GLAS IZ WASINGTONA Šime Letina: Kritički osvrt na intervju Mate Meštrovića

Prije petnaestak dana (8. ožujka 2021.) u Večernjem listu je objavljen intervju s dr. Matom Meštrovićem u kojem je Meštrović ponovo svratio na sebe pažnju i hrvatskoj javnosti pružio dokaz da u njemu još uvijek plamsa mladenački zanos za ideju jugoslavenstva koju je u njega usadio njegov otac, poznati kipar Ivan Meštrović.  Iz razgovora je očito da M. Meštrović i danas, u svojoj devedeset i prvoj godini života, jednako kao i nekoć u pedesetoj, želi pod svaku cijenu biti u centru pažnje. Tom svom životnom nagonu nikad se nije mogao oduprijeti. U ostvarenju cilja, da putem svoga oca bude prepoznatljiv i važan, ne bira način, ni sredstva. To nedvojbeno potvrđuju njegove tvrdnje i fotografija njegovog oca s Josipom Brozom Titom, koji se nalazi na listi desetorice najvećih svjetskih ubojica. Bilo kakva reklama s njegovim imenom uvijek mu je draga.

Kako bi M. Meštrović reagirao da netko u Njemačkoj objavi sliku svoga oca s Hitlerom ili u Rusiji sa Staljinom? Onaj tko ne pozna Meštrovića mogao bi pomisliti, čega se pametan stidi, budala se ponosi, no Meštrović nije budala koliko nekima izgleda. Osim ugađanja vlastitoj taštini, Meštrović na ovaj način također želi ponovo oživjeti svoje mladenačke ideale i javno posvjedočiti odanost političkim uvjerenjima svoga oca.

Iako je cijeli život proveo u sjeni svoga oca, Meštrović je svjestan da se bez oca za njega ne bi mnogo znalo. Naime, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća Meštrović nije postao poznat Hrvatima u domovini po nekom svom specifičnom talentu, niti po velikom doprinosu u uspostavi današnje države Hrvatske, već zahvaljujući imenu svoga oca i još više širokogrudnosti hrvatske emigracije koja mu je osamdesetih godina omogućila političku platformu, zvana Hrvatsko Narodno Vijeće (HNV), kroz koju je uspješno promovirao svoje ime. Do ulaska u Vijeće Meštrović je bio poznat kao sin Ivana Meštrovića, poznatog kipara i osnivača Jugoslavenskog odbora, o kojemu je većina Hrvata imala negativno mišljenje kao i o svima onima za koje je Stjepan Radić rekao da “srljaju kao guske u maglu”. Uslijed brzog zaborava i prirođene naivnosti Hrvati su ga izabrali u HNV u kojemu se nikad nije osjećao ugodno. Bio je rastrgan svojim političkim suprotnostima. S jedne strane želio je pružiti dokaz da je za hrvatsku državu, dok je s druge strane uspomena na politiku oca budila u njemu nadu za ostvarenje neke bolje i pravednije Jugoslavije. Uslijed te rastrganosti, kao predsjednik Izvršnog odbora, Meštrović je svojim (ne)promišljenim izjavama često puta dovodio u pitanje vjernost Povelji HNV, koja je bila uvjet da se nekoga izabere u Sabor HNV-a.

Namećanje vlastitih stavova

Za većinu Hrvata problem nije u Meštrovićevim mišljenjima, jer svatko od nas može misliti što god hoće, već u tome što on svoja mišljenja drugima nameće kao činjenice, a one koji ih ne prihvaćaju omalovažava i naziva ljudima koji “vjeruju u svašta”. “Ljude možeš dobiti, nažalost, da vjeruju u bilo što,” tuži se Meštrović.

Tvrdnju Večernjakova novinara da je Meštrovićeva obitelj 1942. napustila domovinu zbog “očeva otvorenog antifašističkog stava”, Meštrović je namjerno prešutio, nadajući se da će ljudi koji vjeruju u svašta prihvatiti to kao istinu. Tvrditi da je Ivan Meštrović, koji je služio Beogradu i klanjao se Aleksandru Karađorđeviću, bio odan demokraciji i ljudskim pravima, zvuči smiješno. Činjenica da je u vrijeme II. svjetskog rata iz Hrvatske otišao u Mussolinijevu Italiju također pobija tvrdnju da je bio antifašist ili da je domovinu napustio zbog antifašističkih uvjerenja.

Mate Meštrović osuđuje NDH, a hvali Jugoslaviju

Mate Meštrović tvrdi da su Mussolini i Hitler stvorili NDH, a ne hrvatski narod. Ističe da su se Nijemci odrekli nacizma, a Hrvatima prigovara da slave Antu Pavelića i Ustaški pokret. A što je s onima koji slave Josipa Broza Tita, gospodine Meštroviću? 

Meštrović zna ili bi trebao znati da su Hitler i Mussolini bili za Jugoslaviju a ne za hrvatsku državu.  Hitlerove simpatije prema Jugoslaviji trajale su sve do Beogradskog puča, 27. ožujka 1941. Tek nakon puča Hitler je odlučio napasti Jugoslaviju. To što su Hrvati iskorisili taj napad za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske ne znači njihovo prihvaćanje nacizma ili fašizma, već potvrđuje njihovu nacionalnu svijest i želju za ostvarenjem vlastite države, a opovrgava Meštrovćevu teoriju o potrebi i koristi Jugoslavije. Postoji više dokaza da Hitler i Mussolini nisu bili za hrvatsku državu nego za Jugoslaviju. Hitler je nakon dolaska na vlast želio poboljšati diplomatske odnose s balkanskim državama, a Jugoslaviju je smatrao najvažnijim političkim i strateškim čimbenikom na Balkanu. Da bi Jugoslaviju privukao u krug Osovine nagovarao je Italiju da s njome sklopi ugovor, kojim će joj jamčiti teritorijalnu cjelovitost, a Srbiji je obećavao teritorijalne ustupke, nudeći joj čak i Solun. U pridobivanju Jugoslavije dosta mu je pomogao Milan Stojadinović, koji je bio “opijen nacifašističkom ideologijom.”  Stojadinović je 15. siječnja 1938. posjetio Njemačku i tom prigodom razgovarao sa Hermannom Goeringom. U obraćanju Stojadinoviću Goering je rekao: “Treći Vam je Reich srdačno otvorio svoja vrata. Kamogod pođete unutar naših granica, naići ćete na najiskrenije simpatije njemačkog naroda.” Stojadinović mu je uzvratio ovim riječima: “Goering je osvojio srca svih Jugoslavena. Ekselencijo, sve tješnje prijateljstvo između Njemačke i Jugoslavije jest i biti će moja najveća želja.” La Prensa, 16. 1. 1938. (Citat je preuzet iz knjige Marka Sinovčića N.D.H. u svietlu dokumenata, str. 32.)

Dakle, nisu Mussolini i Hitler dali Hrvatima državu 1941., kako nam podmeće M. Meštrović, već su je Hrvati sami ostvarili, a s Njemačkom i Italijom su bili ne zbog ideoloških razloga nego zbog tadašnjih prilika i nacionalne nužde. Trubljenje o hrvatskom fašizmu i nacizmu je odraz propagande jugoslavenskih ljevičara i desničara. Kome od njih pripada Mate Meštrović? Ako je NDH bila fašistička država, kako tvrdi Meštrović, kako to da u njoj nije bilo fašističke ili nacistička stranke? 

Davne 1949. godine, u vrijeme kad su se mnogi Hrvati bojali spomenuti NDH, prof. Ivan Oršanić je napisao ove riječi: “Poneki pak vide otežavajuću okolnost za borbu i uspjeh hrvatskog naroda u tome što je narod došao do svoje države u fašističkoj eri, i što se u toj eri borio za njezin opstanak. Pomišljati na ovu okolnost znači nepotrebno opterećivati savjest, kočiti političku djelatnost i brinuti se oko nečeg suvišnog. Što se tiče naše savjesti, budimo na čistu da smo bili u pravu iskoristiti i fašističku eru da bismo izrazili svoju želju za slobodom i nezavisnošću (…)  Treba iskoristiti svaku priliku, a uspjeh će doći ako za njega ima izgleda u općoj dinamici, a ne s obzirom na to kako smo se u povijesti vladali.” Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, str. 339. 

U dokazivanju da Hrvati nisu uspostavili NDH Meštrović citira nadbiskupa Stepinca i pripisuje mu riječi koje Stepinac nikad nije rekao. “Hrvatska je država, kao što je to rekao Stepinac, bila izražaj želje hrvatskog naroda, ali nije ona uspostavljena od hrvatskog naroda, već Mussolinija i prvenstveno uz podršku Hitlera”, tvrdi Meštrović. Nadbiskup Stepinac nije nikad rekao da je NDH uspostavio Mussolini ili Hitler, pa je čudno i nelogično da ga Meštrović u ovom kontekstu uopće i spominje. 

Nepotrebno i nepravedno optuživanje

Meštrović, po svom starom običaju, i danas naziva naivčinama one koji ne dijele njegovo mišljenje. Još prije uspostave današnje države Hrvatske on i njegov krug su se smijali onima koji su javno isticali da će hrvatski narod sam ostvariti svoju državu. Nazivali su ih budalama i naivčinama, a sebe su smatrali političkim realistima jer su vjerovali u moć i milost SAD, Francuske i Engleske, a ne u snagu hrvatskog naroda. Danas, htio ili ne, Meštrović mora priznati da su hrvatsku državu uspostavili i obranili Hrvati, a ne oni u čiju pomoć je on naivno vjerovao. Meštrović je donekle u pravu kad kaže da je nepovjerenje među Hrvatima u emigrciji bilo posljedica infiltracije UDBE i KOS-a, ali nije u pravu kad za udbašku infiltraciju optužuje one koji su bezuvjetno bili za hrvatsku državu i protiv svake Jugoslavije.

Svaku hrvatsku akciju koja je bila usmjerena na rušenje Jugoslavije proglašava sumnjivom i mutnom. U isticanju tvrdnje o nepovjerenju i konfuziji u hrvatskoj emigraciji služi se pričom o trojici braće Hercegovaca. “Tu je vrijedila ona priča: Imam tri brata Hercegovca, jedan je udbaš, drugi svećenik, a treći luburićevac i oni se sastaju i nešto međusobno govore.”

Ovu ružnu sliku o Hrvatima iz Hercegovine hrvatskoj javnosti podmeće nekadašnji predsjednik HNV-a, čovjek koji je na javnim skupovima govorio o potrebi hrvatskog jedinstva i sloge. Meštrović se očešao i o Zvonka Bušića i njegovu skupinu. Za njega je njihova otmica aviona sumnjiva, a opravdanje za tu sumnju je njegova vjera u svemoć Udbe. “Možda je Udba znala za otmicu aviona i nekima je bilo u interesu da se blati Hrvate i proglasi ih se teroristima. Jugoslavenska propaganda bila je usmjerena na dva cilja – da su Hrvati fašisti i da su teroristi,” zabrinuto upozorava Meštrović. No, na žalost problem je u tome što on i danas ponavlja tvrdnju jugoslavenskih propagandista iz osamdesetih godina da su Hrvati koji su za NDH fašisti, a Zvonko Bušić i njegova skupina teroristi. Iz takve njegove tvrdnje nije teško zaključiti da je upravo on dio te jugoslavenske propagande u koju upire prstom.

Meštrović je bio protiv Tuđmana prije devedesete

Meštrović ističe da mu nije bila jasna Tuđmanova povezanost s krajnjom desnicom, ljudima koji su bili povezani s političkim atentatima i pritom pita, “kako su najekstremniji hrvatski desničari dobili dozvolu da dođu na prvi Kongres HDZ-a u Zagreb? Bili su proglašeni neprijaeljima i teroristima, a dolazili su na sastanak bez problema.” Siguran sam da Mate Meštrović nije poznavao većinu ljudi koji su tada putovali u Zagreb na Kongres HDZ-a, pa bi bilo dobro da nam rekne na temelju čega te ljude naziva najekstremnijim hrvatskim desničarima. On čak i dr. Tuđmana sumnjiči i kaže: “Tuđman je dobivao dozvolu da putuje incognito izvan Jugoslavije i da se vrati a da mu se ništa ne dogodi. Očito je imao nečiji placet ili podršku.”

Mate Meštrović bi trebao hrvatskoj javnosti objasniti, kako je on, kao predsjednik HNV, slobodno putovao u Jugoslaviju i novinarima davao intervjue, a da mu se nikad ništa nije dogodilo? Čiji placet ili podršku je on imao i tko ga je štitio? Jugoslavenska vlast ga je putem tiska napadala i nazivala vođom ustaške emigracije, a u isto vrijeme mu je otvarala stranice tiska za intervjue.

Svoju odbojnost prema dr. Tuđmanu Meštrović je pokazivao još koncem osamdesetih godina. U tome nisu po srijedi bili samo ljudski razlozi, niti novac oko Tuđmanove knjige, već je postojao i politički razlog. Tih godina pojavili su se znakovi da bi u raspadu Jugoslavije dr. Tuđman mogao odigrati važnu ulogu. Američki State Department je na tu mogućnost nevoljko gledao. Tu zabrinutost State departmenta Meštrović je nama sabornicima izrazio 1990. na sastanku u Njemačkoj, prije našega odlaska u Zagreb. Pokušao nas je uvjeriti da Tuđman ne će uspjeti, jer ga američki State deptartment ne prihvaća.

Meštrovićeva površnost      

U svojim javnim izjavama i pisanju dr. Meštrović nije samo kontroverzan i pristran, već i površan. U razgovoru, na pitanje novinara kad je upoznao Tuđmana, Meštrović je rekao: “Bilo je to 60-ih godina. Živio sam u New Yorku. Ivan Supek pisao mi je da u Ameriku dolazi Tuđman i da bi me volio upoznati. Nakon što je Tuđman stigao, pozvao sam ga na ručak. Na ručku, osim Tuđmana, bili su i Zbigniew Brzezinski i Philip Mosely, vodeći američki stručnjak za Sovjetski Savez. Od tada sam s Tuđmanom imao kontakte povremeno kad bih došao u Jugoslaviju. Posjetio bih ga u njegovoj vili u Tuškancu, pokušao sam mu poslati neki novac preko fratara da mu pomognem, ali on ga nikada nije dobio.” U svojoj knjizi, pod naslovom U vrtlogu hrvatske politike, Meštrović je sasvim drukčije opisao taj susret. U njoj Meštrović piše: “Franju Tuđmana sam upoznao u New Yorku 1966. Javio mi se na preporuku Većeslava Holjevca, a k meni ga je doveo pisac Petar Šegedin, s kojim je zajedno doputovao. U to vrijeme sam stanovao na elitnoj adresi, na kućnom broju 1056 u Petoj aveniji. Pozvao sam ih na ručak.”  Mate Meštrović: U vrtlogu hrvatske politike, Golden marketing Zagreb, 2003, str. 287.   

Ivan Meštrović je zastupao politiku suprotnu interesima hrvatskog naroda           

Uz iznimku malog broja pojedinaca, Hrvati nisu nikada bili za Jugoslaviju već za hrvatsku državu i zato su se opirali i još uvijek opiru politici onih koji su bili za Jugoslaviju. Krfsku deklaraciju koju su 20. srpnja 1917. godine na otoku Krfu potpisali dr. Ante Trumbić, predsjednik Jugoslavenskog odbora u Londonu i Nikola Pašić, predsjednik srpske vlade u izbjeglištvu, oštro su kritizirali Hrvati diljem svijeta, uključujući I Hrvate u SAD

“Odredbe Krfske deklaracije prema kojoj će budućom južnoslavenskom državom vladati Srpska dinastija Karađorđević izazvala je oštre prosvjede i žestoku oporbu u hrvatskim i slovenskim naseobinama diljem Amerike jer su mnogi Hrvati i Slovenci bili republikanci te su se stoga protivili monarhiji.”  Jure Prpić, Hrvati u Americi; Zagreb 1997., str. 191.

Zanimljivo je da su protiv deklaracije bili hrvatski nacionalisti i socijalisti, ali nisu hrvatski Jugoslaveni. “Nakon što su se hrvatski i slovenski nacionalisti, socijalisti i pristaše Austrije složili u osudi i napadu na krfski pakt i srpsku monarhiju, tisuće je ljudi napustilo južnoslavenski pokret.” (Isto.)

Ivan Meštrović je o njoj imao pozitivno mišljenje. Za njega je Krfska deklaracija bila “ugovor koji je pokazao odlučnost Hrvata da se ujedine s ostalim Južnim Slavenima.” (Isto).

Njegov sin Mate je otišao korak dalje. Da bi opravdao politiku onih koji su bili za prvu i drugu Jugoslaviju, on tvrdi da su Hrvati u obe Jugoslavije dobro prošli. Po njegovom mišljenju, zahvaljjujući prvoj Jugoslaviji, “Srbija nije uzela Bosnu i dio Dalmacije, a Talijani drugi dio Dalmacije.” Isto tako smatra da je dobro i pozitivno što su partizani pobjedili, jer su Hrvati, zahvaljujući njihovoj pobjedi, uspostavili današnju državu u avnojskim granicama. Meštrovića ne smeta što je današnja država bez Bosne i Hercegovine, bez Zemuna i Boke Kotorske, dakle puno manja od one koju su komunisti i partizani rušili. U Meštrovićevim očima više stotina tisuća pobijenih i milijun prognanih Hrvata nemaju baš veliku vrijednost. Vjerojatno smatra da su njihovi progoni i smrt bili mala cijena koju je hrvatski narod trebao platiti za tolika dobra koja mu je donijela partizanska pobjeda. U isticanju zasluga Josipa Broza Tita i njegovih partizana u uspostavi današnje hrvatske države, Meštrović ne bi smio ignorirati Titovo mišljenje i prijeteće riječi o uspostavi hrvatske države: „Prije će Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti državu.” Na sreću Tito se prevario, jer su Hrvati dvadesetak godina kasnije, doduše, uz velike žrtve, ostvarili svoju samostalnu Hrvatsku, ali Meštrović, na žalost, ni s njom nije zadovoljan.

Bez NDH ne bi bilo današnje hrvatske države

Očito je da bez potomaka (sinova i unuka) onih Hrvata koji su bili za Nezavisnu Državu Hrvatsku ne bi bilo današnje hrvatske države. Da se ispunila želja nekadašnjih orjunaša, hrvatsko-jugoslavenskih rojalista i Titovih komunista, te njihovih sinova i unuka, koji su priželjkivali neku bolju i pravedniju Jugoslaviju, danas ne bismo imali Hrvatsku ni hrvatski jezik. Jugoslavenski nacionalisti, rojalisti i Titovi tzv. antifašisti, nikad nisu mogli shvatiti ono što je shvatio hrvatski nacionalist Ivan Oršanić, da je svaka Jugoslavija diktatura ili je ne može biti. Njih nikada nije smetala pomisao na mogućnost da bi hrvatski narod pod diktaturom srpskoga kralja, a kasnije i Josipa Broza Tita, mogao potpuno nestati ili izgubiti svoj hrvatski jezik. U njihovoj mašti Hrvati i Srbi su isti narod koji govori istim jezikom.

Može Mate Meštrović o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj misliti što god hoće, no danas je sasvim sigurno da bez nje i uspomene na njezino postojanje ne bi bilo današnje hrvatske države. “Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941. godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine) i Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine), nego bi svi ti događaji ostali ono što su stvarno i bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četirigodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad-tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju, i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države.” Ivo Korsky: Iz ideala u stvarnost; Zagreb 2005., str. 338.

Šime Letina/Hrvatsko nebo