Isus bio dobrohotan prema grešnicima, ali nije poštovao njihove lažne ideje

U naše doba toleriranje pogrešaka i omogućavanja grešnih djela i ponašanja postalo je praktički sinonim za milosrđe. Međutim, sveti papa Pio X. to nije prihvaćao.

„Istina, Isus nas je volio neizmjernom, beskrajnom ljubavlju i došao je na zemlju da pati i umre tako da, okupljeni oko Njega u pravdi i ljubavi i motivirani istim osjećajima uzajamne ljubavi, svi ljudi mogu živjeti u miru i sreći. Ali za ostvarenje ove vremenite i vječne sreće, On je vrhovnom vlašću postavio uvjet da moramo pripadati Njegovom stadu, da moramo prihvatiti Njegov nauk, da moramo prakticirati kreposti i da moramo prihvatiti učenje i vodstvo Petra i njegovih nasljednika. Nadalje, dok je Isus bio dobrohotan prema grešnicima i onima koji su zalutali, nije poštovao njihove lažne ideje, ma koliko se iskrene mogle izgledati. Sve ih je volio, ali ih je poučio kako bi ih preobratio i spasio.

Pozvao ih je Sebi kako bi ih utješio, one koji su se mučili i patili, i nije im trebalo propovijedati ljubomornu mitološku jednakost. Dok je podizao siromahe, nije im trebao usaditi osjećaj neovisnog i pobunjenog dostojanstva protiv dužnosti poslušnosti. Iako je njegovo srce preplavila blagost zbog duša dobre volje, također se mogao naoružati svetim gnjevom protiv oskvrnitelja kuće Božje, protiv bijednih ljudi koji su zgražavali malene, protiv vlasti koja ljude slama sa težinom teških tereta bez pružanja ruke da ih podigne. Bio je jak koliko je bio i nježan. Prekoravao je, prijetio, korio, znajući i poučavajući nas da je strah početak mudrosti i da je ponekad ispravno da čovjek odsječe ud kako bi spasi svoje tijelo.

Naposljetku, za buduće društvo nije najavio vladavinu idealne sreće iz koje će patnja biti protjerana; ali je svojim poukama i primjerom pokazao put sreće koja je moguća na zemlji i savršene sreće na nebu kroz kraljevski put križa. Ta bi učenja bilo pogrešno primijeniti samo na osobni život kako bi se postiglo vječno spasenje; to su izrazito društvena učenja i u našem Gospodinu Isusu Kristu pokazuju nešto sasvim drugo od nedosljednog i nemoćnog humanitarizma“.

Gornji citat preuzeti je iz dokumenta Notre Charge Apostolique, koji je sveti papa Pio X. uputio francuskom episkopatu 25. kolovoza 1910. godine kako bi opovrgnuo pogreške pseudo-katoličkog francuskog političkog pokreta poznatog kao „ Le Sillon“ (Put).

Le Sillon (Put) je bio masovni sinkretistički politički pokret koji su pokrenuli francuski katolici, koji je ubrzo usvojio socijalističko/humanistička mijenja i ciljeve. Papa Pio X. je prepoznao opasnosti svojstvene takvome pokretu, koji je prijetio da će uzurpirati vjerodostojna učenja Crkve o kršćanskoj ljubavi u korist razvodnjenih parola usko povezanih s Marxom i Lenjinom, a ne Isusom Kristom.

Ovo bi trebalo zvučati poznato.

U naše doba toleriranje pogrešaka i omogućavanja grešnih djela i ponašanja postalo je praktički sinonim za milosrđe. Međutim, sveti papa Pio X. to nije prihvaćao.

Sveti papa Pio X., moli za nas.