Dominika Andrijanić: Trebamo se više zauzimati za ravnopravnost hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini

Dr. sc. Dominika Andrijanić osvrće se na neravnopravnost i neodgovarajući položaj hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini te potiče na promicanje i očuvanje hrvatskog jezika na tom području, a pri tome poštivajući i druge jezike koji su, uz hrvatski jezik, službeni na bosanskohercegovačkom području

Svaki jezik je istovrijedan i ima podjednake posebnosti koje ga obilježavaju. Opravdano je promicati svoj jezik, ali pri tome je potrebno neizostavno poštivanje i drugih jezika. Međutim, nametanje svojih jezičnih osobnosti i oblika drugim jezicima nedopustivo je i nepotrebno, jer svaki jezik ima svoje norme i time se predstavlja te provodi njegova jezična funckionalnost.

Poznato je da su prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine službena tri jezika na tom području; hrvatski jezik, bosanski (bošnjački) jezik i srpski jezik, a prema Ustavu Republike Srpske; jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda.  Prema tome, hrvatski jezik je ustavno i zakonski ravnopravan s druga dva jezika. Međutim, takva pravna ravnopravnost katkad se izobličava u provedbi. Jezik hrvatskog naroda na bosanskohercegovačkom području nailazi na mnogobrojne poteškoće u novije vrijeme. Položaj hrvatskih jezičnih specifičnosti očituje se u jezičnoj nejednakosti. Zamjetna je nedosljednost u provedbi hrvatskog jezika i njegovim normativnim oblicima. Počesto je uočljiva narušena ravnopravnost u odnosu na druga dva jezika te njegov neodgovarajući položaj na bosanskohercegovačkom području. Službena uporabivost hrvatskog jezika onemogućava se pod raznolikim učincima. 

Uočavaju se proturječnosti glede uporabivosti hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini. Zasigurno, jezične vrijednosti, a istovremeno nedopuštanje njihovih karakterističnosti u prostoru i vremenu, ponajbolje zamjećuju pripadnici određenog naroda. Njegovi korisnici su svjedoci tomu, odnosno veliki broj Hrvata uočava neprikladan položaj svog jezika. Takav neravnopravan jezični položaj ističe se još više na bosanskohercegovačkim područjima gdje su Hrvati u manjini. Mlađi naraštaji time usvajaju riječi koje ne pripadaju njihovu materinskom jeziku. Sekundarnom uporabivosti hrvatskog jezika umanjuje se vrijednosna uloga jezika i gubi spoznaja o identitetu te podastiru jezični noviteti koji su neodgovarajući i neprihvatljivi.

Iz osvrta na jezičnu situaciju proizlaze mnogobrojni upiti; primjerice, što se čini na tom području kada je riječ o hrvatskom jeziku?! Međutim, nude se malobrojni odgovori. Nesnošljivost je zamjetna. Raznoliki društveni, sociolingvistički, politički i drugi čimbenici doprinijeli su nepovoljnu položaju hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini.

Kroz povijest hrvatski jezik trpi raznolike pritiske, ali unatoč njima, opstaje kao jedinstven jezik Hrvata na bosanskohercegovačkom području, kao i šire, te potvrdnicom hrvatskog identiteta. U Republici Hrvatskoj se ne susreće s jezičnim poteškoćama kao što je to u Bosni i Hercegovini. Stoga o tim praktičnim i teorijskim jezičnim procesima i postupcima ponajbolje mogu svjedočiti Hrvati na tom području, jer su njihovi neodgovarajući navedeni primjeri, činjenično potkrijepljeni.

Uz jezikoslovne stručnjake, bosanskohercegovački franjevci kroz stoljeća borili su se za opstojnost hrvatske jezične baštine na bosanskohercegovačkom području, a posebno je to istaknuto u vrijeme turske vladavine. U svojim tadašnjim uradcima dali su poseban prinos razvoju hrvatskog jezika na tom području, a jezična izražajnost i održivost spoznajna je i kroz iduća razdoblja.

Svakom jeziku treba dopustiti njegov razvoj, odgovarajući položaj i uporabivost koja mu pripada prema jezičnim normama. Pri tome se ne osvrtati na nacionalnu pripadnost ili obraćati pozornost je li unutar narodne pripadnosti postoje određeni sukobi i nesuglasice. Jezik je potrebno promatrati kao pripadnost određenom narodu, jer je njegova neizbježna i ključna sastavnica. Jezična posebnost rađa se s čovjekom, pa je zasigurno opravdan naziv materinski jezik.

Često se ističe poveznica između dobrobiti jezika i jezikoslovaca te stručnih osoba iz jezičnog područja. Međutim, svaki pojedinac na određeni način doprinosi razvoju jezika, unutar obitelji, društva, stručnih krugova i drugih raznolikih čimbenika. Stoga, bez zajedničkih odnosa i međusobnih idejnih doprinosa, jezik se ne može razvijati u prostoru i vremenu koji mu je potreban.

Razumljivo, jezik ne treba forsirati u njegovoj uporabivosti i provedbi, nego ga pustiti tijekom koji se jezično podrazumijeva. Sprječavati njegove osobitosti je nedopustivo, jer iz toga nadalje proizlaze mnogobrojne posljedice. U Bosni i Hercegovini jezicima treba dopustiti pravopisne, leksičke, gramatičke i druge norme koje su propisi za ispravno djelovanje određenog jezika, a označavaju vrijednosti pojedinih jezika te im pružiti ravnopravnosti koje su im normativno utvrđene.

Ustavna provedba ravnopravnosti hrvatskog jezika potrebna je u svom punom ostvarenju u medijima, nastavi, kulturi, administraciji, politici te u svakodnevnoj uporabivosti na bosanskohercegovačkom području. Razumljivo, to vrijedi i za druga dva jezika u BiH, odnosno potrebna je i njihova podjednaka primjena. Međutim, počesto je uočljiva neispravna uporabivost hrvatskog jezika, primjerice u medijima, adimistraciji, kulturi i drugim područjima.

Dvojbe se tiču i naziva bosanski jezik. Tijekom 17. i 18. stoljeća u književnojezičnom stvaranju bosanskohercegovačkih franjevaca koristi se naziv bosanski jezik kao inačica za hrvatski jezik. Također, poznato je da se ime jezika izvodi iz imena naroda. Razumljivo je i podrazumijeva se da sadašnji bosanski jezik nije jezik Hrvata koji žive na bosanskom području. Upit o tome je nepotreban, a odgovor zasigurno nije potvrdan. Prikladniji naziv bošnjački, s kojim su suglasni posebno hrvatski jezikoslovci, opravdan je. Stoga, sadašnji naziv bosanski jezik otvara mnogobrojne polemike, a u konačnici potkrjepljive su odgovarajućim objašnjenjima i primjerima. Povezanost naziva potiče na detaljnije istraživanje jezičnih značajki u prošlosti i sadašnjosti, odnosno ondašnji i ovdašnji jezični suodnos na bosanskohercegovačkom području, kao i važnost naziva za hrvatski jezik u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Potrebno je organizirati na godišnjoj razini filološke susrete, odnosno okrugli stol o tematici hrvatskog jezika na bosanskohercegovačkom području. Češća suradnja odgovarajućih osoba iz struke, zvanja i zanimanja doprinijet će jezičnoj dobrobiti. Svakako, sudjelovanje i političkih predstavnika koji se zauzimaju za Hrvate na tom području, a time istovrijedno podupiru i hrvatski jezik.

Poneki jezikoslovci smatraju da bi se bosanskohercegovačkim Hrvatima trebao omogućiti blaži standardnojezični kriterij, posebno kada je riječ o purističkim načinima i svojstvima, nego Hrvatima u Republici Hrvatskoj. Međutim, takva konstatacija je neprihvatljiva, jer će dovesti do neodgovarajućih jezičnih i društvenih oblika te učiniti još više poteškoća pri postizanju ravnopravnih jezičnih vrijednosti za hrvatski jezik na bosanskohercegovačkom području. Neizbježan je jednak jezični purizam hrvatskog jezika u pisanoj i govornoj riječi u Bosni i Hercegovini kao u Republici Hrvatskoj. 

Poznata je misao; ako čovjek izgubi jezik, izgubit će i sebe. U samo jednoj misaonoj i metaforičnoj rečenici sadržana je bitnost i poveznica čovjeka i jezika. Vremenskim odmicanjem, nedosljedan položaj hrvatskog jezika dovest će do neravnopravnog položaja hrvatskog naroda, općenito, u Bosni i Hercegovini. Jezik ima znatnu, važnu i nezamjenjivu ulogu za opstanak naroda na određenom području.

Potrebno je usuglasiti filološke istraživačke spoznaje s provedbenim oblicima, a oni će nadalje rezultirati odgovarajućim okolnostima koje su propisane jezičnim normama i utemeljenim vrijednostima. Posebnu pozornost usmjeriti na provođenje dosljednog položaja hrvatskog jezika na navedenom području.

Teži se potaknuti na promicanje i očuvanje hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, pri tome poštivajući i druge jezike koji su, uz hrvatski jezik, službeni na bosanskohercegovačkom području. Nužno je nastojanje u svezi s većom ravnopravnosti jezičnih značajki u službenoj i svakodnevnoj uporabivosti, jer je to iznimno bitno. Ustrajnost je znatan čimbenik za postojanost i opstojnost hrvatske jezične baštine na bosanskohercegovačkom području.

Iskazuju se podudarnosti sa stihovima iz pjesme O jeziku Vladimira Nazora; U ovom lomu i gaženju svega / Još nikad Hrvat nije bolje znao / Da mu je s njime živjet i umrijeti. Potom, stihovi iz Hrvatskog jezika; U tebi sam vijek svoj proživio, / Drevni i lijepi jeziče Hrvata.

Hrvatima na bosanskohercegovačkom području i šire, svrhovita su uočavanja i pogledi jezikoslovca Vladimira Anića u kojima ističe da hrvatski jezik treba biti oslobođen od instrumentalizacije i svih vrsta pritisaka, jer “u punoj slobodi sam će najpouzdanije definirati srodnosti ili istovjetnosti, kao i samosvojnosti i razlike”.

Dr. sc. Dominika ANDRIJANIĆ

Hrvatsko slovo/Hrvatsko nebo