Sastanak u Karađorđevu – mit (II. dio)
Vrijeme:6 min, 47 sec
Vrlo brzo nakon što je u Karađorđevu 25. ožujka 1991. godine održan sastanak između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića počeo se širiti mit o tome što se događalo na tom sastanku održanom u “četiri oka”. Mit se proširio kao činjenica među jugonostalgičnim dijelom javnosti, bošnjačkim nacionalistima i Tuđmanovim političkim protivnicima u Hrvatskoj. Iako postoji velik broj osoba koje dogovor Tuđmana i Miloševića uzimaju kao nepobitnu činjenicu, u ovom članku dotaknuti ćemo se samo najpoznatijih i najglasnijih.
Jedan od najpoznatijih zagovornika te teze je Alija Izetbegović, koji navodi da ga je prije sastanka u Splitu, dakle 27. ožujka Kiro Gligorov izvijestio da ima pouzdane informacije da se u Karađorđevu dogovarala podjela BiH i da je tada saznao za taj sastanak. Ta tvrdnja ne odgovara istini iz dva razloga. Prvo, Tanjug je isti dan objavio vijest o sastanku u Karađarođevu pa je vrlo teško povjerovati da je predsjedniku jedne republike ta vijest promakla. Drugo, 24. ožujka 1991., dakle dan prije sastanka Tuđmana i Miloševića, Izetbegović je poslao pismo Tuđmanu u kojem navodi da će mu Milošević u bilateralnim razgovorima ponuditi parcijalna rješenja na račun Muslimana i moli ga da takve ponude odbije. Nadalje, sam Gligorov navodi da o sastanku u Karađorđevu ne zna ništa direktno, niti je vidio bilo kakav dokument. Također, navodi da je prvi puta za sastanak čuo od Tuđmana kada je bio u Zagrebu pri povratku s „otvaranja sajma u Celju“ i „prije nego je na Banske dvore pao onaj projektil“. Gospodarski sajam u Celju održava se krajem rujna, a bombardiranje Banskih dvora dogodilo se 7. listopada 1991.
Neki od glavnih zastupnika teze o dogovoru Tuđmana i Miloševića su i bošnjački nacionalisti Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić. Filipović je već Globusu rekao da pouzdano zna da se u Karađorđevu dogovarala podjela BiH, iako nikada i nikako nije mogao pružiti dokaze i argumente za to. Tom dvojcu je dogovor o podjeli BiH poslužio u pripremanju terena za povijesni muslimansko-srpski sporazum jer se time dokazuje da Hrvati ne mogu biti saveznici Muslimanima jer nisu ništa bolji od Srba s obzirom da dijele BiH zajedno. Glavna teza Zulfikarpašića bila je da bi se tim sporazumom omogućilo Muslimanima da sami riješe svoje probleme bez krvi. Činjenica je da je taj sporazum zaživio, današnja BiH bila bi u sastavu Srbije, a dio Hrvatske bio bi još uvijek okupiran.
Zagovornik teze o podjeli BiH je i Dušan Bilandžić, koji je u listopadu 1996. godine, osam mjeseci prije predsjedničkih izbora, Nacionalu izjavio da je najveće nesuglasice s Tuđmanom imao u raspravama oko BiH. U toj izjavi naveo je da mu je Tuđman rekao da se načelno dogovorio s Miloševićem o podjeli BiH, a da se ekspertna skupina hrvatskih i srpskih stručnjaka, koje je i sam bio član, trebala dogovoriti o točnim granicama, što nisu uspjeli. U svojim memoarima iz 2006. naveo je da je zaključio da je Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939., naravno bez elaboracije na temelju čega je to zaključio. Srpski član te ekspertne skupine akademik Kosta Mihailović oštro je reagirao na Bilandžićeve tvrdnje i nazvao ih drskim, intrigantnim i neistinitim. Zanimljivo, u početku je i Bilandžić tvrdio da se na tim sastancima nije bilo spomena dogovora o podjeli BiH, već se razgovaralo o tome poštuje li Srbija odluke AVNOJ-a.
Predstojnik Tuđmanovog ureda Hrvoje Šarinić također je poslije Tuđmanove smrti zastupao tezu da su se Tuđman i Milošević dogovorili oko podjele BiH. Prvo je Globusu 2000. dao intervju u kojem govori da je na sastanku u Karađorđevu Milošević Tuđmanu rekao: „Mislim da mi sigurno možemo naći zajednički jezik da rešimo te probleme“ te da mu je Tuđman po povratku dao papirić koji mu je dao Milošević na kojemu su kemijskom napisane neke općenite tvrdnje vezano uz opasnost od Muslimana. Potom je 2004. na suđenju Miloševiću u Haagu izjavio da se Tuđman i Milošević nisu formalno dogovorili, ali su o njoj razmišljali, čime je pokazao zavidnu sposobnost čitanja misli. Zaključivanje o postojanju dogovora o dijeljenju susjedne države na temelju jedne rečenice koja se može svakako protumačiti i navodnog papirića s općenitim tvrdnjama o Muslimanima je u najmanju ruku diskutabilno.
U guranje ideje o podjeli uključili su se i Ivan Zvonimir Čičak, Ivo Banac i Dobroslav Paraga. Na Paragu ne treba previše trošiti riječi, treba samo podsjetiti da je tijekom 1992. godine tri puta optužio Tuđmana zbog odnosa prema BiH: prvi put da je se odriče, drugi put da ju svojata i treći put da ju dijeli. Čičak i Banac u priču su ubacili i nepoznatog hrvatskog generala koji je u stranom ministarstvu imao priliku čuti audio snimku razgovora Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu na kojoj se čuje da njih dvojica dijele BiH. Ipak, do današnjeg dana nije se saznalo ime tog generala, niti čulo tu audio snimku. Banac je u jednom intervjuu čak izjavio da je bio neposredni svjedok sastanka u Karađorđevu, mada nikada nije uspio objasniti kako se on tamo našao i u kojem svojstvu.
U istu ekipu ulaze Stjepan Mesić i Josip Manolić, koji su po napuštanju HDZ-a 1994. počeli otvoreno zastupati tezu da su se Tuđman i Milošević dogovorili u Karađorđevu, mada njihova ranija istupanja nisu niti spominjala te sastanke. O Mesiću sve govori njegovo svjedočenje u Haagu u postupku protiv Slobodana Miloševića. Na traženje obrane da ukaže barem jedan dokaz da je postojao dogovor o podjeli BiH, Mesić nije dao dokaz nego je napao Miloševića da zagovara politiku velike Srbije i granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag. S obzirom da se BiH nalazi istočno od te granice, nije jasno kako je to Tuđman dogovorio s Miloševićem podjelu BiH ako je Milošević zagovarao državu koja bi uključivala cijelu BiH i dio Hrvatske. Tu je i Martin Špegelj, koji također smatra da su se Tuđman i Milošević dogovorili oko Karađorđeva jer je Tuđman odbio njegov briljantni plan napada na vojarne za vrijeme rata u Sloveniji. Kasnija svjedočenja Jovića i Veljka Kadijevića pokazuju da je to bila zamka kojom su pokušali Hrvatsku uvući u rat i prikazati kao agresora koji napada saveznu vojsku. Je li Špegelj bio zlonamjeran u svom nastojanju da se napadnu vojarne ili jednostavno nesposoban teško je procijeniti. Na koncu je tu i mnoštvo stranih aktera koji nikako nisu mogli prežaliti propast Jugoslavije čiju su sudbinu potpisali Tuđman i Milošević.
Zaključno, ne postoje nikakvi dokazi niti čvrsti argumenti koji govore u prilogu tvrdnje da su se Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH. Naime, svi argumenti se temelje na tome što je netko čuo, od nekoga tko ima pouzdane informacije ili su cirkularni, odnosno pozivaju se jedni na druge. Npr. Globus se pozvao na Muhameda Filipovića koji zna da se u Karađorđevu dijelila BiH, a isti taj Filipović se kasnije poziva na Globusove karte kao dokaz da se u Karađorđevu dijelila BiH. Materijalni dokazi, poput papirića koji je Milošević dao Tuđmanu i audio snimke, nikada nisu došle do hrvatske javnosti, što je jako čudno s obzirom na velik broj poklonika teorije o podjeli BiH u hrvatskim medijima. U prilog tome da nije bilo nikakve podjele govori i odnos snaga u to vrijeme. Naime, Milošević iza kojega stoji i JNA i praktički sve savezne institucije i Tuđman, koji je na čelu države koja tek stvara svoje vojne i policijske snage i koja je premrežena stranim agentima, nisu nikako bilo ravnopravni suparnici. U tom odnosu snaga nema nikakvog smisla da Milošević pregovora s Tuđmanom o podjeli BiH, pogotovo ako uzmemo u obzir da Milošević ima pretenzije prema dijelovima hrvatskog teritorija. Konačno, kasniji razvoj događaja – krvavi rat u Hrvatskoj, kasnije i u BiH pokazuje da je tvrdnja o podjeli BiH samo zlonamjerna laž i običan mit.
Literatura:
Domović, Roman: U zasjedi dezinformacija – informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Tehničko veleučilište u Zagrebu, Zagreb, 2019.
Lučić, Ivica: Uzroci rata – Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine, Despot Infinitus d.o.o., Zagreb, 2013.
Nazor, Ante: „Dogovoreni rat“ (I. dio), Hrvatski vojnik, URL: https://hrvatski-vojnik.hr/dogovoreni-rat-i-dio/, pristupljeno 22. 3. 2021.
Nazor, Ante: „Dogovoreni rat“ (II. dio), Hrvatski vojnik, URL: https://hrvatski-vojnik.hr/dogovoreni-rat-ii-dio/, pristupljeno 22. 3. 2021.
Braniteljski portal/https://braniteljski.hr/Hrvatsko nebo
