Crkva i samoubojstvo Zapada

Papa Benedikt je 2006. godine govorio o svojevrsnoj zapadnjačkoj mržnji prema sebstvu koja nije daleko od patologije. Pohvalno je što se Zapad trudi biti otvoreniji, razumjeti vrijednosti stranaca, ali je izgubio svu sposobnost samoljublja. Sve što vidi u vlastitoj povijesti je prezirno i destruktivno; više nije u stanju opažati ono što je veliko i čisto.

Situacija nije postala bolja otkad je Benedikt to napisao. Danas bi takva izjava, s implikacijom da je Zapad osebujan i vrijedan ljubavi i divljenja, bila osuđena kao pokušaj prikaza nadmoći bijele rase.

Ta situacija ukazuje na problem koji je još važniji od moralne panike ili protuzapadne zadrtosti; to je znak mržnje prema kulturi kao takvoj. Ta mržnja i ne poštivanje drugih kultura, potiče multikulturalizam. Cilj nije podržati svaku kulturu, već onemogućiti funkcioniranje bilo koje kulture. Multikulturalizam u svim situacijama želi dati jednaki status islamu, ali i zen islamu, nedoktrinalnom islamu kao i  LBGTQ feminističkom islamu. Ali gdje je onda islam?

Ono što zapravo vidimo nije otvorenost, već odbacivanje svake konkretne društvene stvarnosti. Ograničavaju nas i nikada nisu pošteni niti jednaki, što na kraju znači da nikada ne stavljaju nas i naše osjećaje i želje u centar zbivanja. Danas smo suočeni s narcizmom.

Ali čovjek je društveno, a time i kulturno-povijesno biće. Njegov život zahtijeva konkretne postavke, važno mu je tko su njegovi preci i odakle dolazi. Ako izgubi te stvari, gubi nešto temeljno. Dakle, napadati kulturu i povijest kao konkretne stvarnosti koje tvore i formiraju sebstvo; zapravo znači napadati čovjeka.

To danas ne smeta ljudima, budući da smatraju kako je koncept ljudske prirode ugnjetavajućii. Podvrgavalo ih se naravnom zakonu koji im je govorio što bi trebali činiti i biti. Dakle, to je izravno u suprotnosti s onim što je Vrhovni sud u SAD-u proglasio temeljnim načelom našeg društva, a to je „pravo na definiranje svojstvenog koncepta egzistencije, smisla, svijeta i misterija ljudskog života“.

Takvo načelo Vrhovnog suda je suludo. Kaže da bismo trebali izbrisati razliku između istine i fikcije; da je sve konstrukcija. Ako dvojica muškarca kažu da je njihova veza brak, to je onda brak, ako žena kaže da je muškarac, ona je onda muškarac, a ako kaže da je njezina beba nakupina stanica, onda je to nakupina stanica.

Sud govori te stvari ne u svoje ime već u ime naših vladara. Ali kada vladajuća klasa poludi, to je veliki problem, pogotovo kada su drugi neovisni centri autonomije – obitelj, religija, lokalna zajednica – slabi, kao što su u Americi 2021. U nedostatku bilo kakve protuteže, ludost vladajuće klase postaje ideja popularnih programa zabave i školskih programa. Tijekom godina ludost se širi, a zatim ulazi u odnose po kojima ljudi nastoje živjeti. Sve što je preostala je samo karijera, konzumerizam, politička korektnost i prolazne veze s drugima.

Tko želi živjeti u takvom društvu? Ljudima na vrhu se to sviđa, jer to onda znači da se svi ozbiljni društveni odnosi provlače kroz komercijalne i birokratske institucije kojima dominiraju. Za obične ljude to je doista kultura smrti.

Kako se to dogodilo i što se može učiniti u vezi toga?

Zapad je započeo kao kršćanski svijet. Svijet je bio stvaran jer je Bog bio stvaran i Bog je stvorio svijet. Taj je pogled izgradio sveučilišta i omogućio ogroman napredak u znanju. Imao je i političkih rezultata. Bog je stvorio pojedinca kao i temeljni društveni poredak, pa je oboje trebalo poštivati. To je značilo, barem u težnji, stabilno društvo koje je priznavalo prava, slobode i dostojanstvo građana, obitelji, zajednica i neovisnih institucija poput Crkve.

Svemu tome je došao kraj. Protestantska reformacija dovela je do osvajanja Crkve od strane države – cuius regio eius religio (hrv. čija je zemlja, njegova je i religija)– i time do trijumfa bogatstva, moći i svjetovne racionalnosti kao vrhovnih društvenih principa. Načelo istine ustupilo je mjesto principima i tehnici dobivanja onoga što želite.

Ali ako je postizanje onoga što želite vrhovni princip, zašto se to ne bi odnosilo na svakoga od nas? Ta linija misli je pobijedila. Tvrdi da nas oslobađa, ali zapravo dovodi do nestabilnog egoizma kojem nema mjesta za uređenu slobodu. Lišavanje pojedinca stabilnog društvenog okruženja i definiranih granica dovelo je do rasula. Nestanak Boga je doveo do raspadanja čovjeka.

To čini Njega i njegova dostignuća, uključujući civilizaciju Zapada, nelegitimnima. Prije nekoliko godina dopisnik me uputio na raspravu o tvrdnji blogera da je „sebstvo po sebi nasilno“. Primjer je bio internetsko chatanje, za koje bloger kaže da uključuje samopotvrđivanje koje ide na štetu drugih blogera.

To je zanimljiv pogled i ima smisla ako se riješite Boga stvoritelja koji postojeće ljude čini dobrima. Ako je to učinjeno, svatko od nas postaje kršitelj ništavila. Rasprave u chatovima pokazuju kako se problem javlja kada je sebstvo konstruirano samo vodoravno (kao crta), bez transcendentne referentne točke. To ima smisla. Ako transcendencija nestane, istina isparava, onda pisanje postaje čista tvrdnja, a time i agresija.

Takva ideja nije posve nova. Podsjeća me na gnosticizam, koji postojanje svijeta doživljava kao pogrešku, i istočnjačkih religija koje ga vide kao iluziju. Također, to zvuči pomalo poput Heraklita, s idejom da su sukobi polazište svih stvari.

Također podsjeća na Nietzscheovu ideju da je volja za moći pokretačka snaga života. Te komentar Samuela Becketta o pisanju: „Nisam mogao proći kroz užasan bijedni nered (života), a da nisam ostavio mrlju na tišini“.

Za kršćanina je ipak sebstvo – pojedinačna duša i njezina subjektivnost – radije palo (grijehom), nego suštinski nasilno. Ali taj pogled zahtijeva sebstvo koje zadržava transcendentnu referencu i nije u potpunosti obuhvaćeno u iskustvu. Bez toga imamo rat svih protiv sviju, a jedini bijeg je onaj koji je istaknuo Thomas Hobbes u obliku apsolutne države. Ali apsolutno stanje znači da određena kultura mora nestati, jer bi inače bilo vlasti koja nije u kontroli države.

Pa što onda učiniti? Naši vladari nisu genijalci, a njihova navika življenja pod staklenim zvonom i mržnja prema onima izvan njega ne dovodi do političke mudrosti. Njihov je plan ustrojiti i urediti neki kontroliraniji svijet uništavanjem lokalnog poretka. To je ono što različitost i inkluzivnost znače kao prevladavajuća načela i zato pokušavaju Zapad pretvoriti u globalni poredak koji ukida samoga sebe i sve druge narode i civilizacije.

Ishod će vjerojatno biti užasan nered. Unatoč tome što bi mnogi u Crkvi slijedili takav pokušaj. To se treba promijeniti i hoće kada njezini živi udovi budu slijedili Pavlovu zapovijed da se „. Crkva budućnosti bit će izvor mira, slobode i života usred kaosa, ropstva i smrti. Iz toga će razloga svijet trebati Crkvu više nego ikad. Stoga Crkva ima svijetlu budućnost.