Zlatko Pinter: Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (11. dio)

11. Dio

 Na aktualnom popisu “ustaških žrtava” JUSP Jasenovac (objavljenom 54 godina nakon rata – 2009. godine), imenom i prezimenom, za 1941. godinu, službeno je popisano ukupno 9.949 žrtava na prostoru koji je zahvaćao ustaški logor Jasenovac (tada smješten isključivo na lijevoj obali Save, gdje bi po logici stvari morale biti pokopane i žrtve). 

 Nakon brojnih sondiranja terena i povremenih iskopavanja što su ih od 1945. godine nadalje na lokacijama za koje se tvrdilo kako se na njima nalaze masovne grobnice vršile ekipe stručnjaka po dopuštenju i pod nadzorom Partije i JNA (pa i SUBNOR koji nije imao nikakvih stručnih referenci za to), a čiji rezultati nikad nisu prezentirani javnosti, godine 1964., bilo je poduzeto jedno detaljnije iskopavanje na lokaciji “Ciglana”, u kojem su kao stručnjaci sudjelovali antropolozi predvođeni Alojzom Pogačnikom, Vidom Brodar i Srboljubom Živanovićem.  

 Otkriveno je ukupno 193 kostura (69 muških, 96 ženskih, 6 dječjih i 22 nepoznatog spola). Uočljive povrede (frakture na leđima uzrokovane tupim predmetima) otkrivene su na samo nekoliko kostura, dok kod ostalih nije bilo vidljivih trauma i oštećenja. Uz posmrtne ostatke pronađeni su osobni predmeti (češljevi, cipele, kišobrani i sl.), kod nekih su bili očuvani i zlatni zubi, a žrtve su bile obučene u građanska odijela ili seljačko ruho; (nalazi ovog istraživanja dijelom spadaju u postav Hrvatskog povijesnog muzeja). Artefakti pronađeni uz kosture bude ozbiljnu sumnju da su u pitanju žrtve ubijene od ustaša  – jer sudeći po odjeći i drugim predmetima sasvim netipičnim za logoraše, nije riječ o osobama koje su boravile u logoru, nego prije o onima koji su dovedeni na to mjesto neposredno prije same egzekucije.

 Porazna činjenica, da je u cijelom poratnom razdoblju na području Jasenovca i Stare Gradiške iskopano samo oko 725 posmrtnih ostataka (broj koji se dobije zbrajanjem fragmentarnih podataka iz literature), te da se nije utvrdio identitet tih pokojnika, njihova spolna i starosna struktura niti koliko je njih umrlo nasilnom smrću, pa ni od koga su pobijeni (za one koji su umrli nasilnom smrću), potvrđuje kako tadašnje jugoslavenske vlasti nisu bile voljne poduzeti ništa ozbiljno u smislu raspetljavanja ovog gordijskog čvora koji je teško opterećivao i trovao hrvatsko-srpske, pa i nacionalne odnose u cjelini. 

 No, jedno je sasvim izvjesno i sigurno: niti jedno od poduzetih istraživanja (od 1945. godine nadalje) ni približno nije potvrđivalo ono što su službeni izvori propagirali – pa su rezultati svih tih istraživanja jednostavno proglašeni državnom tajnom, strpani u “bunker” i prešućeni, dok je mit i dalje jačao. 

Je li moguće da se za samo 30 – 40 godina kosti žrtava u muljevitom tlu “razlože do u atom”!?

 U nedostatku materijalnih dokaza kojima bi potkrijepila svoje megalomanske tvrdnje o “stotinama hiljada pobijenih” u Jasenovcu, srpsko-komunistička propaganda ponekad je nudila doista nevjerojatna “objašnjenja”, pa se među ostalim, u opticaju našla i tvrdnja kako su “žrtve bile pokapane u močvarno tlo uz Savu, pa su se za kratko vreme kompletni leševi, pa čak i kosti razložili do u atom“!? Pri tomu su konstruktori ove nebulozne tvrdnje potpuno smetnuli s uma da se ljudski leš u muljevitom tlu održi dulje nego u normalnom (koje osim vlage sadrži i zrak), budući da dolazi do tzv. saponifikacije, što (kako tvrdi forenzička znanost) oko posmrtnog ostatka stvara neku vrstu “zaštitnog sloja” koji bitno usporava raspad i truljenje – čemu, naravno, doprinosi i nedostatak zraka neophodan za djelovanje bakterija.

 Ovakve i slične  konstrukcije trebale su popuniti golemu prazninu koja je postojala uslijed nedostatka materijalnih dokaza kojima bi se pokrijepile megalomanske i posve neutemeljene tvrdnje o broju mrtvih.

 Jedan od rijetkih dokumenata iz jugoslavenskog komunističkog arhiva koji govori o broju logoraša u Jasenovcu i mogućim žrtvama (a prešućuje se kao i velika većina sličnih izvora), jest naredba vlastoručno potpisana od vrhovnog  zapovjednika partizanske vojske Josipa Broza Tita, od 31.03.1942. godine, u kojoj se nalaže:

“Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.”

(Objavljeno na web stranici ugledne židovske institucije koja djeluje na području Republike Hrvatske: Margel institute, 7. 4. 2009.; vidi: http://www.jasenovac-info.com/biblioteka/BiskupiJasenovac.pdf)

 Dakle, u razdoblju u kojemu je teror u logoru – prema svemu što se navodi u iskazima logoraša i drugoj arhivskoj građi – bio najžešći, po  procjenama Vrhovnog štaba i Tita, tamo je ubijeno oko 8.500 zatočenika, što uvelike odstupa od onoga što se kasnije tvrdilo.

Kakav je to “popis žrtava” za čije objavljivanje treba punih 54 godine!?

 Tek 2009.godine (pune 54 godine nakon rata), JUSP Jasenovac konačno je objavila “Poimenični popis žrtava KCL  Jasenovac”, koji je sadržavao ukupno 83.145 osoba, od čega Srba: 47.627; Roma 16.713; Židova 13.116; Hrvata 4.255; Muslimana 1.128; Slovenaca 266 itd. – uz napomenu da popis nije konačan i da je podložan korekcijama zbog mogućih grešaka (što, dakako, ostavlja i prostor za daljnje, beskonačne manipulacije). 

Ove “moguće greške” ubrzo su počele izlaziti na vidjelo. Pokazalo se da su itekako ozbiljne naravi, što cijeli projekt dovodi u ozbiljnu sumnju. Osim dupliranja imena žrtava (pri čemu su mnoge od njih popisane dva ili više puta) dobar dio osoba s popisa nema nikakve veze s Jasenovcem pa i ustaškim logorima uopće (u brojnim slučajevima ta se stradavanja čak ne mogu dovesti ni u kakvu korelaciju s ustašama), ili su na njemu završavali živi ljudi, odnosno, oni koji su preživjeli rat, a ima čak i slučajeva da su upisane čak i nepostojeće osobe!

Tako se i danas jednostavnom analizom spomenutog popisa vrlo lako može utvrditi kako su se njegovi tvorci očito služili sličnom metodologijom koju je koristio poznati beogradski propagandist i krivotvoritelj Milan Bulajić (dugogodišnji direktor tamošnjeg “Muzeja žrtava genocida” – propagandističkog centra koji smišlja i u javnost protura najopskurnije laži i konstrukcije). 

Na internet stranicama JUSP Jasenovac, od 1413. do 1428., može se zapaziti, kako su brojna djeca (uglavnom) romske nacionalnosti uvrštena po 10-ak i više puta u popis žrtava (Petrović Kika stara 10 godina, upisana 15 puta; Petrović Gina stara 1 godinu, upisana 14 puta; Petrović Lela stara 4 godine, upisana14 puta; dok su 10 i više puta upisana i druga djeca s prezimenom Petrović: Jula rođ. 1928. godine,  Aca rođ. 1929. godine, Vata rođ. 1920. godine, Lena rođ. 1939. godine, Aca rođ. 1939. godine, Giga rođen 1941. godine, Krile rođen 1939. godine, itd., itd.). (www.jusp-jasenovac.hr; stranica posjećena 12. 04. 2015. godine; Napomena: tri tjedna poslije, tih imena više nije bilo na popisu – zamijenjena su drugim, u što se autor ovog serijala osobno uvjerio!?)

 Očito su djeca, posebice romske nacionalnosti – o kojoj nije postojala nikakva evidencija (niti su imala krštenice) bila najpogodnija za manipulaciju. Ova providna konstrukcija, da se ista imena i prezimena (pa čak i iste godine rođenja) perpetuiraju i to bez ikakvih drugih podataka (primjerice, onih vezano za roditelje), te da se u tu svrhu koriste posve neprovjerljivi podaci (jer je riječ o malodobnim osobama, ne rijetko djeci od 1, 2, 3 ili 4 godine, samo pokazuje u kojoj su mjeri namjere arhitekata jasenovačkog mita bile podle i prljave i na što su sve bili pripravni.

 Na koje se sve načine manipuliralo s antropološkim nalazima na području logora Jasenovac (uključujući i lokalitet Gradina), opisuje i Vladimir Žerjavić u svojoj knjizi Jugoslavija – manipulacije žrtvama Drugoga svjetskog rata, Zagreb, nakl. HIC, 1993., (izdanje na engleskom jeziku), poglavlje: Antropološka istraživanja. (Vidi: http://www.hic.hr/books/manipulations/p04.htm; citirani dijelovi teksta u nastavku ovog poglavlja potječu s ove stranice – s internet prijevodom s engleskog na hrvatski jezik; stranica posjećena 4. 3. 2021.)

 Kao primjer, autor knjige navodi projekt antropoloških istraživanja koja su bila poduzeta u razdoblju od 22. do 27. lipnja 1964. godine, a proveli su ih: dr. Vida Brodar i dr. Alojz Pogačnik iz Ljubljane, te dr. Srboljub Živanović iz Novog Sada. Na TV Beograd, 25 godina poslije (točnije, 13. 11. 1989. godine), upriličena je jedna od brojnih emisija s tom temom (ovoga puta pod nazivom: “Porota”) na temu jasenovačkih žrtava, u kojoj su sudjelovali: dr. Milan Bulajić, dr. Nikola Živković, dr. Vjenceslav Glišić, prof. R. Petrović i Antun Miletić iz Beograda, te Željko Krušelj, Slavko Goldstein i on (Vladimir Žerjavić) iz Zagreba. 

 Kao uvod u raspravu prikazan je dio dokumentarnog filma “Jasenovac”, autora Lordana Zafranovića. U nastavku emisije, dr. Srboljub Živanović iznio je tvrdnju da je spomenuta Komisija (koja je u lipnju mjesecu 1964. vršila antropološka istraživanja), izračunala kako je na području Jasenovca i Gradine ubijeno najmanje 700.000 osoba, te da je svaka masovna grobnica koju su obradili imala 800 kostura. Naravno (kaže dalje Žerjavić), ova emisija imala je za cilj pred brojnom TV publikom “dokazati”  kako su iskapanja na terenu potvrdila ovaj broj žrtava, budući da izvješće o rezultatima spornog istraživanja nije  bilo  poznato javnosti. Dr. Živanović je svjesno lagao, iako je jako dobro znao istinu.

 Žerjavić dalje navodi da je Memorijalni centar u Jasenovcu pružio na uvid izvješće na 32 stranice – u kojem su detaljno izneseni svi nalazi iz lipnja 1964. godine i koje je vlastoručno potpisano od sva tri antropologa (Brodar, Pogačnik, Živanović), te da ono ne sadrži nikakve izračune, niti se u tekstu igdje spominje ikakva brojka ukupnih žrtava, pa ni ona o 700.000 (na koju se dr. Živanović pozvao u emisiji TV Beograd “Porota”).

 U izvješću se, naime, navodi da su izvršena iskopavanja 7 masovnih grobnica, sa slijedećim nalazima: 

 Grob 1 – 197 kostura, grob 2 – 48 kostura, Nadgrobni 3 – samo 2 kostura, grobnica 4 – 8 kostura, Nadgrobni 5 – nema podataka, Grob 6 – 26 kostura i Grob 7 – 3 kostura (dakle, ukupno najviše 284 kostura). 

 “Nema stručnjaka za antropologiju ili bilo koju drugu znanost koji bi na temelju tog izvješća došao do zaključaka koje iznosi dr. Živanović“ – kaže Žerjavić, konstatirajući da je Živanovićeva tvrdnja izmišljena.  Kasnije mu je dr. Vida Brodar (u međuvremenu je dr. Pogačnik umro), potvrdila kako se ta Komisija nije bavila utvrđivanjem broja ukupnih žrtava i u prilog tomu dala je svoju pismenu izjavu-svjedočenje (11. travnja 1990. godine):

“Ovim izjavljujem da je antropološki tim sastavljen od Dr. Vida Brodar, Dr. Anton Pogačnik, i dr Srboljub Živanović, koji je obavljao iskapanja na Gradini kod Jasenovca, između 22. lipnja i 27., 1964, sastavio pismeno izvješće na 32 stranice, koje opisuje svaki značajan detalj iskopavanja. Izričito izjavljujem da, osim sadržaja izvješća naša komisija nije raspravljala ili izračunavala ukupan broj žrtava na području Gradina-Jasenovac.” (Isto; istaknuo: Z.P.)

 U nastavku teksta, V. Žerjavić izražava svoj stav o svemu govoreći kako je gotovo nevjerojatno da bilo koji akademski građanin postupi kao dr. Srbislav Živanović i u potpunosti zanemari istinu kako bi ostvario neke druge ciljeve – uz opasku, da je Živanović vjerojatno bio uvjeren da nakon smrti Pogačnika, preostali, treći član antropološke ekipe (dr. Vida Brodar) neće reagirati, pa će njegova “istina” ostati zapisana kao službeno utvrđen i relevantan podatak.

“Gornji prikaz pokazuje što je sve poduzeto da bi se prikrila istina, i kako su neki podaci namjerno zloupotrijebljeni u svrhu prikazivanja većeg broja žrtava u Jasenovcu, ne samo da bi se one pripisale ustaškim zločinima, nego i dokazalo genocidni karakter  cijeloga hrvatskog naroda” (Isto; istaknuo: Z.P.) – ispravno zaključuje na kraju ovoga poglavlja, autor prve znanstveno utemeljene studije o žrtvama Drugoga svjetskog rata, Vladimir Žerjavić.

 Podsjetimo, događa se to samo 5 mjeseci nakon velikog, masovnog skupa srpskih nacionalista predvođenih Slobodanom Miloševićem na Kosovu polju (Gazimestanu), s kojeg su odaslane poruke o budućim “bitkama” – što je u odlučujućoj mjeri utjecalo na homogenizaciju Srba na cijelom prostoru SFRJ.

 U svakom normalnom društvu, nakon ovakve javne blamaže kakvu je doživio dr. Srboljub Živanović, to bi za ugled dotičnog znanstvenika imalo ozbiljne posljedice, međutim u Srbiji je njegova karizma ostala neokrnjena i što je posebno zanimljivo, ugled mu je čak porastao, jer ga nacionalistička struja (koja je uvelike prevladavala u javnom diskursu) od tada smatra jednim od svojih autentičnih “prvoboraca” za “srpsku stvar” – a važna sastavnica te “srpske stvari” su  mit o Jasenovcu kao “najvećem srpskom gradu pod zemljom” i “genocidnoj prirodi Hrvata”.

 Istini za volju, manipulacije brojem žrtava (pa i spomenuta Živanovićeva) ne bi bile moguće da ovi i slični nalazi iskopavanja nisu od samoga početka (počevši od 1945. godine nadalje) bili pod embargom, kao najstrože čuvana državna tajna. Jasno da se to poduzimalo zato što bi  istina jasenovački mit i megalomanske teorije o “stotinama hiljada” (pa čak i “miliona”!?) “pobijenih Srba u NDH” raspršila poput mjehura od sapunice, a to kreatori velikosrpske propagande sebi nikako nisu htjeli dopustiti.

 Naime, sve ono što se na području socijalističke Jugoslavije događalo kroz cijelo poraće, ne samo s ovim (“jasenovačkim”) žrtvama nego i sa žrtvama Drugoga svjetskog rata uopće (naročito s obzirom na činjenicu da su one, nažalost, kontinuirano korištene u politikantske svrhe i u cilju širenja međunacionalne mržnje), dokazuje da broj žrtava ni u kom slučaju nije nešto što se smije zanemariti.

 Jer, što je više ljudi ubijeno i  zločin je veći, što je samo po sebi razumljivo i logično.

Dokaza nigdje, a mit i dalje jača

 Još uvijek nema odgovora na pitanje: 

Kako je moguće na temelju nešto više od (navodnih) 700 skeleta (jer i njih javnost nikad nije vidjela niti što o njima zna!) i paušalno sačinjenog popisa (kod kojeg se ne zna kojom je metodologijom sastavljan, ima li ikakve dokumentarističke građe koja ga može potkrijepiti, koliko osoba je upisano duplo, koje osobe nisu upisane a trebale bi biti, što je s onima za koje je utvrđeno da nisu stradale u Jasenovcu a stavljene su na popis itd., itd.), stvarati takve mitove? 

 Pitanje je utoliko razumljivije, što smo svjedoci da je u samo 6 godina (od objavljivanja popisa žrtava od strane JUSP Jasenovac, 2009. do rujna 2015. godine) prema tvrdnjama istraživača dr. Nikole Banića i dr. Mladena Koića s njega skinuto više od 14.000 imena osoba za koje se utvrdilo da s ustaškim logorom Jasenovac nisu imale nikakve veze, pa stoga nisu tamo mogle niti smrtno stradati. Ova imena su – što je naročito morbidno i neshvatljivo – odmah zamijenjene istim brojem drugih, s popisa žrtava rata (domaćih i inozemnih), a igra brojki nastavljena – što je podla i prljava makinacija koja zaslužuje svaku osudu. 

 No, što bi bilo s popisom žrtava Jasenovca da je on objavljen, ako ne ranije, a ono 1960. ili 1970. godine, dok su još uvijek bili živi mnogi potomci žrtava i svjedoci vremena? I nije zgoreg ponovno postaviti pitanje: zašto se na nekom od poratnih popisa stanovništva (kad se to moglo učiniti lako i prilično točno i bez dodatnih troškova za državnu blagajnu) ovaj broj žrtava (kao i svih drugih, neovisno o mjestu stradanja) nije utvrdio?

 Koliki bi (u tom slučaju) broj imena (vjerodostojnih) žrtava taj popis sadržavao danas? Nije se to učinilo iz jednostavnog razloga: u tom se slučaju dalje ne bi moglo manipulirati brojkama. Tu leži odgovor na pitanje zašto se izbjegava utvrditi istina i što se s popisom čekalo punih 54 godine! Ni jednog drugog razloga nema.

 Dana 5. siječnja 2018. godine, u emisiji TV Z1 (Bujica) gostovao je slovenski istraživač Roman Leljak koji je iznio brojna saznanja do kojih je (prema vlastitim tvrdnjama) došao uvidom u originalna dokumenta Jugoslavenske vojske iz arhiva u Beogradu, među ostalim i popise žrtava – Hrvata, potom dokumenta NDH (vezano za Jasenovac), zapovjedi o deportacijama zarobljenih hrvatskih vojnika (ustaša, domobrana) i civila itd.

 Na temelju tih podataka Leljak je utvrdio kako je neposredno nakon rata ubijeno blizu 500.000 osoba – u većini Hrvata, najviše kod Maribora (lokalitet Tezno), te na brojnim drugim mjestima. U ovim dokumentima kao glavni organizatori masovnih egzekucija najčešće se spominju Arso Jovanović, Kosta Nađ, te Velimir Terzić. U emisiji je prikazana i izjava Vlade Dapčevića – jednoga od komunista i partizanskih zapovjednika (brat poznatog komunista, partizanskog komandanta, generala, narodnog heroja i prijatelja Josipa Broza Tita, Peke Dapčevića), koji tvrdi kako su ustaše masovno ubijane nakon što su uhićene, a četnici ne, te da je cijela vlada Draže Mihailovića pošteđena i osuđena na vremenske kazne. 

Leljak je pokazao kopiju službenog dokumenta NDH u kojem stoji kako se u logore NDH upućuju Srbi, Židovi, muslimani i Hrvati – ali komunisti, iz čega proizlazi kako su tamo zatvarani uglavnom komunisti i drugi koji su bili nelojalni NDH, pa se iz toga može zaključiti kako načelo etničke pripadnosti ili vjere nije imalo presudan utjecaj na odabir osoba koje su odlazile u logore. Uostalom, tamo je bio zatvoren i znatan broj Hrvata kroz cijelo vrijeme djelovanja logora, pa i mnogi od istaknutih komunista.

 Prema dokumentima što ih je u spomenutoj emisiji pokazao istraživač Roman Leljak, kroz ustaški logor Jasenovac je od kolovoza 1941. do ožujka 1945. godine prošlo ukupno 18.644 zatočenika – što se može zaključiti iz originalnih službenih popisa NDH, a postoje i poimenični popisi zatočenika, pa i komunista koji su tamo upućivani.

 Mitovi i manipulacije brojem žrtava imaju za cilj i prikrivanje surovih i masovnih partizanskih zločina

 Prema nalazima Leljaka, slovenski komunist Mitja Ribičič bio je glavna osoba koja je odlučivala o ustanovljenju logora u kojima su završavali Hrvati prije likvidacije. Njemu se prije više od 20 godina u Sloveniji pokušalo i suditi za počinjene zločine, ali je postupak obustavljen voljom slovenskih političkih moćnika kojima to nije bilo u interesu.

 Svojedobno je prije smrti slično govorio Simo Dubajić – partizanski krvnik koji je sudjelovao u masovnim smaknućima Hrvata (zarobljenih vojnika i civila) nakon svršetka rata, a svoju je ispovijest o masovnim zločinima objavio i u knjizi Život, greh i kajanje – od Kistanja do Kočevskog roga (Beograd, Bad Vibel, 2006.; vidi: http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/dubaic/Dubaic.htm). Evo samo jednog kratkog navoda iz navedenog Internet-izvora:

 “Zapovijedao sam u Kočevskom Rogu /mjesto likvidacija/ . Sudjelovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savjest jača od pobjede. Kada sam 25. svibnja 1945. došao u Ljubljanu, referirao sam Titu o zarobljavanju ustaša, /njemačkog generala/ von Löhra, i zaplijeni zlata.

 Prije toga sam 13. svibnja dobio od Tita depešu da nitko ne smije dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da ce ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu. Imali su je i svi ostali komandanti.

 Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček (slovenski boljševik i šef jugoslavenske Ozne za Sloveniju), Maks Baće (hrvatski boljševik) i Jovo Kapičić (srpski boljševik). Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao donijeti, osim Tita! Samo je on mogao opozvati svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolirao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je /politički/ komesar bila Milka Planinc.”

 Možda nije čak ni potrebno posebno napominjati kako maksimiziranje žrtava što su ih uzrokovale druge strane u sukobu ima i jednu sasvim pragmatičnu svrhu: da se prikriju masovni zločini partizana koji su u mnogim slučajevima (kao kad je u pitanju Huda jama i slična stratišta u kojima su bili zazidani živi muškarci, žene, djeca i starci koji su poslije po 30 ili 40 dana umirali u agoniji i strašnim mukama) svojom okrutnošću nadilazili sve do tada viđeno i doživljeno na ovim prostorima jugoistočne Europe.

nastavlja se-

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo