Moramo pružati otpor staroj i novoj „crnoj legendi“!

Redatelj Lordan Zafranović najavio da će snimiti još jedan film o Jasenovcu, u  koprodukciji Srbije, Hrvatske, Češke i Republike Srpske. Projekt nosi radni naslov “Djeca Kozare”, temeljen je na scenariju Arsena Diklića, a treba ekranizirati sudbinu djece odvedene u ustaške logore smrti. Zafranović je kazao je kako ga tema Jasenovca neprestano prati te je podsjetio kako je o tom logoru snimio i dokumentarac pod nazivom ”Krv i pepeo Jasenovca” (1985.), ali Srbi nisu bili zadovoljni jer nije stavio milijun žrtava, a za Hrvate da je to bila tabu-tema. Dodao je da sada želi napraviti film na temeljima istinitih, mračnih stvari koje su se zbivale u Jasenovcu i u NDH, no ipak s pogledom u budućnost. 

Jasenovac je opasan za Hrvatsku jer je oko njega stvorena „crna legenda”, koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata poslužila za rušenje NDH, a nakon komunističke pobjede za uništavanje hrvatskog naroda i za opravdavanje nasilnog uključivanja Hrvatske u Jugoslaviju. Jasenovačkim mitom dokazivalo se da je NDH bila zločinačka, ustaše (koji su izdvojili Hrvatsku iz Jugoslavije) zločinci, a hrvatski narod genocidan. Jugoslavija je nametnula takvu sliku o hrvatskoj prošlosti  novim generacijama i „međunarodnoj zajednici” kao dogmu na koju se pozivaju i danas svi koji bi željeli obnoviti Jugoslaviju ili staviti Hrvatsku pod svoju kontrolu. 

Svako priznavanje hrvatskih zločina ili pogrješaka jugoslavenska i velikosrbijanska propaganda i njezini strani pokrovitelji i danas pretvaraju u potvrdu „crne legende” protiv hrvatske države i hrvatskoga naroda. Nije prestala ni s hrvatskim osamostaljenjem, ni s ulaskom Hrvatske u NATO i EU, dapače pojačana je, stalno ju podgrijavaju Srbi i oni Hrvati koji žale za Jugoslavijom. I tako sprječavaju da se mi Hrvati slobodno suočimo s prošlošću bez pritiska nehrvatskih ili protuhrvatskih središta moći, onemogućuju učvršćivanje hrvatske slobode i nezavisnosti i osporavaju legitimnost današnje hrvatske države, potiču razočaranja i nezainteresiranost za političko djelovanje i izazivaju nerazumne reakcije, koje strane sile iskorištavaju da bi još više ograničile hrvatsku nezavisnost. 

Zafranović je kao redatelj najveći dio radnog vijeka proveo u Hrvatskoj, a najpoznatiji mu je film “Okupacija u 26 slika” (1978.), koji također tematizira ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu i koji je osvojio Veliku zlatnu arenu u Puli, kao i Dnevnik Dane Budisavljević 2020., a ne sumnjamo da će i Zafranovićev novi uradak osvojiti tu istu nagradu. Za to i postoji taj jugoslavenski festival: da se nagrađuje sve što održava staru „crnu legendu” ili ju obogaćuje novim, aktualnijim prilozima. Metaforički rečeno, u tom festivalu Franjo Tuđman jest Ante Pavelić, dragovoljci Domovinskog rata jesu „ustaše“, a Republika Hrvatska jest Nezavisna Država Hrvatska.

I tako će biti sve dok ne demontiramo staru i novu „crnu legendu”, a za to treba raditi. Zašto hrvatska država potpomaže „crnu legendu” i ignorira filmove, dokumentarce, knjige, inicijative itd. koji se usuđuju preispitati srpsko-jugoslavensku mitologiju i ne pristaju na „političku korektnost”, u kojoj je u njoj naša propast?

Želimo čvrsto uperiti pogled prema budućnost, ali nas sprječavaju iz prošlosti. Imamo toliko posla, ima tu posla za domovinsku i iseljenu Hrvatsku. Ne dajmo se omesti niti ostati samo u začaranom krugu sve davnije prošlosti, koju nam uporno serviraju kao najsvježiju sadašnjost! Nju treba kritički istraživati, a ne smijemo pristajati na to da nas njome potapaju. Tomu moramo pružati otpor, odupirati se i staroj i novoj „crnoj legendi“!

MO/Hrvatsko nebo