Damir Pešorda: Zapadni talibani

Dugo me mučila sumnja da pad Berlinskog zida nije značio širenje slobode, nego je simbolično označio početak širenja totalitarne zaraze na Zapad. Sada me više ta sumnja ne muči: ono što se naoko činilo porazom dijalektičkog i historijskog materijalizma, bio je zapravo njegov trijumf. Sjajan primjer dijalektičkog napretka ako tajne svijeta otvaramo tim ključem. Premda je već sada razvidno da nas ništa dobro ne čeka tamo gdje nas taj napredak vodi. Zato me nimalo nije iznenadila vijest da u Chicagu namjeravaju ukloniti poznati Meštrovićev spomenik američkim Indijancima. U svrhu ocjene ideološke podobnosti spomeničke baštine osnovano Povjerenstvo je objavilo popis od četrdeset jednog spomenika koji su ”problematični iz različitih razloga.” Među njima našlo se i znamenito Meštrovićevo djelo, navodno sporno zbog “romantiziranog i reduciranog prikaza Indijanaca.”

Znakovit je popis razloga zbog kojih su čikaške vlasti pristupile reviziji spomeničke baštine: ”promocija narativa o bijeloj supremaciji; iznošenje netočnih i/ili ponižavajućih karakteristika američkih Indijanaca; memorizacija pojedinaca povezanih s rasističkim djelima, ropstvom i genocidom; predstavljanje selektivnih, prejednostavnih, jednostranih pogleda na povijest; nedovoljno uključuju druge priče, posebno one o ženama, ljudima druge boje kože i temama rada, migracija i izgradnje zajednice; stvaranje sukoba između skupina ljudi koji u tim umjetničkim djelima vide vrijednost ili onih koji to ne vide”. Ovo je, zapravo, najsažetiji katekizam suvremenog zapadnog ideološkog pravovjerja na koji sam dosada naletio. Sve je tu, kratak a cjelovit popis zala za koja je kriva kršćanska civilizacija, simbolizirana, kako bi Veljača rekla, u bijelom, heteroseksualnom muškarcu na poziciji moći.

Kada su talibani 2001. rušili Budine statue u Bamiyanu u Afganistanu, cijeli je navodno napredni zapadni svijet digao svoj glas protiv toga neviđenog barbarstva. Danas kada se slično barbarstvo rasplamsalo diljem Amerike prijeteći da se proširi na ostale zapadne zemlje, nema naprednog svijeta, umuknuo. Potiho se nadam da će se glas razuma čuti barem iz Irana ili Kine jer to su ipak dugovjeke civilizacije. I dok to pišem, ni sam nisam potpuno siguran da je u pitanju samo ironija. Na zapadu suvislog otpora navali ideološkog ludila jednostavno nema. Vrag je već odavno odnio šalu i razumni i umni kritički zahvati u zapadnjačku stvarnost više kao da nemaju efekta. Tek pojačavaju frustraciju i osjećaj nemoći. Mnogo je toga već napisano o krizi u koju je naša civilizacija zapala, ali plodotvorne alternative nigdje na vidiku. Nalikujemo na dekadentne starosjedioce iz Kavafisove pjesme ”Čekajući barbare” koji dolazak potencijalnih divljih osvajača na koncu vide kao ”kakvo-takvo rješenje”.

Stoga i ovo unutarnje barbarstvo, koje se generira iz ideološkog ludila, intelektualne lijenosti i odustajanja od jasnog mišljenja, možda jest neko rješenje. Možda staro treba temeljito porušiti da bi se gradilo novo. Možda, ali kako onda, po kojem ključu odrediti tko je u pravu: talibani iz Afganistana ili pametnjakovići iz američkih kampusa i Silicijske doline? Zašto bi rušenje jednih spomenika bilo divljaštvo, a rušenje drugih opravdan, napredan i moralno ispravan čin? I već hvatam samoga sebe kako upadam u zamku staroga načina mišljenja, robujem logici, argumentima, ratiu, a zanemarujem ispravnu dijalektiku. U knjizi Ludilo mase Douglas Murray navodi slučaj s Koledža Claremont gdje su studenti, buneći se protiv nastupa predavačice koju su ocijenili konzervativnom, napisali sljedeće: ”Istina s velikim I  – konstrukt je eurozapadnjačke kulture duboko ukorijenjene u prosvjetiteljstvu, pokretu koji je sve osobe crne i smeđe kože opisivao kao podljude neosjetljive na bol. Takva je konstrukcija mit, a bjelačka nadmoć, imperijalizam, kolonizacija, kapitalizam i Sjedinjene Američke Države njezinu su potomci” (D. Murray, Ludilo gomile; Egmont d.o.o., Zagreb, 2020., str. 153.). Ukratko – istina je mit. U koji mi beznadno zaostali u dvadesetom stoljeću još uvijek vjerujemo.

A što se Meštrovićevih Indijanaca tiče, šteta je da ih tretiraju kao sekundarne sirovine. Neka ih pošalju nama, Meštrović je usprkos i nekim vlastitim ideološkim lutanjima ipak naš, Hrvat. Možda im to produži javnu spomeničku ili muzejsku prisutnost barem još koju godinu. Dok i do nas ne dođe naprednjačko pravovjerje u punom sjaju.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo