Imamo li tih pedeset „muževa“?
Vrijeme:2 min, 34 sec
Jednom prigodom predsjednik Franjo Tuđman procijenio je kako „nekih dvadeset i pet posto ukupnoga pučanstva Republike Hrvatske nije željelo stvaranje Republike Hrvatske“. Zbog te izjave su ga žestoko napali baš oni na koje se ta izjava odnosila. No nakon Tuđmanove smrti njegova se prosudba pokazala više nego točna, i kako je vrijeme promicalo, bila je dodatno potvrđivana sve do danas. S otežavajućom okolnošću da je tih 20-25% u međuvremeno toliko ojačalo te se čini da ih ima mnogo više.
Od Tuđmanove smrti naovamo svi predsjednici, sve vlade i svi njihovi „kooperanti“ brojnim su potezima nedvojbeno slabili hrvatsku državnost i neovisnost i otvorili političku scenu pojmovima i procesima koji su poticali to slabljenje i odumiranje Hrvatske. Koliko je Hrvatska slabjela, toliko je jačala jugoslavenska jezgra, ali i velikosrbijanska/svesrpska. To je danas toliko vidljivo da nisu potrebni dokazi. Ima ih na preteku u politici, gospodarstvu, kulturi itd.
No prema Tuđmanovoj procjeni tih ima 20-25%. A što je s ostalih 75% koji su željeli hrvatsku državu, odnosno onih koji su se u njoj rodili, pa ne u normalnim okolnostima ne mogu ni žaliti za bivšom državom? Dakle, nisu glavni problem tih 20-25%, nego tih 75% koji bi mogli demokratski promijeniti sve i pobijediti tu jalnu manjinu, bez obzira na veliku potporu koju cijelo vrijeme ima izvana. Prije nekoliko dana netko je rekao kako se čini da nas ima 20-25%, a njih 75%. I tako se to doista i čini ako je suditi po onomu što nam se prikazuje na televizijama i po matičnim medijima. Ali do kada će hrvatski narod trpjeti takvo stanje?
Imali smo, uz ostalo, i sreću da je naša borba za nezavisnost i slobodu završila pobjedom. Što sad? Možemo li se pomiriti sa sudbinom, te proglasiti besmislenim i suvišnim svako sadašnje i buduće nastojanje zato što nismo uspjeli sačuvati plodove te borbe? To mogu činiti pojedini ljudi, pa i mnogi, ali narod kao povijesna cjelina ne može drukčije nego nastaviti borbu do potpunog smirenja u slobodi i nezavisnosti. Dakle, borba se nastavlja, zato što hrvatski narod nema ni onoliko slobode ni onoliko nezavisnosti koliko je imao 1990-ih.
Trebamo stvoriti novu generaciju, da se više nikada ne pojavi nijedan Hrvat koji bi svoje ime pomiješao s drugim imenima na svijetu; da se više nikada ne pojavi nijedan Hrvat koji bi htio ili poželio da hrvatski narod živi izvan svoje hrvatske države; da se više nikada ne pojavi Hrvat koji bi htio politizirati na taj način da se onaj koji misli na svoju samostalnost i nezavisnost proglašava utopistom ili zaostalim „Dinarcem“. Moramo stvoriti generaciju u kojem će se svakog onoga koji bi mislio da hrvatski narod ne može i ne smije imati samostalnu i nezavisnu državu smatrati izdajicom, plaćenikom, utopistom i zaostalim jugoslavenom.
„Ako u vrijeme vaših praunuka u ovom narodu bude pedeset muževa, osvjedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod, mi učinismo više nego li su svi agitatori ikada učinili. (dr. Ante Starčević, iz Naputka za pristaše Stranke prava od 2. srpnja 1871.)“
Imamo li, slikovito i doslovno rečeno, tih pedeset „muževa“?
(MO)/Hrvatsko nebo
