‘Propitivanje Tuđmana’ ili Hrvatske?

Hrvatski je medijski prostor već pod znatnim utjecajem politike koja prema hrvatskoj državi nije prijateljski raspoložena, a ima znakova da je započela i nova etapa demonizacije njezine uspostave i ljudi koji su je vodili do pobjede. Oživljuju svijet mrtvih ideologija kako bi ojačali sam ekstrakt osvajačke politike, neovisno o tomu stavlja li se naglasak na ‘tekovine revolucije’ ili na zamisli koje su u temeljima versailleskoga projekta. Oko nas su novi pokušaji balkanizacije naše zemlje. Već daju ploda i posebni ‘kružoci’ koji su se u Zagrebu održavali radi produbljivanja tema o regresivnosti hrvatske misli: u središnjim emisijama HRT-a, u razmaku od dva dana, nastupaju patrijarh SRC koji je govorio o „duboko problematičnim“ pismima kardinala Stepinca papi Piju XII., i, u drugoj emisiji, osporavatelj zamisli da bi Franjo Tuđman bio hrvatski velikan. Oba ‘projekta’ oblik su potkopavanja samostalne hrvatske države, ali ne zbog iznesenih tvrdnja, nego zbog izostanka primjerene argumentacije i dokaza za teze koje nude.

‘Koliko ti para treba’

U tom užurbanom brisanju i prepravljanju novije hrvatske prošlosti, glavni akteri, možda i ne hoteći, brišu i kulise iza kojih su se neko vrijeme skrivali. Valjda vjeruju da im više nisu potrebna nikakva prikrivanja u djelovanju protiv Hrvatske, koje u nekim slučajevima nazivaju borbom protiv HDZ-a, u drugim čuvanjem ‘antifašizma’ i osporavanjem potrebe da se istražuju i znanstveno provjerljivim dokazima potkrepljuju tvrdnje o ‘milijunima Srba’ ubijenih u Hrvatskoj, u trećim, poricanjem Tuđmanovih povijesnih zasluga itd.

Pokušavali su stvarati privid da žele uništiti jednu stranku, a cilj je uvijek bila samo destrukcija hrvatske države. Jedan od radikalnijih ‘revolucionara’ koji je ovladao dijelom internetskoga medijskoga prostora, javno iznosi da svoje djelovanje (protiv HDZ-a) ipak nije započeo zbog novca. U sebi je osjećao, kako piše, dublji poriv od samoga koristoljublja: “Ali pare su došle. I to doslovno ovako: jedan dan nazvali su me iz Otvorenog društva i zamolili da dođem na sastanak. Pitali su koliko ti para treba. Ja sam pitao da li nešto traže zauzvrat. Oni su rekli samo radi to što radiš. Ja sam i dalje radio to što sam radio, pare su sjele.” (http://matijababic.bloger.index.hr/post/povijestindexa/111039.aspx). Usput, bilo bi vrlo pogrešno misliti da se samo tzv. soroševskim novcem kupuju mediji u našoj zemlji.

 Čovjek ili hadezeovac

Pare su sjele. Njegov internetski portal nedavno na svojoj uvodnoj stranici objavljuje: “Ako želite pristupiti Indexu molimo vas da nam potvrdite da ste čovjek!” Ispod toga teksta lijevo piše: “Da, ja sam čovjek”, a desno “Ne, ja sam član HDZ-a”. Hrvatsko novinarsko društvo je priopćilo da “iako takva objava dijelu javnosti može biti neprihvatljiva, uvredljiva ili neukusna te može izazvati i pitanje je li na razni profesionalnog, odgovornog novinarstva – objava se ne može okarakterizirati kao govor mržnje jer ne huška na skupinu ljudi ili pripadnike skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta ili kakvih drugih osobina.” Ne, oni su samo proglašeni da nisu ljudi (zato što su članovi HDZ-a).

Novinarska udruga objavljuje da sve to nije izraz mržnje niti huškanja na pripadnike jedne političke orijentacije. Prema njihovoj javnoj objavi, tvrdnja da članovi HDZ-a nisu ljudi, znači samo oblik političkoga dijaloga. Dakle, član HDZ-a (većinom su to Hrvati) ni kao član političke stranke, ni kao pripadnik jedne nacije, ne treba se osjećati ugroženim zbog toga što je zbog tih svojstava javno proglašen – ne-čovjekom. Sve se to događa u vremenu kad su javno najavljene zabrane ulaska članovima HDZ-a i u neki ugostiteljski objekt. Nije nam do nabrajanja. Prije nekoliko tjedana bilo je i mnoštvo Facebook objava posvećenih Balaševiću: “Beatifikacija. Balašević IN, Stepinac OUT”. Ali i više od toga, nije samo Stepinac OUT. Nije samo Balašević IN.

Porfirije IN, Bozanić OUT

“Možete li, primjerice, zamisliti da na nadbiskupa, kardinala Bozanića naletite slučajno na ulici, u knjižari, u kazalištu ili na koncertu – pita Pofuk i odmah odgovara: “Nemoguće.” A ondašnji mitropolit Porfirije, današnji patrijarh SPC-a? On je drugo, on je stalno bio tu gdje i mi, kaže novinar, on je (Porfirije), uz to, “otprilike dvije godine organizirao redovite sastanke intelektualaca različitih profila, koji su u prostorijama Pravoslavne gimnazije na zagrebačkom Svetom Duhu, raspravljali o društvenim, etičkim i političkim temama. Susreti su počeli 2017., održavali su se jednom u mjesecu, a kako je organizator bio tadašnji mitropolit, dobili su neformalni naziv: Porfirijevi kružoci.” (Jutarnji, 21.2. 2021.) ‘Različitih profesija’, ali istoga političkoga profila. Kad čovjek vidi popis gostiju ‘Porfirijeva kružoka’ u Zagrebu lako će razumjeti što to društvo povezuje. I zašto ih je mitropolit okupljao.

Jutarnji list navodi i imena tvrdeći da “mnogi od sudionika Porfirijevih kružoka, čine intelektualnu kremu današnje Hrvatske” (Ivo Josipović, Anna Gruenfelder, Tvrtko Barun, Moše Prelević, Vili Matula, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dejan Jović, Dražen Lalić, Vlatko Silobrčić, Milorad Pupovac, Rada Borić, Peter Kuzmič, bračni par Raffai, Branimir Pofuk, Anton Šuljić, Drago Pilsel i brojni drugi). Što se tiče navodne ‘duboke problematičnosti’ Stepinčevih pisama Papi, kako ih ocjenjuje Patrijarh, citirat ćemo stav postulatora kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca J. Batelju: “O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca.” Rekao je i ovo: „Patrijarh Porfirije dobro bi učinio da je u svom TV intervjuu 19. ožujka naveo mjesta koja on ocjenjuje da su ‘duboko problematična’.”

Ivo Goldstein

U jednom je ovdašnjem tjedniku (Globusu, 24.2.2021), nevješt politikant (Ivo Goldstein), koji se predstavlja povjesničarom, citirao dio Tuđmanove rečenice: “hrvatski narod pamti križne putove svoje povijesti i zbog toga neće dopustiti da o njegovoj sudbini odlučuju strane sile ili domaći smušenjaci i bezglavnici.” U citiranoj rečenici ‘povjesničaru’ smetaju ‘smušenjaci i bezglavnici’ kao omalovažavajući govor o oponetima, a ne dio rečenice u kojoj Tuđman govori što hrvatski narod pamti. Ma koliko se neki ljudi zauzimali za ‘zaborav’ i ‘okretanje budućnosti’ Hrvati svoju povijest ne će zaboraviti, niti će današnji pokušaji brisanja i zamagljivanja onoga što je bilo, donijeti stvarnoga ploda. Ako ih opet ušutkaju, bit će to samo privid. Misli li tko kako je već zaboravljen i križni put stotina tisuća Hrvata koncem 1991. (550 000 prognanika i 150 000 izbjeglica u inozemstvu) protjeranih iz svojih domova?

Kako to ljudi, koji se kite akademskim titulama, zamišljaju da bi intervencijama u povijest, prešućivanjem i brisanjem njezinih dijelova, mogli pridonositi boljoj budućnosti svijeta. Mogu li laži biti temeljima sretnijem vremenu pred nama? Kako govoriti o Tuđmanovu djelu ako se ne prikaže kad je izabran, kad je njegova zemlja napadnuta, tko je i čijim oružjem napao Hrvatsku, kako je naša zemlja tada bila naoružana, kad je oslobođena i kad je dobila potpuni nadzor nad cijelim svojim državnim prostorom? Tuđmana optužuje i za ono što je za sobom ostavila komunistička vlast sa svojim konceptom udruženoga rada i ‘planske privrede’. Na čelu mnogih važnih i manje važnih gospodarskih sustava bili su ljudi odani komunističkoj ideji i Beogradu koji je protiv ‘Tuđmanove države’ pokrenuo rat.

Na ideji ‘svehrvatske pomirbe’, kao temelja novoga hrvatskoga identiteta, kako se čini piscu, “ne može se graditi demokratsko društvo jer je ona u biti totalitarna, zasnovana na nacionalnom zajedništvu kao ultimativnoj vrijednosti koja nadilazi sve druge, uključujući i univerzalne.” ‘Povjesničar’ opet ne želi vidjeti povijesni kontekst. Ili je nesposoban to razumjeti ili mu negativno raspoloženje prema našoj zemlji ne dopušta razborito misliti. Svehrvatska pomirba je MIR u zajedništvu i slozi, a pobjeda u oslobađanju zemlje put prema SLOBODI.

Goldsteinov tekst o Tuđmanu počinje najobičnijom neistinom, tvrdeći da je “posljednjih godina u Hrvatskoj na djelu agresivna glorifikacija Tuđmana i njegova nasljeđa?” Prvo, ‘posljednjih godina’ tek se ponešto smiruje višegodišnji proces DETUĐMANIZACIJE koji je započeo 2000. Drugo, glavno nasljeđe prvoga hrvatskoga predsjednika je samostalna demokratska država, Republika Hrvatska. Tom nasljeđu ne treba nikakva ‘glorifikacija’ nego mirna demokratska preobrazba i onemogućavanje raznih agenata da opstruiraju te procese i potkopavaju samo postojanje države, neovisno o njezinim nesavršenostima. Nekima je, dakle, samo njezino postojanje ‘glorifikacija’ Tuđmanova nasljeđa. Pa to i jest istina, samo što ‘povjesničar’ želi dokazati suprotnu tezu, tj. da postojanje hrvatske države nije činjenica koju treba proslavljati. ‘Povjesničar’ nije napisao gdje, kad, tko i kako slavi, ‘agresivno glorificira’, postojanje hrvatske države?

Propisana povijest

‘Posljednjih godina’ u Hrvatskoj se donekle, na razini političkih zagovora, smiruje destrukcija bitnih elemenata države, koja je započela 2000., Mesićevom politikom i politikom nasljednika komunističke ortodoksije. ‘Detuđmanizacija’ je bila samo pokušaj ponovnoga rashrvaćivanja Hrvatske i zatiranje državotvorne misli. S toga motrišta ‘povjesničar’ je u pravu. Nisu uspjeli, iako su učinili puno zla. Danas je oko nas već novi kvalitativni pomak – intenzivna rejugoslavizacija u glavnim medijima.

“Svako propitivanje Tuđmana automatski je izvrgnuto osudama i diskvalifikacijama.” Takve osude pridonose ‘primitiviziranju hrvatskog društva’, a civilizirana društva ‘razgovaraju o svojoj prošlosti’. Tako ‘povjesničar’ piše početkom 2021. Njegove tvrdnje nisu ništa drugo nego izrugivanje Hrvatima i hrvatskoj državi. O ‘svojoj prošlosti’ Hrvati žele razgovarati, ali ne onako kako bi to htjela ‘jugoslovenska historiografija’, nego na temelju istraživanja, utvrđenih, dokumentirani i provjerljivih činjenica. Odbacivanje ‘propisane’ povijesti, kojoj su Hrvati jako skloni, ‘povjesničar’ naziva ‘primitiviziranjem hrvatskoga društva’. Prihvaćanjem pristupa kakav zagovara on i njegovi, značilo bi modernizam i dosluh s internacionalnim težnjama i zapovijedima.

Kako bi ‘pokazao’ “zašto Tuđman ipak nije nacionalni velikan”, ‘povjesničar’ piše o svemu što bi, prema njegovu sudu, moglo kompromitirati Tuđmana, ali ne piše ni riječi o onomu što Tuđmana čini istinskim velikanom hrvatske povijesti. Hrvati su ga izabrali na prvim slobodnim izborima nakon skoro pet desetljeća jednostranačkoga totalitarizma; vodio ih je u uspostavi samostalne, demokratske države, vodio ih je u obrani i oslobađanju okupiranih dijelova zemlje. Ali, povjesničar’ ima svoje kriterije, on zna i ono što drugi ne znaju. Možda je problem u tomu što on ne zna napisati to što ‘zna’, jer ne može opovrgnuti ni jedan od spomenutih navoda koji Tuđmana čine političarom kakva Hrvatska, gledajući djela, a ne riječi, nije imala.

Tko je i kad napao Hrvatsku?

‘Povjesničar’ piše da je Tuđman pokazao “odlučnost u otporu agresiji” i dosljedno jačao “obrambenu moć zemlje”, ali to, po njegovu sudu nije dovoljno za pozitivnu ocjenu. Kakva je to bila agresija? Ne piše tko je napao Hrvatsku, kad je to bilo, kakav je bio omjer naoružanja između branitelja i agresora, je li nova hrvatska država bila konsolidirana, je li imala vojsku, diplomaciju, financijsku podlogu? O tomu osporavatelj Tuđmanove uloge nije ni slova napisao. U važnim institucijama države koja se tek pokušavala ustrojiti kao demokratska država, u to su vrijeme još uvijek dominirali ljudi nedemokratske i nehrvatske orijentacije. To nije bila tek sporedna činjenica u obrani od agresora.

Nema niti jednoga bitnoga uporišta hrvatske države koju detuđmanizatori nisu izvrgnuli destrukciji, nema niti jedne zaštićene državne tajne koja nije ponuđena svakome tko može učiniti Hrvatskoj kakvu štetu. U državne urede, koji bi morali biti najzaštićeniji, pušteni su strani novinari, a kamioni su vozili dokumente označene oznakama državnih tajni, prema tužiteljima raznih profila. Na stotinama stranica pisale su se ‘biografije’ Franje Tuđmana koje su trebale ‘dokazati’ da je bio luburićevac, dakle, ustaša koji nastavlja djelo Ante Pavelića, dijeli BiH i progoni Srbe. Je li i to bila glorifikacija Franje Tuđmana?

U Haagu se htjelo dokazivati da je bio na čelu ‘udruženoga zločinačkoga pothvata’, snimani su filmovi koji su se izrugivali s Tuđmanom, s hrvatskim braniteljima i s hrvatskom državom. Kad govorimo o ustašama treba citirati i ‘povjesničarevo’ razumijevanje Tuđmanove ‘svehrvatske pomirbe’. Piše da je Tuđman ‘posebno naglašavao potrebu pomirenja ustaša i hrvatskih partizana’. Nije. Tuđmanu je bilo stalo do pomirbe djece ustaša i djece partizana. Ustaše su izgubile u tom ratu i njihov je režim propao. Ostala je Hrvatska koja nije ni partizanska ni ustaška, nego zemlja svih njezinih ljudi bez obzira na podrijetlo, vjeru, etničku pripadnost i političku orijentaciju, koji se prema njoj odnose kao prema svome domu.

Niti jedno ‘propitivanje Tuđmana’ tijekom ‘detuđmanizacije’ nije ‘izvrgavano osudama’ nego je na svaki dostupan način stimulirano, a provoditeljima ‘propitivanja’ otvarana sva vrata da bi ubrzali taj proces i sve vratili u predtuđmanovsko vrijeme, u vrijeme kad Tuđmana ‘nije bilo’, a Hrvati šutjeli i mirovali u strahu od novih represija.

Neke greške

‘Povjesničar’ piše da je nemoguće zamisli da bi “netko danas pokušao u Britaniji zabraniti raspravu o nekim greškama” Winstona Churchilla, ili C., Charlesa De Gaullea i Georgea Washingtona u njihovim državama. Nema se što tajiti o ‘njihovim slabostima i zabludama, protuteža su njihova djela.” Vjerojatno ‘povjesničar’ nije mislio o tomu što bi za njegove ocjene o Tuđmanu mogao značiti navod ‘o nekim greškama’, jer on uopće ne piše o ‘nekim greškama’, on piše o ukupnosti Tuđmanova djela kao velikoj ‘greški’. Jeftinom varkom o ‘nekim greškama’ htio je prikriti da piše o Tuđmanu koji “ipak nije nacionalni velikan” nego iznenadni akter povijesti koji je za ‘internacionalu’ samo političar koji je radio za svoju zemlju, a ne za njihove interese. U ‘povjesničarevoj’ su svijesti veliki oni državnici koji slušaju zapovjedi – velikih. Niti je tko osporavao, niti će ozbiljni ljudi osporavati ‘neke’ Tuđmanove greške, jer, među običnim smrtnicima, nepogrješiva čovjeka nije bilo i nikad ne će biti. Pisac nije naveo kad, tko i gdje je zabranjivao raspravu ‘o nekim greškama’ F. Tuđmana. Ne može to ni napisati jer iznosi neistinu.

“Tuđman jest bio ključna osoba u stvaranju hrvatske države, ali je bio ključan i u tome kakva je ta država bila za njegova predsjednikovanja, kao i godinama nakon njegove smrti.” Pisac ‘sve’ vidi i sve zna o Tuđmanu, samo nije uspio primijetiti da je nekoliko mjeseci nakon njegove pobjede na prvim slobodnim višestranačkim izborima započela pucnjava po Hrvatskoj iz pravoga oružja, a ne ovoga iz koga danas pucaju Titovi ‘povjesničari’. Godina izborne pobjede i pada komunizma započela je s pobunjeničkim zaprekama po hrvatskim javnim prometnicama.

Hrvatska je nepripremljena i nenaoružana napadnuta oružjem iz arsenala moćne jugoslavenske vojske. U godini nakon Tuđmanove pobjede na izborima, razarana su hrvatska sela i gradovi, Vukovar je gorio. I tada, na čuđenje ‘povjesničara’, Tuđman umjesto da gaji ‘kult slobode stvorio je i razvijao kult države’. Obrana od oružanih napadaja nije za ‘povjesničara’ čuvanje ‘kulta slobode’! ‘Povjesničaru’ pojam oslobađanja ne sadrži u sebi – dohvaćanje SLOBODE. Dakle, Tuđman, prema piščevu mišljenju, nije branio slobodu napadnutih, nije sa svojim narodom oslobađao okupiranu zemlju nego je razvijao ‘kult države’. A da je ostao kod stanja kakvo je htio osvajač, da mu Beograd bude glavnim gradom, mogao je omogućiti mnoštvo ‘individualnih sloboda’.

Kakva je bila osporavana (‘kult?) država, koja zapravo još nije ni pokrenula preobrazbu od komunističke u demokratsku državu u vrijeme u kom su krenuli prvi nasrtaji osvajačkih snaga? U odgovorima na ta pitanja je i odgovor na pitanje kakva je ta država bila za Tuđmanova predsjednikovanja. Rat i komunističko nasljeđe određivali su njezinu tadašnju fizionomiju, a ne Tuđmanove vizije slobodne demokratske države. To ne mogu razumjeti samo ljudi koji umjesto povjesničarskoga posla rade neki drugi posao, pod lažnom etiketom.

Propitivati Tuđmana

Hrvatska, piše ‘povjesničar’ danas “nema snage propitivati Tuđmana i još dugo neće imati snage za to.” ‘Propitivati’ Tuđmana u tom jeziku znači ‘propitivati’ Hrvatsku. Ipak bi trebalo preciznije reći što u tom ‘znanstvenom diskursu’ znači riječ ‘propitivati’. Hrvatska naravno ima snage istraživati sve, i svoje korijene i svoju povijest, samo što dio ‘znanstvenika’ na njezinim jaslama umjesto znanstvenih istraživanja radije povijest uči od Titovih ministara i srpskih historičara nego što istražuju i analiziraju. Ti su ‘znanstvenici’ sramota za znanost, ali veliki borci i uglednici među kastom koja bi htjela vladati svijetom po načelima totalitarnih ideologija. Tito je bio pravi vođa po njihovoj mjeri, a oni Titovi ‘znanstvenici’.

Kad Hrvatska iskazuje poštovanje svom prvom demokratski izabranom predsjedniku koji je narod vodio u obrambenim i oslobodilačkim pobjedama, to ne-znanstvenicima, koji se nazivaju povjesničarima, znači nešto drugo. Tvrde da pristajanje uz ‘takvo glorificiranje Tuđmana znači da se javnost slaže i s njegovim političkim i društvenim konceptom’. Ma tko bi rekao?

To ‘da se javnost slaže i s njegovim političkim i društvenim konceptom’, dokazano je davno, u vrijeme kad su ga građani nekoliko puta izabrali na slobodnim izborima. To je moglo značiti da su odobravali njegovu politiku obrane i oslobađanja zemlje. Ili se ‘povjesničaru’ čini da bi narod pustio neka osvajači i pobunjenici rade u Hrvatskoj što im padne napamet, da nije bilo Tuđmana i njegovih ‘kultova’. Hrvatska je država na svoju istočnu oslobođenu granicu izašla 1998., a Franjo Tuđman je umro 1999.

Hrvatska, članica Europske unije

‘Povjesničar’ zaključuje da pozivanjem na Tuđmana, Hrvatska pokazuje ‘veliki politički, ideološki i intelektualni deficit’. Zato je, prema njegovoj prosudbi, Zapad ‘marginalizira’ i ‘smatra dijelom balkanske krčme’. Nije tako. Upravo ‘povjesničar’ i njegovi istomišljenici zastupaju filozofiju balkanske krčme. Zašto i kako bi ‘Zapad’ marginalizirao Hrvatsku kad je ona članicom najvažnijih zapadnih saveza demokratskih država, NATO-a i Europske unije kojom je 2020. i predsjedala? Kako bi, dakle, danas netko, tko nije ‘povjesničar’ takva kalibra, mogao Hrvatsku ‘smatrati dijelom balkanske krčme’? U te je balkanske sfere bila uvučena 1918. nakon tisućljetne povijesti unutar drukčijeg svijeta, a napustila ih je nakon sloma komunizma i izborom Tuđmana prvim hrvatskim predsjednikom.

Kulminacija uvredljivoga govora sadržana je u ‘povjesničarevoj’ tvrdnji da je Tuđman “državu koju je osnovao doživljavao /je/ kao puku formu, ispražnjenu od stvarnog ljudskog sadržaja.” Ne znamo u koju vrstu povijesnih argumenata spadaju prosudbe o nečijim ‘doživljajima’, niti znamo kako je saznao da je Tuđmanu stvaranje hrvatske države: ‘istovremeno i vrhunac i kraj hrvatske povijesti’. Tuđman, naime, nije spadao u ljude koje je zanimao ‘kraj povijesti’. Uz to komentirajući postavku o slobodnoj, demokratskoj državi kao ‘ostvarenje najvišeg ideala hrvatskoga naroda’, ‘povjesničar’ podrugljivo dodaje da je u ‘isto vrijeme’ ‘stvoreno i priznato još 14 država u Europi’. Moglo ih je biti i pet puta više, pa bi opet svaka od njih imala svoju povijest, svoje prilike i neprilike, svoje ratove i oslobođenja, ili poraze, i, naravno, svoje politikante. ‘Povjesničar” ni tim brojkama ne će umanjiti jedinstvenost, važnost i slavu hrvatskih pobjeda na kraju prošloga stoljeća.

Pismo Carringtonu

U sumraku komunističkoga totalitarizma, Tuđman je govorio da bez narodnoga zajedništava i sloge nema budućnosti za Hrvate. S jedne su strane bile podjele koje je iza sebe ostavio Drugi svjetski rat, a s druge neprikrivena srpska imperijalna politika i njezini eksponenti u Hrvatskoj. ‘Povjesničar’ danas prigovara Tuđmanu što je poticao zajedništvo i nadvladavanje ideoloških podjela, a ne individualizam i slobodarstvo pojedinca. Nevažno mu je što je Tuđmana dočekao komunistički kolektivizam, a ne uređena demokratska država, dočekala ga je ideologija koja je bila usmjerena protiv temeljnih ljudskih prava, a posebno protiv prava Hrvata na vlastitu državu. Tek je trebalo stvarati institucije koje će štititi ljudska prava i slobode.

Kasnije je ‘povjesničar’ u tv-nastupu okrivljavao Tuđmana i za odlazak Srba iz Hrvatske, ne samo nakon Oluje, jer ih je većina otišla prije. Kao da ne želi znati kako istraživati povijest, a ne samo prosipati politkantske fraze protiv Hrvatske. Imao je kad pročitati i pismo patrijarha Pavla lordu Carringtonu, koje je Pravoslavlje objavilo 1.11.1991. u vrijeme razaranja Vukovara. Prvak SPC-a poziva Srbe u Hrvatskoj na pobunu protiv hrvatske demokratski izabrane vlasti, a ako im pobuna ne uspije onda odlazak iz Hrvatske. Bilo je to nekoliko godina prije Oluje. U tom pismu piše i ovo: “Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama. Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno”. Ima li u tim riječima kakva traga uzrocima i posljedicama jednoga rata?

Krivotvoritelji povijesti puni su poleta, ali izgleda da su krivo razumjeli znakove umora i iscrpljenosti Hrvata nakon tolikih žrtava u obrani prirodnoga i povijesnoga prava na vlastitu državu i dostojanstven život. Mogli su naučiti da se Hrvati brzo oporavljaju. Na žalost, neki ljudi na važnim položajima u našoj zemlji, koji bi morali prednjačiti u otporu protuhrvatstvu, dosta uspješno pokazuju da im nije stalo do Hrvatske.

Ivan Bekavac/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo