Nove velikosrpske ofenzive

Mnogo toga što se događa u Hrvatskoj posljednjih tjedana ukazuje na nespremnost političkih struktura (koalicija sa SDSS-om očito predstavlja nešto u što se ne smije dirati) da primjereno reagira na nove velikosrpske i projugoslavenske akcije i provokacije.

Najprije je bez ikakve reakcije prošla činjenica da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, povodom dana državnosti, odlikovao dogradonačelnicu Gline Branku Bakšić Mitić. Vučić je odlikovao Bakšić Mitić „za iznimne zasluge i osobno junaštvo u liječenju i zaštiti stanovništva Srbije“. Riječ je o očiglednoj provokaciji kojom se Glinu ubraja u dio Srbije. Posebno ta provokacija postaje očita ako se prisjetimo da je Vučić upravo u Glini držao svoje huškačke velikosrpske govore i pozdravljao „srpsku Baniju“ u koju više ne će ući ustaške čizme.

Ne samo da nije došlo do jasne osude ovoga velikosrpskog čina (a glinska dogradonačelnica, koja je u udarnome terminu na HRT-u prikazana kao Majka Terezija rezolutno je izjavila da nije ni pomislila da ne primi odlikovanje), nego je Vučić nekoliko dana kasnije gostovao na RTL televiziji gdje očito novinarima nije bilo politički korektno i pristojno priupitati o intenciji odlikovanja kao što je hrvatskim vlastima već godinama politički nekorektno uputiti prosvjednu notu srbijanskoj vladi zbog financiranja vlade tzv. republike srpske krajine u progonstvu.

Što se ono na Dinari sjaji?

Malo nakon Vučićeve provokacije za patrijarha Srpske pravoslavne crkve izabran je dotadašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić. Svi tzv. mainstream mediji požurili su s čestitkama i narativima o tzv. čovjeku dijaloga. Bilo je politički nekorektno i nepristojno spomenuti notornu činjenicu da je Perić pred nekoliko godina dok je bio u posjetu kod srpskih popova u Chicagu pevao odu notornome koljaču popu Momčilu Đujiću. Što se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi… Iako se kasnije pravdao kako je mesićevski samo otvarao usta iz konteksta videa jasno je kako je upravo on inicirao da se po drugi put zapjeva ta pjesma.

Da je bilo koji katolički biskup negdje zapjevao Juri i Bobanu bio bi trajno ekskomuniciran iz javnoga prostora, a kada bi se god o njemu govorilo radilo bi se o difamatorskome diskursu. Ne bi bilo medijske objave o tome biskupu u kojoj se ne bi spominjala ta činjenica. Npr. na notornome Indexu svaka objava koja bi se ticala toga biskupa u naslovu bi imala: „Štovatelj Jure i Bobana, biskup XY:…“. No štovatelj Momčića Đujića i nakon otkrića snimke bio je ugledni gost na HRT-u, a pripadnici neojugoslavenske nomenklature smatrali su da je prestiž s njime održavati privatne odnose. Isti oni koji s druge strane napadaju Katoličku crkvu i glagoljaju o sekularizmu.

Nekoliko dana nakon izbora Perić je dao intervju za jedan medij gdje se u pozadini u njegovu ureda vidjela slika Draže Mihailovića. Ni to nije pokolebalo njegove ljubitelje u Hrvatskoj. I dalje je kritički glas o Periću ostao zabranjen. Vidjet ćemo je li Perić, koji već odavno održava privatne odnose s Vučićem, dio neke operacije „pomirbe u regionu“ ili će velikosrpski instinkt biti jači pa ćemo već za Uskrs, a svakako za Božić u poslanicama slušati, kao i kod Irineja, o dijelovima Hrvatske kao o srpskim zemljama.

Sveti Đokica Balašević

Nakon što je Porfirije iz Hrvatske ispraćen kao čovjek dijaloga i maltene svetac, uslijedila je beatifikacija svetoga Đorđa Balaševića. Nakon što je umro ovaj srpski kantautor nema medija u kojemu se nisu pisali nekritički panegirici o njegovu liku i djelu. Ne ćemo ovdje ulaziti u estetske dosege njegove glazbe (neosporno se radilo o nadarenome pjesniku čije se romanse mogu sviđati onima koji slušaju tu vrstu glazbe), no čitava je ova koreografija imala jasan politički rukopis.

Ako zanemarimo da je Balašević imao svoju sektu sljedbenika među brojnim ljudima diljem bivše Jugoslavije, pa čak i među ljudima desno-konzervativne orijentacije (da, da, ima i takvih koji također nisu dali na Đoleta ističući u prvi plan njegovo pjesništvo) medijskim eksponiranjem njegove smrti u Hrvatskoj, koje je bilo možda i snažnije nego kad je umro hrvatski glazbenik Oliver Dragojević, rukovodili su prvenstveno neojugoslavenski krugovi kojima je pripadao i sam Balašević. Jedan nazovi glazbeni kritičar je tako pisao kako je smrću Balaševića simbolički umrla i Jugoslavija. Pojedini političari, hoteći si priskrbiti aureolu naprednosti, požurili su s prijedlozima da se Balaševiću dadu ulice diljem Hrvatske. Ulice još nemaju ni Oliver ni veliki Arsen Dedić, ali bi ih, eto, morao imati Đole.

Nitko normalan nema ništa protiv da netko privatno, ako mu se sviđa njegova glazba, sluša Balaševića. Svatko neka sluša što ga je volja. No i u Balaševićevu slučaju jasno se zrcale dvostruki kriteriji. Tako je ponovno bilo politički nekorektno i nepristojno spomenuti da je Balašević devedesetih davao šovinističke izjave o Slovencima, Albancima, ali i Hrvatima govoreći o talogu u Zagrebu. S posebnom je mržnjom govorio o časnim sestrama u Vukovaru. Kasnije je, kao pravi kamelon, prihvatio kvazipacifističku retoriku pa je čak dobio i slovensko državljanstvo iako je ranije vrijeđao cijeli slovenski narod. Taj kvazipacifizam kasnije je dobro unovčio. Nitko u mainstream medijima nije spomenuo ne osobite pacifističke faze Đokice Balaševića početkom devedesetih. To je valjda u Hrvatskoj nepristojno i predstavlja govor mržnje. Čudno je tek to da se o njegovoj smrti nije oglasio Stipe Mesić koji se svojedobno pohvalio kako je s njime jeo čvarke na Pantovčaku…

Finale velikosrpske propagande

Finale velikosrpske propagande posljednjih godina predstavlja nedavno na RTS-u prikazani film Dara iz Jasenovca. Film je činjenično utemeljen jednako kao što što je utemeljeno i postojanje Svetoga Vukašina Jasenovačkog, no to ne znači da ne će postići efekte. Njegovi ciljevi i ovako nisu estetski niti imaju veze s utvrđivanjem povijesnih činjenica. Nakon što su mnogobrojni istraživači proteklih godina dobrano razbili velikosrpske jasenovačke brojke i narative, cilj je taj mit perpetuirati i narušiti inozemnu reputaciju Republike Hrvatske. Ovaj film, koji predstavlja najobičniju krivotvorinu iz velikosrpske tvornice laži, tek je početak ofenzive. Isti redatelj snimat će i film o Oluji, a film o Jasenovcu navodno snima i Emir Kusturica. Pred nekoliko godina imali smo i izložbu u UN-u na kojoj su se prodavali stari velikosrpski mitovi.

Napadanjem drugih s ciljem rušenja njihove inozemne reputacije Srbija želi oprati svoju zločinačku sliku iz devedesetih godina. Pored toga, snimanjem ovakvih nadrealnih filmova u Srbiji se hrani i proizvodi mržnja i kod mlađih generacija prema Hrvatima i Hrvatskoj. Radi se o čitavoj strategiji gdje se ne koriste samo ovakvi filmovi, nego se svakodnevno na različitim televizijama pod Vučićevom kontrolom sije destilirana mržnja prema svim okolnim narodima prema starome kultu ugroženog Srbina. Srbi su uvijek i samo žrtve, a nikada ni za što nisu krivi i odgovorni. Film je u Srbiji pogledalo više od dva i pol milijuna Srba. Mržnja koja se hrani svih ovih godina može sutra ponovno poprimiti vrlo konkretne nasilničke oblike budući da se kod velikosrpske ideologije radi o vrlo iracionalnoj, patološkoj i neumornoj ideji.

U analizi za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća Tomislav Ražnjević vrlo je precizno definirao očekivanja od filma Dara iz Jasenovca: „Da su posljedice emitiranja filma svakako anti-hrvatske, svjedočili smo već u nedjeljnim podnevnim satima, kada su se grupe huligana pokušale okupiti ispred hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Eskalacija je spriječena intervencijom policije, srećom. Imajući takve scene pred očima, teško se oteti zapisima iz dijaboličnog uma velikog maga propagande, Josepha Goebbelsa, i njegovim riječima: Nema smisla trošiti vrijeme na konvertiranje intelektualaca. Intelektualce nikad nećete razuvjeriti u njihovim uvjerenjima, a oni će svejedno uvijek na kraju popustiti pred jačim, pred ‘čovjekom s ulice’. Stoga, argumenti moraju biti sirovi, jasni, siloviti i apelirati na emocije i instinkte, nikada na intelekt. Istina je, na koncu, nevažna i u potpunosti subordinirana taktici i psihologiji’. Pokretanje uličarskog gnjeva kroz manipuliranje emocijama kolektiva, uz ignoriranje istine i historiografskih dosega o Jasenovcu i Kozari, upravo je taj krajnji efekt koji stoji u pozadini namjera onih koji su producirali i distribuirali ‘Daru’. Goebbelsova načela, očito, vrijede i za neka druga vremena i neke druge obmanjivače javnosti“.

Treći konstitutivni mit velikosrpske ideologije

Srbi su do sada imali dva konstitutivna mita: svetosavski mit i kosovski mit. Srpski nacionalisti jasno su proklamirali da mit o Jasenovcu – koji prolongiraju sve do Oluje – treba postati treći konstitutivni mit srpske nacionalističke ideologije. I snimanje filmova i sve što se događa u Srbiji posljednjih godina poduzima se s tim ciljem. A taj je isti mit svih ovih godina i desetljeća predstavljao bič za Hrvate s kojim se najprije željelo spriječiti hrvatsko osamostaljenje (jer fašisti i zlikovci ne mogu imati svoju državu), a onda se novostvorenu državu željelo prikazati kao reinkarnaciju fašizma.

Srbi imaju jasno uobličene strateške ciljeve i planove koji su takvi kakvi jesu. Za njihovo ostvarenje ne žale novca ni vremena. Velikosrpska ideja je kao i svaka glupost jednostavno neumorna, ali je i patološka, osvajačka i iracionalna. Upravo zato hrvatska država mora biti na velikome oprezu, a oni koji smatraju da nam Srbija dugoročno nije nikakav problem (tu tezu propovijedaju i neki nacionalisti), ti očito nisu ništa naučili iz povijesti. S druge strane, jasno je kako velikosrpska ideja ne bi mogla polučiti prevelike rezultate kad ne bi djelovala pod ruku s velikosrpskim krugovima u Hrvatskoj. No još opasniji od tih krugova su oni projugoslavenski koji regrutiraju i mnoge etničke Hrvate. Velikosrpstvo jest konkretan hrvatski neprijatelj, ali po Hrvatsku, kao što je davno pisao dr. Milan Šufflay, mnogo je opasniji virus jugoslavenstva koji rastače nacionalne vrijednosti i stvara plodno tlo za prodor velikosrpstva.

Sjetimo se samo da je bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić bivšemu hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću, u okviru politike „pomirbe u regionu“, darovao časopis Zenit koji je uređivao Ljubomir Micić, hrvatski Srbin, koji je hrvatsku kulturu nazvao vanbračnim djetetom nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige. Plodovi jugoslavenstva su uvijek takvi. Iza svakoga jugo-bratimljenja nazire se negiranje hrvatske nacije, a u sljedećem koraku dolaze brada, kokarda i kama.

Ovih se dana mnogo govori o cjepivu protiv korona-virusa. Šteta što se protiv virusa jugoslavenstva i protiv hrvatske političke gluposti do sada nije izumilo cjepivo, a prokuženost čak i nakon Vukovara i svih zločina očito nije dovoljna. Velikosrpstvo je ponovno u ofenzivi, a u Hrvatskoj vlada dobra stara hrvatska šutnja.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo