Iznenada nas je napustio branitelj, logoraš i psihijatar koji je bio spas za mnoge ljude

Prof. dr. sc. Mladen Lončar umro je iznenada u 60. godini života, 27. veljače. Na posljednji put ispraćen je 3. ožujka na groblju Miroševac u Zagrebu. Počast su mu iskazali mnogi branitelji, građani i njegove kolege i prijatelji s Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC Rebro. 

 U svome emotivnom govoru, predstojnik Klinike prof. dr. sc. Darko Marčinko, podsjetio je na kratak ali plodan i častan životni put čovjeka i liječnika kojem su njegov poziv i briga prema bližnjima uvijek bili ispred svega.

 Bio je to liječnik izuzetne radne energije, potpuno predan profesiji, psihijatar koji je uvijek imao vremena za svakog čovjeka – pogotovu traumatizirane osobe i branitelje, pregovarač u mnogim “kriznim situacijama” koje su zahvaljujući njegovoj umješnosti, stručnosti i sposobnosti završavale bez težih posljedica. Liječnik koji se držao Hipokratove prisege i iznad svega cijenio i čuvao ljudske živote – i mnoge uspio sačuvati. Vodio je uvijek više brigu o drugima nego o sebi samome.

 I sam hrvatski branitelj i bivši logoraš srpskih koncentracijskih logora, svoje je djelovanje kao liječnik i znanstvenik posvetio ublažavanju trauma kod onih koji su bili najteže pogođeni proživljenim događajima. Empatija i razumijevanje i iznad svega ljudsko suosjećanje koje je iz njega zračilo, kao i energija što ju je ulagao, nikoga tko ga je znao nisu ostavljali ravnodušnim. U dr. Lončara se čovjek uvijek mogao pouzdati. Njemu se vjerovalo.

 Živio je i odrastao u Iloku, a do Domovinskog rata radio je kao psihijatar u Pokrajinskoj bolnici u Novom Sadu, gdje se 1990. godine angažira u demokratskom savezu Hrvata iz Vojvodine kao predsjednik podružnice stranke u ovom gradu. Već tada započinju pritisci na njega i članove Predsjedništva lokalnog ogranka, što se kasnijih mjeseci razvija u pravu huškačku kampanju i završava fizičkim napadima, tako da je u konačnici primoran odstupiti s čelnog mjesta DSHV – Podružnica Novi Sad da bi zadržao posao i sačuvao glavu. No i nakon toga ga ne ostavljaju na miru.

 Pod budnim okom srbijanskog  SDB-a nastavlja i dalje raditi svoj posao u Pokrajinskoj bolnici, a u Novom Sadu gdje živi vrlo skromno kao podstanar – uz odlaske u Ilok preko vikenda i povremeno tijekom tjedna. 

 U još veću nemilost zapada nakon što je u samome početku blokade Iloka od strane “JNA” (u ljeto 1991. godine) u svijet poslao apel za pomoć i spas svoga grada. Od tada nadalje, srbijanska (pokrajinska) policija je samo čekala pogodan trenutak da ga uhiti. I dogodilo se to, prvi put 2. listopada 1991. na ulici u Novom Sadu, kad su ga presreli policajci i agenti SDB-a, nakon čega je odveden u prostorije gradskog MUP-a gdje su ga ispitivali i tukli punih 30 sati. Optužili su ga da je “ustaški špijun” i “Tuđmanov doušnik”, te da uz sve to “krade lijekove iz bolnice i nosi zengama i mupovcima u Ilok” i tretirali kao “teroristu”.  

 Poslije kratkotrajnog puštanja na slobodu, ponovno je uhićen, zatvoren i premlaćen, uz stalne torture i ispitivanje, te na kraju poslan u logore Begejci i Stajićevo (mučenja koja je tamo proživio jednim je dijelom prepričao na suđenju pred Vijećem ICTY-a u Den Haagu u procesu koji se vodio protiv Gorana Hadžića kad se u rujnu 2013. godine odazvao pozivu Suda kao svjedok Tužiteljstva).

 Zahvaljujući tomu što je bio evidentiran od Međunarodnog crvenog križa kao logoraš, krajem 1991. godine razmijenjen je i pušten na slobodu zajedno s dr. Vesnom Bosanac i dr. Jurajem Njavrom. Dolazi odmah u Zagreb i među prvima u javnost iznosi istinu o srpskim koncentracijskim logorima i patnjama kroz koje prolaze zatočenici. Kasnije dio tih sjećanja i zapisa i publicira. Od početka je uključen i u rad Zajednice izbjeglih i prognanih Hrvata iz Vojvodine, kao član njezina prvog Upravnog odbora, gdje vrijedno radi na internacionalizaciji i upoznavanju svjetske javnosti s onim što se događa u Hrvatskoj i Vojvodini.

 Kao jedan od najbližih suradnika tadašnjeg ministra hrvatskih branitelja dr. Njavre, radi u sustavu psihološke skrbi za branitelje kao načelnik Odsjeka za psihosocijalnu pomoć, ali u isto vrijeme i nastavlja usavršavanje u struci. 

 Bio je cijenjen i uvažavan od kolega, kako u Ministarstvu hrvatskih branitelja, tako i u KBC Rebro (gdje je odrađivao jedan dio sati), te na Medicinskom fakultetu s kojim je također uspješno surađivao.

 Profesionalni i znanstveni angažman vezan mu je za područje psihotraume i tu pruža veliki doprinos u konkretnom radu s oboljelim braniteljima. Radi i na prevenciji suicida, te na najtežim oblicima seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata – pri čemu na brojnim projektima surađuje i s mnogim znanstvenicima iz svijeta koji se bave ovim temama. 

 Autor je 27 zapaženih znanstvenih radova, preko 200 puta je citiran u znanstvenoj literaturi i uz sve to uspijeva dostići najveći stupanj akademskog obrazovanja na području psihijatrije. 

 Dugo godina bio je i voditelj Centra za prava čovjeka u Zagrebu u okviru kojeg je prikupljao dokaze, izjave i dokumenta o kršenjima ljudskih prava tijekom 90-ih godina XX. stoljeća na području bivše SFRJ. Mnogi od materijala što ih je prikupio koristile su međunarodne institucije, pa i UN, ICTY, ICJ u izradi svojih dokumenata ili tijekom sudskih procesa (za podizanje optužnica za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti). Naročito su bila dragocjena njegova svjedočanstva o logorima u Srbiji, što je uvelike doprinijelo tomu da se ovaj problem razumije kako u domaćoj, tako i inozemnoj javnosti i institucijama UN-a, udrugama za zaštitu ljudskih prava itd.

 Beskrajna strpljivost (pogotovu s teško traumatiziranim pacijentima), taktičnost, razumijevanje i ljudska empatija, spremnost da i uz rizik vlastitog života uvijek bude na usluzi onima koji trebaju pomoć, a uz sve to samozatajnost, neposredan pristup i razumijevanje za bližnje, te iskrena predanost struci – bile su osobine koje su krasile hrvatskog branitelja, logoraša, liječnika, humanista i znanstvenika, prof. dr. sc. Mladena Lončara.

 Zbogom Mladene.

 Iako si se borio i s teškim vlastitim traumama kao bivši logoraš, uvijek si imao snage pružiti ruku drugima i ublažiti njihovu patnju – a to mogu samo veliki, izuzetni ljudi. Bi si jedan od nas. Mi smo to uvijek znali i osjećali. 

 HVALA na svemu.

 Ostavio si ogromnu prazninu u srcima ne samo svoje obitelji koju si bezgranično volio, nego i svih nas koji smo Te poznavali.

 Počivao u Miru Božjem. U zasluženom, vječnom miru, u nekom, nadamo se, pravednijem i boljem svijetu.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo