Damir Pešorda: Hrvatska po mjeri Rade Šerbedžije

Nije lako pisati o hrvatskoj zbilji. Čovjeku je teško zadržati ozbiljan ton dok govori o stupidarijama koje mu svakodnevno servira domaća politička i kulturna elita, a opet ne da mu se ni sprdati s hrvatskim nevoljama. Jer kako se sprdati s onim što pobuđuje sažaljenje!? Uistinu, kako komentirati to kada Daru iz Jasenovca, srpski protuhrvatski pamflet, svjetski filmski kritičari, češće neskloni Hrvatskoj negoli obrnuto, ocijene “jeftinom i senzacionalističkom propagandom” koja  ”odiše neskrivenim  antihrvatskim i antikatoličkim tendencijama”, a jedan od dva-tri medijski najesksponiranija povjesničara tvrdi da je riječ o filmu na ”zavidnoj razini” koji  ”nije nacionalistički, antikatolički niti antihrvatski kako to spomenuti kritičari sugeriraju”!? Na tom tragu hrvatskog žestokog opravdavanja nepravdi učinjenih Hrvatskoj, pa i po cijenu suprotstavljanja rijetkim objektivnim opaskama iz inozemstva, bio je i hrvatski premijer kada je nepravedan odnos Eu prema Hrvatskoj spremno branio čak i od austrijskog premijera.

   Premda nije u Hrvatskoj tako loše. Ako nisi Hrvat ili barem to ne ističeš. Evo, novi je srpski patrijarh Porfirije prepun lijepih uspomena iz Hrvatske. Samo mu je Stepinac ”duboko problematičan”. Nema veze, tako uglavnom misli i hrvatska javnost, važno je da mu pop Đujić nije problematičan. To bi mu ovdašnji orjunaši zamjerili. Njihovi su djedovi, uostalom, radije išli u četnike nego u domobrane. Nije loše u Hrvatskoj ni Radi Šerbedžiji. Tako mu je za Kazalište Ulysses i Brijunsko ljeto, što je u biti ista stvar, samo iz proračuna Ministarstva kulture Republike Hrvatske dodijeljeno 700000 kuna, dok je Teatar Gavran, na primjer, dobio 15000 kuna. Rade je svejedno kritičan prema Hrvatskoj, čak i prema  ljevici starog kova, dakle prema Staziću, Milanoviću, Grbinu, Marasu i ekipi. ”Ja sam ljevičar, ali sam razočaran u ljevicu moje generacije… Vjerujem u novu ljevicu. Samo mladi u cijeloj regiji, samo njima vjerujem i njih podržavam” – veli Šerbedžija.

  A te mlade kojima Rade vjeruje reprezentira Ivana Kekin, predsjednica projugoslavenske Nove ljevice. Oduševljen njezinim nastupom kod Aleksandra Ace Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2, Šerbedžija se odmah učlanio u njezinu stranku. Koju se osnovao Dragan Markovina. Koji javno izjavljuje: ”Ja sam najžešći Jugoslaven, a Hrvatska mi ništa ne predstavlja.” Videosnimka te izjave, ako koga zanima, u dva se klika pronađe na YouTubeu. Dakle, Šerbedžija ne krije da vjeruje samo mladima u regiji kojima Hrvatska ne znači ništa, već su žestoki Jugoslaveni. Dakle, Šerbedžija je svim srcem za Jugoslaviju. To smo, doduše, znali i otprije, kao i to da hrvatska država obilato nagrađuje takve. Sve smo znali, što jest – jest. Ne samo znali nego i složno izglasali.

   Zato svi ti naši antifašisti, pobunjenici protiv strašnog hrvatskog nacionalizma podsjećaju pomalo na natjecateljice za mis dok cvrkuću ono znamenito ”za mir u svijetu”. Ponavljajući svoje mantre o ljubavi, hrabrosti, borbi protiv ksenofobne sredine itd. i istodobno nemilice prazneći ionako mršave državne fondove za kulturne potrebe, sve te šerbedžije, matanići, tomići, jergovići, hribari, brešani, jakovine, markovine, bitorajci i ostali u konačnici rade i u korist vlastite štete. Jer, kao što svojedobno reče mudri Ivan Milas, u Austriji, koja je u kontekstu njegova iskaza sinonim za inozemstvo, teleći mozak košta dvije i pol marke, a koju cijenu može postići mozak hrvatskih pametnjakovića, to tek treba vidjeti. Digla se tada graja na Milasa, no nitko od tih intelektualnih veličina nije probao provjeriti po kojoj cijeni može svoje intelektualne usluge prodati u svijetu. Nego se drže Hrvatske kao krpelj toplog organizma za koji se prikačio. Stoga kada do kraja rasture korpus koji ih hrani, ni njima se ne piše dobro.

   U Hrvatskoj se, istina, dobro može živjeti od izdaje Hrvatske, međutim kada ne bude Hrvatske, neće se imati što izdavati, to jest prodavati. Šerbedžije što se tiče, on uvijek može glumiti ruskog mafijaša u trećerazrednim američkim filmovima, zato ove zajedljive primjedbe ne idu na njegov račun. Svejedno, teško bi igdje dobio cijelo otočje za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji i družine. Stoga je i njemu Hrvatska dobra, predobra, izdašna… U Jugoslaviji, o kojoj s Novom ljevicom mašta, Brijuni ga ne bi zapali. Imaju u Beogradu i svoje zaslužne glumce, ne treba im jedan prevrtljivi prečanin. U mome i jest paradoks suvremene Hrvatske i mahom jugoslavenstvom opsjednute kulturne elite u njoj. Njima je ovakva Hrvatska upravo idealna. U samosvjesnoj Hrvatskoj bili bi potisnuti na margine, u široj južnoslavenskoj zajednici pak ne bi bili prvi do jasala jer je u takvim zajednicama, po naravi stvari, prvenstvo zajamčeno srbijanskoj eliti. Samo u Hrvatskoj po mjeri Rade Šerbedžije aktualna hrvatska elita, kulturna i politička, prosperira. Dok Hrvatska propada.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo