Iseljenici – zadnja rupa na svirali „domaće“ opstrukcije Hrvatske

U 2021. državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske Zvonko Milas podnio je u Hrvatskom saboru izvješće o provedbi strategije  i zakona o Hrvatima izvan Hrvatske za godinu 2019. Upozorio je na prijetnje Hrvatima u Srbiji nakon „sramotne“ odluke o uvođenju tzv. bunjevačkog jezika. Konstatirao je da Slovenija nikako da prizna status nacionalne manjine tamošnjoj hrvatskoj zajednici. Istaknuo je kako su BiH i jednakopravan položaj Hrvata jedan od prioriteta Vlade i naveo niz projekata kojima Ured pomaže tamošnjim Hrvatima. Pozdravio je izmjene Zakona o hrvatskom državljanstvu, koje pojednostavljuju proceduru stjecanja hrvatskog državljanstva za iseljenike te niz programa i stipendija za Hrvate izvan Hrvatske. 

U izvješću se miješaju Hrvati u Srbiji i BiH s hrvatskim iseljenicima. To su dvije posve različite kategorije koje zahtijevaju dva posve različita pristupa od hrvatske države. Jako se malo govori o hrvatskim iseljenicima. Često se ističe financijska, lobistička i druga pomoć koju su oni u prvim godinama 1990-ih pružali Hrvatskoj. Ali se prešućuje da ta pomoć nije na žalost bila popraćena njihovim razmjernim uključivanjem u politički i gospodarski život države. Iznimke potvrđuju pravilo. Stari, „domaći“ kadrovi spriječili su im sudjelovanje u donošenju odluka i zadržali povlastice, prednosti i umreženosti stečene u Titovoj Jugoslaviji. Povrh toga, prešućuju se uloga i žrtve hrvatske političke emigracije od 1945. do 1990. Stvara se lažna slika kao da je oslobođenje Hrvatske počelo 1990. A zapravo je bio bio dugotrajan proces, koji je počeo u svibnju 1945. i kulminirao u općenarodnom pokretu 1990. 

Hrvatska emigracija i iseljeništvo imaju golem potencijal (politički, gospodarski, demografski, kulturni, znanstveni, lobistički itd.). No on nije iskorišten. Stvarna vlast bila je (i jest i dalje) u rukama onih koji su uništavali državne temelje u korist vlastitih interesa, a takvu „rabotu“ nastavljaju i danas. Ako se što ne promijeni, ljudi hrvatske pripadnosti ili porijekla te njihovi potencijali bit će izgubljeni za Hrvatsku. To se već u velikoj mjeri i događa, a da nitko, pa ni državni tajnici koji su bili zaduženi time se na visokoj dužnosničkoj razini baviti (u Uredu za Hrvate izvan Hrvatske najprije SDP-ova sarajevska magistrica međunarodnog prava Daria Krstičević, zatim HDZ-ov vukovarski branitelj i zagrebački inženjer prometa Zvonko Milas, u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova HDZ-ova američka magistrica bibliotekarstva Zdravka Bušić, sada HDZ-ov gitarist i profesor gitare Frano Matušić). 

Ta problematika nadilazi, naravno, razinu i ovlasti pojedinih dužnosnika i njihovih kompetencija. Loše politike prema starijim i najnovijim naraštajima iseljenih hrvatskih državljana samo su manjim dijelom posljedica nekompetentnosti, nezainteresiranosti ili opstrukcije od pojedinih dužnosnika. One su stvar najviših tijela vlasti, izraz državne politike odnosno politike tzv. duboke države.

I  na tom primjeru pokazuje se da vladajuće političke strukture i moćne „domaće“ interesne strukture u sjeni, koje u znatnoj mjeri potkopavaju samostalnu hrvatsku državu iznutra, ovakvim nemarnim odnosom prema iseljenim Hrvatima i njihovim potomcima – osim u folklorno-kulturnom i donekle obrazovnom, turističkom i informativnom području – dodatno miniraju Hrvatsku u onom dubljem i važnije smislu. A taj je dublji i važniji smisao: povratak što većeg broja njih, ili privlačenje njihovih investicija, ili otvaranje stranih tržišta i znanja uz njihovu pomoć ljudima koji prebivaju, rade i stvaraju u Hrvatskoj. Ova država nije bila u stanju organizirati ni prihvat zainteresiranih hrvatskih iseljenika iz Venezuele, pogođene ovih godina teškom političkom, ekonomskom i socijalnom krizom i masovnim iseljavanjem.

Žalosno je i to da brojne udruge i savezi hrvatskih iseljenika i(li) (rijetkih) povratnika ne problematiziraju izostanak djelovanja na tom temeljnom planu. Slično se može reći i za Hrvatsku maticu iseljenika, plaćanu iz državnog proračuna. Glavnina njihova rada i nastojanja sastoji se u tzv. hladnom pogonu (troškovi vlastita održavanja) te u kulturno-folklornim i promidžbenim djelovanjima, ili u domoljubnoj retorici, ili u istraživanju i komemoriranju kulturne i političke prošlosti, u organiziranju priredaba, koncerata, nakladništva, dobrotvornih akcija… Sve to treba raditi, ali ono što je strateški važno ne smije se zanemarivati u korist onoga što nije strateški važno. 

Uostalom, empirijski gledano, do danas imamo takav „učinak“ da se od 1990. naovamo neusporedivo više Hrvata iselilo nego što ih se vratilo ili doselilo u Hrvatsku (i iz nje se ne iselilo). Iseljenici su očito (p)ostali zadnja rupa na svirali „domaće“ opstrukcije Hrvatske.

(MO)/Hrvatsko nebo