Zlatko Pinter: Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (13. dio)

Dio 13.

Bila je ovo izvan svake sumnje perfidna podvala SPC koja se svoga antisemitizma nikad nije odrekla, nego na njemu ustrajava do dana današnjeg, dosljedno, uporno i svim raspoloživim sredstvima.

Tako se u ovom slučaju, tobože nastoji negirati autentičnost “sporne” Prnjatovićeve izjave (za koju se kaže da je “naknadna izjava pripisana Prnjatoviću”) i to tako da se citiraju oni njezini “sporni” dijelovi što ih je vladika Jevtić već ranije objavio u Spomenici SPC i potom nastoje opravdati fusnotom samoga Jevtića; dakle, praktično se potvrđuje i pokušava dodatno argumentirati upravo ono što je i izazvalo reakciju Almulija?!

Kakva je uopće svrha objavljivanja izjave za koju se tvrdi da je “lažna”, ako ne upravo ta da antisemitske teze Prnjatovića još jednom ugledaju svjetlo dana (osim na stranicama Spomenice SPC) i u tekstu Jovana Ćulibrka?!

Ovakva “domišljatost” i “lucidnost” autora spomenutog teksta u Pravoslavlju (episkopa lipljanskog Jovana Ćulibrka) na najbolji način pokazuje kako se vodi propagandni rat i kako se antisemitske i rasističke teze mogu raspačavati, multiplicirati i reciklirati, pa čak i pod egidom “osude” i “odbacivanja” istih! Ono što je objavljeno u “Spomenici SPC”, a  na što je ogorčeno reagirao predstavnik židovske zajednice u Srbiji, ponavlja Ćulibrk u svom tekstu, i “usput” (na zaobilazan, posredan način, uz nešto blažu retoriku) argumentira teze Atanasija Jevtića kako bi ih dodatno osnažio, a ne opovrgnuo!

Ovo što je objavilo Pravoslavlje, mnogo je gore od bilo čega što su do sada posvjedočili ili napisali Ante Ciliga, Đorđe (Juraj) Miliša, Milko Riffer ili bilo koji drugi zatočenik na koje se komunisti, velikosrpski nacionalisti i predstavnici SPC i njihovi istomišljenici već desetljećima u svakoj prilici nabacuju blatom, pa je prošlo bez ikakve reakcije i osude (osim pokušaja Almulija koji je ostao bez ikakvog učinka – no, godinama poslije, ovaj je tekst ipak skinut sa sajta Pravoslavlja).

Što se samoga vladike Atanasija Jevtića tiče, ovo uvrštavanje Prnjatovićeve izjave u “Spomenicu SPC” jedan je od njegovih manjih grijehova. Riječ je o militantnom nacionalistu fašističke velikosrpske orijentacije koji se u pripremi ratova na području SFRJ (90-ih godina prošlog stoljeća) i tijekom samih sukoba posebno isticao svojim ekstremizmom, radikalizmom i prljavim ratnohuškačkim djelovanjem. Ako mu to može biti neko opravdanje, na sličan način ponašala se velika većina istaknutih dužnosnika SPC na čelu sa samim patrijarhom.

Čuvari jasenovačkog mita i mentalni slijednici bivšeg komunističkog sustava i danas koriste brojne laži i krivotvorine kako bi održali na životu uspostavljene mitove i dogme i u tomu se u potpunosti uklapaju u  kampanju velikosrpskih krugova koja se i danas vodi iz Beograda i Banja Luke.

Najbolji dokaz za ovu tvrdnju je slučaj dr. Franje Tuđmana koji je u svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti (Zagreb, 1989.) među ostalim raskrinkao velikosrpsku i komunističku matricu o “genocidnosti hrvatskog naroda” upravo preko pobijanja mita o logoru Jasenovac i razotkrivanja brojnih drugih propagandnih laži. U poseban “grijeh” pripisano mu je to što se na nekim mjestima pozvao na Ciligine citate. Srpske tajne službe, odmah su nakon izlaska iz tiska u svijet razaslale krivotvorene izvatke od ukupno 15-ak stranica tobožnjeg “originalnog” teksta “Tuđmanove knjige”, uz tvrdnje da je riječ o “antisemitskom” uratku, kojim se “revidira istorija”, “negira i omalovažava holokaust” itd.

Jedan od rijetkih europskih intelektualaca koji je ustao u obranu istine što ju je iznosio ovaj povjesničar, bio je Alain Finkielkraut (Francuz, podrijetlom poljski Židov). On u svojoj knjizi Kako se može biti Hrvat? (Zagreb, 1992., nakl. Ceres, str. 40 – 43.), u potpunosti pobija laži krivotvoritelja, navodeći citate iz knjige i uspoređujući ih s materijalom srpskih tajnih službi, te tako dokazuje da je riječ o običnoj kleveti kojoj je za podlogu poslužio krivotvoreni pamflet.

Laži i krivotvorine u srazu s argumentima

Kako bi se dobio što cjelovitiji uvid u metodologiju manipulacija ratnim žrtvama, poglavito onim vezano za logore i u okviru toga naročito ustaški logor Jasenovac, ponajprije treba skrenuti pozornost na neke podatke i činjenice koji su u bitnoj mjeri utjecali da se u znanstvenoj i stručnoj javnosti, a napose i u jugoslavenskom društvu u cjelini stvori zabuna, a krivotvorine ciljano prikriju šumom razno-raznih brojki, od kojih je vremenom izrasla čitava džungla iz koje nije bilo izlaza.

“Zemaljska komisija za ratne zločine okupatora i njihovih domaćih saradnika Hrvatske” (formirana od vrhovnog revolucionarnog tijela vlasti – ZAVNOH-a) objavila je u nekima od svojih prvih biltena, kako je do sredine 1944. godine, u Jasenovcu ubijeno “oko 400.000” osoba, iako “za to ustanovljenje nije bilo pouzdanog osnova, već samo pretpostavke” – kako u svojoj knjizi (Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970.), na str. 318 – 319. navodi tadašnji tajnik te Komisije, dr. Ferdo Čulinović).

JNOF (Jedinstveni nacionalni front) Hrvatske je u izdanju Vjesnika, u lipnju iste te (1944.) godine objavio knjižicu pod naslovom: “Dokumenti ustaškog terora. Koncentracioni logori”, u kojoj nalazimo podatak kako je u logorima na teritoriju NDH ubijeno ukupno “do 800.000 osoba”.

Tijekom 1945. godine, “Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske”, utvrdila je stvarne ukupne gubitke civilnog stanovništva za područje Hrvatske (popisano po okruzima), po utvrđenom počinitelju i oni su iznosili 109.002.

Krajem 1945. godine, “Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NKOJ-a” (Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije) iznijela je Međunarodnom vojnom sudu u Nurnbergu podatak da je u ustaškom logoru Jasenovac do potkraj 1943. godine ubijeno najmanje 600.000 osoba.

U izvješću “Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske” iz 1946. godine, naslovljenom: “Zločini u logoru Jasenovac”, tvrdi se da je u ustaškom logoru Jasenovac tijekom rata živote izgubilo 500 do 600 tisuća osoba.

“Izvješće Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske iz 1946., načinjeno bez dokumenata, na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja i 18. lipnja 1945., prepuno pretjeranih, nevjerojatnih, pa i apsurdnih navoda i tvrdnji, ishodište je na kojem se zasniva mit o logoru Jasenovac”– piše dr. sc. Vladimir Geiger u svome znanstvenom članku “Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi)”, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska; UDK: 343.819.5(497.5 Jasenovac) ”1941/1945”. 355.257.7 (497.5 Jasenovac)” 1941/1945”. Izvorni znanstveni članak; ČSP, br. 2., 211.-242. (2013), Zagreb, 2013. i nastavlja:

“No prema poimeničnim podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske iz 1947., u logorima NDH život su izgubile 25 773 osobe s područja Hrvatske, a broj žrtava logora Jasenovac s područja Hrvatske iznosi 15 792 i logora Stara Gradiška 2927.

Godine 1950., Republički odbor SUBNOR-a NR Hrvatske utvrdio je kompletne gubitke stanovništva na području Hrvatske od 155.142 (od čega Srba 84.709, Hrvata 55.802, Židova 6.002, Roma 5.341, Talijana 671, Čeha 616, itd.), dok su ukupne žrtve ubijene ili nestale u logorima (ustaškim i talijanskim) iznosile 51.534.

Prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFRJ iz 1964. godine, u logorima Jasenovac i Stara Gradiška smrtno je stradalo ukupno 59.188 osoba (dokument: Spisak žrtava rata 1941-1945. Ustaški logor Jasenovac; Jasenovac. Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije).

Broj ukupnih žrtava s teritorija Hrvatske (1941-1945.), u svim logorima, prema podacima iste Komisije SIV-a, iznosi 134.464; od toga u logorima na području Jugoslavije 89.851, u logorima Njemačkog Reicha 24.752, u logorima ostalih okupacijskih zemalja 19.861 (Izvor: Spisak žrtava rata 1941.-1945. rođenih na teritoriji Hrvatske, Beograd, 1966., Beograd, 1992.; Žrtve rata 1941-1945. godine. Rezultati popisa; M. SOBOLEVSKI, ‘Prešućena istina’).

Prema popisu Muzeja žrtava genocida u Beogradu i Saveznog zavoda za statistiku SR Jugoslavije iz 1997. godine, ukupan broj žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška iznosi 78.163 (Srbi – 47.123; Hrvati – 10.521; Romi – 6.281; Ostali – 5.836; i nepoznati – 8.402).”

(Kao izvor podataka navodi se: Jasenovac. Koncentracioni logor 1941.-1945. Spisak  ustaških  žrtava identifikovanih  do 30. X 1997.; Jasenovac. Concentration camp 1941-1945. List of victims of ustashas  identifi ed up to 30. X 1997. (Brojčani podaci preuzeti  iz: Vladimir Geiger; https://hrcak.srce.hr/109878; stranica posjećena 10. 3. 2021.))

Ovi posljednji podaci beogradskog Muzeja žrtava genocida (iz vremena kad je njegov ravnatelj bio velikosrpski propagandist i manipulator Milan Bulajić a koji su nastali u okrilju naci-fašističkog režima Slobodana Miloševića), svakako zaslužuju komentar.

Prije svega, treba reći da je u izvoru podataka  sadržana jedna velika laž, jer stoji kako su navedene brojke utvrđene na temelju “spiska ustaških žrtava identifikovanih do 30. X. 1997.”

Do danas (ožujka 2021. godine) maksimalni broj ukupno ekshumiranih skeleta do kojeg se dolazi uvidom u raspoložive izvore (riječ je isključivo o podacima iz literature jer drugi nisu dostupni) je najviše 725, ali  je broj onih koji su antropološki obrađeni potpuna nepoznanica, pa je čak i teoretski nemoguće da je bilo tko mogao sastaviti ikakav popis “ustaških” žrtava na temelju “identifikovanih” kostura koji bi sadržavao više od 725 imena i prezimena.

Naravno, i ovdje je riječ o samo još jednoj u nizu manipulacija kojima se beogradski krivotvoritelji bave od 1945. godine do danas. Njihovi materijali (kako se vidi i iz nepostojećeg ovdje citiranog “izvora” iz 1997. godine), redovito se prevode i distribuiraju diljem svijeta, pri čemu se, ne bez razloga, posebnu pozornost usmjerava na zapadno-europske zemlje i Izrael.

Jedan od besramnih pamfleta koji svojom drskošću nadmašuje čak i ono što je desetljećima smišljao i konstruirao Milan Bulajić sa svojom krivotvoriteljskom ekipom, jeste onaj što ga je u Sarajevu 1990. godine (uoči samoga rata na području SFRJ, u sklopu ratno-huškačke kampanje) objavio sociolog dr. Radomir Bulatović.

Njegov rad zvučnog naziva: “Koncentracioni logor Jasenovac, sa  posebnim osvrtom na Donju Gradinu. Istorijsko-sociološka i antropološka studija”, vjerovali ili ne, sadrži podatak da je u ustaškom logoru Jasenovac ubijeno (ni više ni manje), nego točno 1.110.929 osoba, pretežito Srba (?!), a ono što je u cijeloj priči najzanimljivije, jest to što autor tvrdi kako je izračun “zasnovan na rezultatima antropoloških istraživanja na području logora Jasenovac”(što je naznačeno i u samom naslovu ovog “naučnog rada”). Ovdje je broj “jasenovačkih žrtava” veći od ukupnog broja ratnih žrtava na području cijele Jugoslavije za preko 80.000?! I to je moguće kad je u pitanju velikosrpska propaganda.

Riječ je o besramnoj laži koju sebi može dopustiti samo onaj tko nema ni trunke savjesti i ljudske časti. Kad bi kojim slučajem ovo što Bulatović tvrdi bilo točno, u 1.300 dana postojanja ustaškog logora Jasenovac, na tom bi mjestu morale svakoga dana biti ubijene ni manje ni više nego 854 osobe!? Kakav bi moćan stroj bio potreban za takav zločinački naum i gdje bi se skrili toliki leševi? Bulatovićeva podla i prljava konstrukcija ne samo da nema nikakve veze s antropološkim, demografskim ili bilo kakvim drugim istraživanjima, nego može poslužiti jedino kao dokaz do koje granice seže bolesna mašta pojedinaca koji lišeni svih moralnih skrupula i bilo kakve odgovornosti za javno djelovanje, smišljeno produciraju krivotvorine samo zato da bi ih stavili u službu ratno-huškačke propagande.

Za potoke krvi koji su potekli 90-ih godina najprije u Hrvatskoj, potom i u BiH, ovi huškači su jednako odgovorni, ako ne i odgovorniji od onih koji su izravno vršili masovne zločine, jer su svojom bešćutnom i beskrupuloznom šovinističkom kampanjom i huškanjem na najosjetljivijim temama, krijući se iza autoriteta znanosti, planski i smišljeno stvarali ozračje mržnje i budili najniže strasti – bez čega velikoga zla koje se dogodilo ne bi zasigurno ni bilo.

Dakle, nasuprot vrlo skromnim nalazima istraživača i nikakvim materijalnim dokazima, igra brojki se nastavlja, dok podaci do kojih se došlo završavaju u bunkeru kao državna tajna prvog reda.

No, evo što o ovoj problematici kaže ovdje već citirani znanstvenik dr. Vladimir Geiger, koji u svojim radovima toj materiji pristupa ozbiljno i studiozno, bez improvizacija i paušalnih ocjena:

“Jugoslavenski popisi ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata iz 1944./1947., 1950. i 1964., kao ni kasniji dopunjavani i revidirani popisi ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugome svjetskom ratu ne potvrđuju da je u logorima NDH život izgubilo stotine tisuća ili – kako su neki uporno navodili ili još uvijek navode – više od milijun ljudi.

Ipak, uvažavajući sve pokazatelje i pretpostavke nezaobilazne u izračunavanju ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu, demografski gubici mogu iznositi oko 2 milijuna, a stvarni gubici oko milijun ljudi. Znatnija povećanja demografskih i stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu najčešće su prilagođavanje metodologije izračunavanja za potrebe prihvatljivih demografskih i stvarnih gubitaka pojedine nacionalne/etničke skupine.

Unatoč svemu, Enciklopedija Leksikografskog zavoda 1958. odnosno 1959. navodi različito, najprije da je u logoru Jasenovac život izgubilo 500 000 do 600 000  ljudi, te da je brojka jasenovačkih žrtava oko 350 000.

Zatim Vojna enciklopedija 1967. i Enciklopedija Jugoslavije 1971. donose navode o oko 600 000 žrtava logora Jasenovac i oko 75 000 žrtava logora Stara Gradiška.” (Vidi: Vladimir Geiger, isto.)

U pokušaju rasvjetljavanja nekih okolnosti koje makar dijelom objašnjavaju što se sve i kako poduzimalo u istraživanjima vezano za pronalaženje lokacija mogućih grobišta na području jasenovačkog logorskog kompleksa i eventualnog utvrđivanja broja žrtava, ne može se zaobići niti ono što je poduzimala JNA, odnosno, njezin Vojnogeografski institut i to od 1957. godine nadalje, uz korištenje najsuvremenije opreme i metoda za daljinska geološka snimanja (od običnih aerofotogrametrijskih, do radarskih i snimanja infracrvenim zrakama).

Zna se kakvu je moć u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji imala vojska, i ona je ta istraživanja (kao i bilo koje druge aktivnosti) mogla provoditi bez ikakvih ograničenja i prethodnih konzultacija s republičkim političkim vodstvima, pa tako i onim u SR Hrvatskoj.

U Zborniku radova br. 10, Vojnogeografskog instituta (Beograd, 2001.), na str. 77 – 94. objavljen je specijalistički rad (UDK: 355.292.001.5”1941/1945”:571.96) pod nazivom: “Interdisciplinarno istraživanje masovnih stratišta sistema ustaških logora Jasenovac”, autora Jasmina Babića (kapetana “JNA”) u kojem ovaj nastoji sistematizirati sve do tada poduzete mjere vezano za istraživanje masovnih grobišta i broja žrtava na lokacijama Jasenovca, Stare Gradiške i Donje Gradine (odnosno, na svim područjima koja su spadala u tzv. sistem jasenovačkih ustaških logora). Među ostalim, on (na str. 82 – 83. svog rada) nabraja sva dotadašnja snimanja načinjena od strane “JNA” i drugih institucija:

1.1945. godine izvršeno je prvo panoramsko aero-snimanje;

2.1946. godine JRV (Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo) snimalo je tok rijeke Save i područje od Krapja do Stare Gradiške;

3.1957. godine izvedeno je prvo fotogrametrijsko pankromatsko snimanje šireg područja logora Jasenovac od strane Zavoda za fotogrametriju iz Beograda;

4.1976. godine područje Jasenovca i Donje Gradine snimano je metodom infracrvene tehnike, što je proveo Geodetski zavod Slovenije iz Ljubljane.

U nastavku Babić kaže:

“Od 1960. do 1990. VGI (Vojno-geografski institut – op. Z.P.) sukcesivno za potrebe dopune sadržaja topografske karte…u panhromatskoj tehnici snima i područje koje je nekada obuhvatao sistem ustaških logora genocida”.

I zatim dalje navodi:

“1983. godine, u organizaciji Spomen područja Jasenovac i Ina-Projekta iz Zagreba, VGI u kolor tehnici fotogrametrijski snima 206 km2 u zahvatu reke Save uzvodno od Krapja do Stare Gradiške. Negativi se danas nalaze u arhivi VGI.

(…) Po izvođenju fotogrametrijskog snimanja 1983. godine, Oluić na okruglom stolu održanom 21. aprila 1984. godine, izlaže rad u kome iznosi rezultate istraživanja do kojih je došao interpretacijom snimaka. Pored kolor snimaka iz 1983. na raspolaganju je imao i panhromatske snimke iz 1957. i infracrvene snimke iz 1976. godine.

Važniji rezultati njegovog rada su doslovno citirani. ‘Rezultat provjere bio je slijedeći: na četiri lokacije pronađene su ljudske kosti i lobanje, te razni predmeti kao što su: žlice, četkice za zube, novčanik, katanac, ženske ogrlice (rasute), ženske cipele i razni drugi predmeti. Sve je nađeno na dubini od 80 do 100 cm. Na jednoj od tih lokacija ustanovljeni su ostaci kreča.

Na lokaciji koja se nalazi u neposrednoj blizini označenog groblja u bivšem koncentracionom logoru pronađene su goveđe kosti. Prema usmenom saopćenju R. Trivunčića u vrijeme egzistiranja logora tu se nalazila kuhinja i mesnica, pa su u tu jamu bacane kosti životinja.

Na dvije lokacije, izvan bivšeg logora, terenskom provjerom nisu ustanovljeni ostaci koji bi ukazivali na postojanje grobnica.'(Olujić, 1984.).” (Vidi:http://www.vgi.mod.gov.rs/preuzmi/digitalna_biblioteka/zbornik_radova_2001.pdf; stranica posjećena 14.10.2015.; izvršen prijepis s ćirilice na latinicu bez ikakvih izmjena teksta; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)

 Dr. Marinko Oluić u osobnom je kontaktu (putem elektroničke pošte) s autorom ovog serijala, 2016. godine potvrdio autentičnost dijela ovdje navedenog citiranog izvješća što ga je pročitao travnja 1984. godine – uz opasku kako mu je izvješće odmah nakon što ga je pročitao oduzeto od organizatora okruglog stola i više nikad ga nije vidio.  

Kad je riječ o prof. dr. Oluiću, treba istaknuti da je u pitanju svjetski priznati stručnjak u ovoj oblasti koji je diplomirao na studiju geologije PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, a doktorsku disertaciju obranio1973. godine na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu. Osim što je bio dugogodišnji profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (gdje je 25 godina, na redovitom i post-diplomskom studiju držao nastavu iz kolegija Daljinska istraživanja u Geologiji), vodio je značajne znanstveno-istraživačke projekte (Institut za naftu, Industroprojket, Ina-Projekt), radio je u eksperimentalnim timovima OUN-a, EU, Japanske svemirske agencije za razvoj i primjenu satelitskih snimanja, jedan je od inicijatora znanstvenog Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju u okviru HAZU, autor 6 stručnih knjiga, preko 130 znanstvenih članaka, jedan od najvećih svjetskih autoriteta na polju geologije i seizmologije, posebice vezano za daljinska snimanja i njihovu primjenu.

Ako bi bez previše teoretiziranja trebali izraziti rezultate svih spomenutih istraživanja provedenih na lokacijama koje spadaju u tzv. kompleks ustaškog logora Jasenovac (od 1945. do 1983. godine – uključujući i ovo koje je spomenuto posljednje a o čemu je dr. Marinko Oluić podnio izvješće), mogli bismo mirne duše reći: NIŠTA, jer, upravo NIŠTA od onoga što se tvrdilo od strane službenih komunističkih vlasti, njihovih instituta, organizacija i čitave vojske režimskih “naučnika”, istraživača, povjesničara, novinara i publicista nije utvrđeno, iako su poduzeta sva moguća sustavna i opsežna interdisciplinarna istraživanja (aerofotogrametrijska i pankromatska snimanja, snimanja infracrvenim zrakama, sondiranje terena, ekshumacije, djelomična antropološka obrada nađenog materijala itd., itd).

U navedenom razdoblju ne samo da nema niti jednog jedinog dokaza, nego čak ni ozbiljne indicije (!) o postojanju bilo kakvih masovnih grobnica i to barem jedne jedine, a kamo li više njih.

Čak i ove ljudske kosti i lubanje koje se spominju u izvješću dr. Marinka Oluića (Babić ne navodi koliko ih je bilo – ili ne zna ili je broj premali u odnosu na njegova očekivanja), kao i predmeti pronađeni uz njih, ne govore u prilog tomu da je riječ o logorašima – nego prije o osobama koje su dovedene na to mjesto i odmah pobijene – tko su bili egzekutori, također je nepoznanica, jer na tim mjestima su nakon rata ubijali i komunisti što je pouzdano utvrđeno (na istim lokacijama pronalaženi su i skeleti s ostacima ustaških i domobranskih odora – prije svega metalna vojnička dugmad koja ne trunu – ali oni su odmah potom zatrpavani kako se to ne bi otkrilo).

Izostavimo li opća mjesta u radu kapetana Babića koja se bave politizacijom Jasenovca a ne znanstvenom analizom (jer on ovaj materijal piše vjerojatno zbog promaknuća u službi, pa u skladu s tim riječi “ustaški zločini genocida”, “sistem ustaških logora smrti” i slične fraze mora koristiti htio to ili ne), taj tekst upravo potvrđuje kako su neutemeljene i potpuno promašene bile sve dotadašnje procjene i tvrdnje o desecima i stotinama tisuća “ustaških žrtava”.

Babić nigdje ne navodi mogući broj žrtava (makar okvirno, u smislu procjene), a jedino što po tom pitanju poduzima jest obračun s procjenama dr. Franje Tuđmana koje ovaj iznosi u svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti.

Za jedan rad koji pretendira biti znanstveni pregled interdisciplinarnih istraživanja i njihovih rezultata na ovom polju kroz razdoblje dulje od 50 godina, prilično neozbiljno i neodgovorno.

Kapetan Babić očito nije imao petlje izreći istinu, a niti snage ponoviti stare laži o broju žrtava iz vojnih i drugih enciklopedija, jer ih sadržaj analize ovih istraživanja čini bespredmetnim – pa onda pronalazi solomonsko rješenje i prešućuje odrediti se u tom smislu. Što se politikantske frazeologije i njezine primjene tiče, ona je prepisana iz vokabulara beogradskog krivotvoritelja Milana Bulajića, čiji radovi Babiću i jesu bili osnovna literatura.

Osim više puta ponovljenih tvrdnji o “sistematskom istrebljenju čitavih naroda”, “hrvatskim ustaškim logorima genocida” – dakle, da ne bi bilo zabune, to u njegovoj interpretaciji nisu samo “ustaški”, nego i “hrvatski logori genocida” – i napada na Tuđmana, kapetan Babić ne može sakriti svoje razočaranje činjenicom da NDH nije bila osuđena nakon rata kao “genocidna” i “zločinačka tvorevina” (kako od strane saveznika, i Međunarodnog vojnog suda za ratne zločine u Nurnbergu, tako i od pravosuđa Jugoslavije i njezinih republika, pa i same Hrvatske), kao i time što ustaški pokret nije “proglašen zločinačkom organizacijom” (nego je samo suđeno pojedincima i skupinama za ratne zločine i zločine protiv civilnog stanovništva).

Sve u svemu, kapetan Babić se u svome radu bavio više politiziranjem, propagandom i ideologijom nego znanošću, ponavljajući već otrcane fraze i prežvakane floskule, pokušavajući tako prikriti i zabašuriti nepostojanje bilo kakvih dokaza za tvrdnje koje iznosi – da je na području Jasenovca, Stare Gradiške ili Donje Gradine izvršen bilo kakav masovni zločin, dok o “genocidu” ili sustavnom ubijanju ljudi nema niti spomena.

nastavlja se –

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo