki oltar. Danas je jasenovački mit uzdignut na međureligijsku razinu, a tamošnja betonska gromada na razinu hrama, katedrale ili totema.

Dne. 25 ožujka obaviješteni smo kako će se 26. ožujka u Spomen području Jasenovac (a, gdje drugdje?) „kod spomenika ‘Cvijet?“ (a, gdje drugdje?) održati međureligijska molitva u organizaciji Požeške biskupije. Vijest navodi da je taj događaj „od osobito velike važnosti“. I to zato što se „prvi put u povijesti sastaju predstavnici Katoličke Crkve… Srpske pravoslavne Crkve… Koordinacije Židovskih općina u RH… te Islamske zajednice…“. Sve to uz izravan prijenos na Prvom programu Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija, te Hrvatskoga katoličkog radija – kao da je riječ o nogometnom turniru „velike četvorke“ (Hajduka, Dinama, Partizana i Crvene Zvijezde). Time Požeška biskupija želi obilježiti Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika. Događaju će nazočiti apostolski nuncij u Hrvatskoj, Giorgio Lingua. Vjerojatno zato što Papa u to doba ima pametnijega posla – imenovanja novoga „grande“ patrijarha SPC.

Odlučio sam dati svoj skromni prilog „obnovi čišćenja pamćenja“ i spomenu mučenika bl. Alojzija Stepinca. Malo kasnim iz objektivnih razloga. Naime, kaj, računalo mi malo radi, pa dugo ne radi. Ne znam kaj mu je…

Katolički popovi opasniji od pašinih topova

Prisjećam se 1913. godine i Glasnika Pravoslavne Crkve. U njemu je podastrijet srpsko-pravoslavni odnos prema Hrvatima i katolicima, koje treba obnoviti, pročistiti i zapamtiti. Evo navoda: 

„Najveća opasnost za pravoslavnu crkvu, a to znači i za Srpski narod predstavlja katolička crkva u novim granicama našim. Mi smo u katolicizmu i do sada imali najogorčenijeg i najpodlijeg neprijatelja. Najveći otpor kroz Staru Srbiju (Kosovo) i Albaniju davali su Arnauti katolici. Srpski Skadar oteo je pobjedonosnoj srpskoj vojsci katolicizam. Nije bezdušna i svirepa Europa Arnautima dala Albaniju, Skadar i Srpsko Sinje More, no katolicizmu. Kroz albanske gudure sretali su je (srpsku vojsku) obrijani fratri, srpski sinovi ginuli su od katolicizma i više su nevolje zadali srpskoj vojsci katolički popovi nego Esad-pašini topovi“.

U vrijeme nastanka ovoga citata glavni urednik Glasnika Pravoslavne Crkve bio je Josif Cvijović. O njemu Glasnik pravoslavne Crkve u Kraljevini Srbiji, navodi: 

„Svećenik četnik. Suradnik našeg lista g. Josif Cvijović, svećenik i suplent Bogoslovije Sv. Save otišao je u četnike. Oduševljenom Srbinu, popa Josifu, želimo da se živ i zdrav vrati u našu sredinu“. 

I vratio se i postao glavnim urednikom Glasnika Pravoslavne Crkve. Ne samo to! Četnik Cvijović postao je godine 1941. upraviteljem Karađorđevićevim ukazom (17. lipnja 1920.) ustanovljene Srpske pravoslavne crkve. Kako? Ovako.

Velika Srbija uz pomoć velikog Reicha

Raspadom Jugoslavije SPC svedena je na teritorij Srbije, gdje i spada. Zbog sudjelovanja u puču 27. ožujka ondašnji patrijarh Gavrilo Dožić interniran je od njemačkih vlasti. Mitropolit Cvijović tada nije bio član Svetoga arhijerejskoga sinoda, međutim, zbog izrazite četničke orijentacije i pripadnosti, te dokazanoga četničkoga rada na terenu (u Makedoniji), Dožića je uz njegov blagoslov, na mjestu patrijarha zamijenio Cvijović (2. lipnja 1941.). Srbija i SPC tada skreću s britanskoga na njemački model ostvarenja velike Srbije. Sanjaju Veliku Srbiju ostvarenu uz pomoć velikog Reicha.

Da bi Nijemcima objasnili kako stoje stvari u „srpskom svetu“ šalju njemačkim vlastima (i cijelome svijetu) dva politička pamfleta s dugoročnim posljedicama koje Hrvatska i danas osjeća koliko god njegovala „ekumenizam“ i „inkluzivizam“, „čišćenje pamćenja“ i „međureligijsko moljenje“. Traže od Nijemaca uspostavu Velike Srbije i nude im klevetnički protuhrvatski especeovski „Valerijanov memorandum“. I pokorno mole da o tim „dokumentima“ izvole obavijestiti „najviše mjesto radi blagovremenog rješenja“. Dakle, Hitlera. Hićo, međutim, uspostavlja granicu na Drini. SPC i Srbija tri i po godine kasnije, svrstavaju se uz Tita s prethodnim prelaskom četnika u partizane. I uspijevaju ustanoviti veliku Srbiju u obliku Jugoslavije u kojoj SPC ponovo uspostavlja svoju jurisdikciju nad cijelom Jugoslavijom u kojoj su svi pravoslavni velesrpskim automatizmom Srbi. U „novim okolnostima“ klevete SPC-a iz Valerijanova memoranduma nastavljaju se, ali sad uz pomoć moćnih saveznika – komunističke diktature i „katolika“ Viktora Novaka i njegova velepamfleta Magnum Crimen.

Nagradno je pitanje tko su suvremeni especeovi novi Valerijani i novi hrvatsko-katolički Viktori Novaki, a tko pak nasljednici i sljedbenici komunističke diktature nad Hrvatima?

U Jasenovcu je spomenik Valerijanovu memorandumu

Prohujala su antifašistička desetljeća s iznimkom jednoga hrvatskoga (1990. – 2000.). Evo nas u godini 2021. u vrijeme hrvatsko srpske vlade u „jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj“ pod upravom Khuena pl. Milorada Zlatoustog i Andrije Inkluzivnog Neporočnog. I kaj se događa? Ponavlja se povijest. Nema nijednoga klerika više i niže razine Srpske pravoslavne crkve koji je osudio ili se ispričao za zločine počinjene u velesrpskoj agresiji na Hrvatsku. A nisu se još ispričali ni za pravoslavno-srbijanske zločine počinjene tijekom Drugoga svjetskoga rata, pa niti tijekom Banovine, a kamoli Kraljevine. Ti zločini nemaju svoj „Cvijet“. Taj dio povijesti otišao je u „istoriju“, a u sadašnjosti je poradi neodržive hrvatske budućnosti ostala hrvatska krivnja, hrvatski genocid i srpski jasenovački mit. Ovo što se sada događa po Hrvatskoj posljedica je politika hrvatskih vlada od godine 2000. do danas i predstavlja novu inačicu starih srbijanskih agresija, u koju je odlično nasjela i jasenovačka „međureligijska molitva“ (mogla se ove godine odgoditi zbog velesrpske medijske agresije ili promijeniti lokaciju). U svakoj od tih agresija, pa i u ovoj najnovijoj Hrvatima (mješancima papige i majmuna, kako to tvrdi srbijanska „nauka“) je biti kuš, pokoriti se i pokloniti se njihovim mitovima. Međutim, s obzirom na činjenicu koja se zove hrvatska država, Republika Hrvatska, sve je to zapravo do neba ozbiljno sigurnosno pitanje države i nacije. Do tog se zaključka dođe kad se s molitvom, čak i bez nje – pročisti pamćenje.

U stvaranju „srpskoga sveta“ u Hrvatskoj nisu sudjelovali primjerice kardinali Stepinac ili Kuharić. Oba su itekako čistili pamćenje i bez jugoslavenski orijentiranih „međureligijskih molitava“. Neki suvremeni biskupi i nadbiskupi upravo se natječu tko će više pridonijeti „srpskom svetu“, pa i u podnožju (temelju) betonskog simbola Valerijanova memoranduma u Jasenovcu. Dobro ste pročitali, to nije spomenik „žrtvama“, već spomenik kleveti! Taj „Cvijet“ nema nikakvu drugu funkciju negoli nametati nepostojeću kolektivnu krivnju Hrvatima. Amin. U izjavi Hrvatskom radiju požeški biskup dr. Antun Škvorčević, međutim, rekao je da je, kad je posrijedi navedeni Dan i lokacija, riječ o njegovoj osobnoj inicijativi: „Osobno sam smatrao da je na našim prostorima, gdje su snažno prisutni tragovi nanesenog zla nedužnim ljudima potrebno pristupiti na navedeni način… Središnji molitveno-pokornički program održavamo svake godine navedenog dana u Jasenovcu“. Osobno smatram da ovoj izjavi nedostaje – Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Kuhanje hrvatskih žaba za jelovnik „srpskoga sveta“ neometano i s veseljem se nastavlja. Sada su hrvatske žabe sortirane. Postoje kuhari specijalizirani za različite vrste žaba – mlade žabe, stare žabe, muške, ženske, seljačke, socijaldemokratske, pučanske, umirovljene… Napokon, postoje i katoličke žabe, pa slijedom toga i kuhari katoličkih žaba.

Ekumenizam nema veze s jugoekumenizmom

Sad kad sam, kao ojađeni katolik laik, obnovio čišćenje povijesnoga pamćenja, nije mi lakše, jer me još čeka i preduskrsni sakrament Pomirenja. Ispovijed. Čini mi se da sam više voljom Duha Svetoga i zagovorom svetoga Alojzija, negoli vlastitim sposobnostima iskočio iz lonca namijenjenoga kuhanju hrvatskih katoličkih žaba. Pa sam glede obnove, čišćenja, pamćenja i međureligijske molitve izvan narečenog lonca postavio sam sebi, a i onima u loncu, čini mi se zdravorazumska pitanja. Neka od njih, da ne zabludim i ne zaboravim tko sam i čiji sam, ovdje navodim.

Prvo.

Kojem su se Bogu ili bogu molili nazočni na zajedničkoj „međureligijskoj molitvi“? Od koga očekuju nebeski zagovor? Od Sina Božjega ili „Srbina boga svog“? Pojednostavljeno: Od blaženoga mučenika Stepinca ili sv. Save?

Drugo.

Zašto su u čišćenju pamćenja sudjelovali predstavnici samo monoteističkih religija? Recimo, panteisti bi se mogli uvrijediti ako nisu pozvani na jasenovačko čišćenje pamćenja i spomen na „žrtve“. Hrvatska je otvorena svim vjerskim, religijskim i sektaškim vjerovanjima, a najotvorenija je prema religiji komunizma i tuđinskoj svetosavskoj SPC. Kad je Mesić, budimo precizni, stupio na dužnost Predsjednika Republike u svoj prvi službeni posjet primio je, skoro sam rekao Papu – stanovitoga vjerskog vođu Saibabu, a njega nije bilo na zajedničkoj „međureligijskoj molitvi“. Trebalo je i njega pozvati i uskladiti biskupijski s režimskim protokol do detalja, a ne samo u globalu.

Treće.

Zašto je na molitvu pozvana državna crkva Republike Srbije – Srpska pravoslavna crkva, a nije Makedonska, Crnogorska, Bugarska, Ruska, Ukrajinska ili Hrvatska pravoslavna crkva? Zašto Požeška biskupija i njezin biskup među svim pravoslavnim crkvama daje povlašteni status Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Je li to izraz „ekumenizma“ ili jugoekumenizma? Pritom jugoekumenizam nije podvrsta ekumenizma, već zloporaba ekumenizma u političke ili politikantske, manipulativne svrhe.

Četvrto.

Zašto se, unatoč svih kontroverza forsira Jasenovac kao mjesto međureligijske molitve? Požeška biskupija ima tolikih prikladnih mjesta za potrebe „međureligijske molitve“, prije svega sakralnih prostora – a ne samo ateističko-jugokomunističko-velesrpskih spomenika. Ima u biskupiji i onih mjesta, gradova i sela, u kojima su stradali Hrvati tijekom Drugoga svjetskoga rata i u velesrbijanskoj agresiji tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća. Nisu li i ti Hrvati „žrtve“? Inzistiranje na Jasenovcu je čista politika usklađena s velesrbijanskom i jugokomunističkom. Jasenovac nije prikladno mjesto barem dok Srpska pravoslavna crkva ne prestane s proizvodnjom i održavanjem jasenovačkoga mita, koji objektivno ne pridonosi čišćenju pamćenja, međureligijskom dijalogu, o ekumenizmu da i ne govorimo, već, naprotiv, njime SPC zagađuje objektivnu istinu i put prema njoj. Bez jasenovačkoga mita „srpski svet“ u Hrvatskoj gubi veliko uporište. Nije posao katolika, od Pape do zadnjega laika, pomagati na preseljenju jasenovačkoga mita iz 20. u 21. stoljeće. A nije to posao ni Hrvata. Kako je mit u svojoj osnovi laž – to je zapravo posao „oca laži“.

Peto.

Kako to da se „međureligijske molitve“ nije dosjetio nijedan mitropolit ili patrijarh SPC i zašto SPC „obnovu pamćenja“ (kad joj je toliko stalo do nje u Jasenovcu) ne organizira na Manjači, u Stajićevu ili u bilo kojem mjestu gdje su tijekom Drugoga svjetskoga rata i za vrijeme velesrbijanske agresije postojali srbijanski logori za Hrvate, Bošnjake, Židove i Rome? Zar samo u Hrvatskoj postoje „žrtve“?

I tak. Pitanja se množe. A odgovore će nadamo se dati povratni nacionalni udar na dvadesetogodišnje jugokomunističko i srbijansko pretvaranje Hrvata u „križance papige i majmuna“, što su ovdje prihvatili i konstruktivni režimci. Koje god vjere hrvatski državljani bili, neka ponizno mole i ozbiljno porade na tome da te promjene dođu što prije. Stanje je kritično. Ugrađeni ispušni ventili režima, naime, više ne funkcioniraju najbolje, neki su zahrđali, drugima je puknuo „feder“, neke je pregazilo vrijeme, trećima je istekao rok trajanja čak i prema europskim standardima, pa prijeti opasnost od eksplozije zbog pregrijavanja vode i iskakanja iz lonca preostalih živih žaba.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo