Z.Pinter: Četnički masakri i masovni zločini nad Srbima u Srbiji tijekom Drugog svjetskog rata (2. dio)

2. DIO

Evo i nekoliko pisama građana iz spomenute publikacije Narodnog Fronta Jugoslavije, “Svedočanstva naroda o izdaji i zločinima Draže Mihailovića – Telegrami zahvalnosti drugu Aleksandru Rankoviću”, Beograd, 1946.:

1. Seljaci i seljanke sela Crnča, Sreza beličkog (Srbija) sa svoje konferencije…pored ostalog pišu:

  (…) U isto vreme oštro protestujemo protiv note američke Ambasade kojom se pokušava da se Draža prikaže kao borac protiv Nemaca…Mi svi znamo da su koljaši Draže Mihailovića iz ovog sela streljali ili zaklali 5 lica, a isprebijali preko 30. Mnogi od nas bili su očevidci kada je čuveni koljaš-četnik Draže Mihailovića Mladen Slavković pred masom sveta zaklao čoveka iz obližnjeg sela. Ovaj krvnik nije hteo kaznu izvršiti streljanjem, izgovarajući da je šteta kvariti metak. Mnogi poubijani ostavljeni su na otvorenom polju ili u šumi, te su im psi i ptice raznosili komad po komad njihovog tela. Nama je poznato da su Draža i njegovi četnici čuveni kao pijanice, koljaši, ubice srpskog naroda i verne sluge nemačkog fašizma. Mi nikada nismo videli ni čuli Dražine četnike da se bore protivu Nemaca, a videli smo kada su četnici, u društvu sa nedićevcima i Nemcima napali partizanske odrede i primorali ih da se 1941 godine povuku sa teritorije našeg sreza.“

(str. 26.; istaknuo: Z.P.)

2. “Učesnici sreske konferencije Narodnog fronta Sreza trsteničkog (Srbija) pišu:

 (…) Nedela i zločini Dražinih komandanata braće Gordića, Keserovića i drugih ostaće narodu ovog kraja uvek u sećanju. Sreska komisija za utvrđivanje zločina utvrdila je preko 1500 ubistava, a ima ih mnogo više za koje se ne zna.

 Četnički koljaši kasapili su ljude usred dana. Porodica Nikoletić iskasapljena je na železničkoj stanici u Trsteniku.U Stragarima je zaklan Tila Jovanović, čovek bez ijedne noge, koji se na kolicima vozio. U Rajincu četnički koljaši zaklali su učitelja Kindla zajedno sa porodicom od sedam članova u toku jedne noći, decembra 1942 godine. Sutradan osmogodišnje dete ove porodice, koje se u toku noći prikrilo, zaklano je u seoskoj šumi. Bilo je mnogo sličnih slučajeva…“

(str. 17.; istaknuo: Z.P.)

3. “Građani sela Kukljina kod Kruševca (Srbija) Radivoje Ristić, Miladin Krstić i ostali uputili su…sledeće pismo:

  …U našem selu Kukljinu zaklano je u toku okupacije 15 ljudi od strane četnika Draže Mihailovića, koje su bande njegovog komandanta Čabrića stavljale pod slovo ‘ Z ‘ i klale. Četnici su hvatali rodoljube i predavali Nemcima da ih streljaju. Tako su predali Nemcima Životija Ristića, koga su ovi streljali. Na najzverskiji način zaklali su porodicu druga Tomića. Svakoga dana nosila je Morava leševe. Zatrli su celu porodicu Lazara Miladinovića. Mi smo živi svedoci saradnje četnika i Nemaca kad su se zajedno vozili 1944 godine meseca septembra na nemačkim tenkovima…

Danas niko ne postavlja kod nas u Kukljinu pitanje da li će Draža biti osuđen, već da li će mu se suditi onako kako je on klao i osuđivao druge…“

(str. 30 – 31.; istaknuo: Z.P.)

4. Narod sela Zvizdara u Srezu tamnavskom (Srbija) uputio je sledeće svedočanstvo o zločinima Draže Mihailovića i njegovih bandita:

  Naše selo Zvizdar kod Uba pretrpelo je velike patnje od četnika Draže Mihailovića. Od jeseni 1942 godine u Zvizdaru je bio glavni centar četnički u Tamnavi. Dve i po godine njegovi zloglasni komandanti Lapčević, Radović, Komarčević, Perić, Bosiljčić i drugi, činili su nedela po našem selu i sve u ime kralja i otadžbine. Tukli su mnoge majke…

Batinano je oko 48 seljaka. Četnički štab bio je kod kuće Miroslava Krnića…28 avgusta 1943 godine izjutra došla su 32 kamiona SS-vojnika i sa njima su bili obučeni Dražini četnici u nemačko odelo. Isterali su oko hiljadu lica u logor, u bare sela Sovljaka i u Tvrdojevac. Tukli su pokojnog Miroslava i posle podne žive spalili, i to: Miroslava Krnića, Aleksandra, Dragutina starog 98 godina, Soku, ženu Miroslavljevu koja je bila tu noć na porođaju, Radoslava od  5 godina, Slobodana od 2 godine, Danicu od 33 godine, Božana od 15 godina, i izbeglice koje su bile nastanjene i to: Kovač Petra, Stanu, njegovu ženu, decu Dušana, Danicu i Ljubicu, svi ispod 14 godina, Rankovića Miloša, Miroslavljevog slugu, Branka Vukovića, izbeglicu, koji je bio sluga Leke Josipovića koji se desio to jutro na kapiji kad su ih uterali u košaru, zapalili je i svi su živi izgoreli. O tome u selu postoji pesma:

U košaru sve ih zatvoriše,

Opkoliše sa četiri strane;

Zadovoljstvo to je za dušmane…

Tad se začu jauk iz košare

Vatra peče i mlade i stare,

Vatra peče i gori odelo,

Gore kose, a gori i telo.

 Pored ovih žrtava mnogi su seljaci drhtali na stražama na putu čuvajući tobož četnike nasilno određeni na ove dužnosti, dok su ubice sa Nemcima zajedno pili i lumpovali. Tako je kapetan Pantović uzimao od seljaka ovce i goveda i davao Nemcima za municiju…“

(str. 31 – 32.; istaknuo: Z.P.)

Knjiga “Noć kame” (o četničkom pokolju u Vraniću) 

5. “Građani sela   Darosave i Progarevaca kod Aranđelovca(Srbija)…uputili su …telegram sledeće sadržine:

    Da bi se odužili svojim palim žrtvama od strane krvoloka Draže Mihailovića i njegovih bandi, koje su po njegovom naređenju izvršile niz zverskih dela u našem mestu i to: zaklali 45 ljudi i žena, obesili 6 građana ovoga mesta, streljali i u borbi poginulo 163 lica, premlatili batinama 106, zapalili 40 domova, 32 građanina predali Nemcima koji su ih proterali u Norvešku, gde su od gladi pomrli njih 28, a samo četiri preživela – nas 11 invalida, majke, ocevi, drugarice, braća i sestre palih žrtava tražimo da se najveći zlikovac naših naroda Draža Mihailović kazni najstrožom kaznom za počinjena zverstva. Time će se jedino zadovoljiti pravda i bar malo ublažiti neizlečive rane…

 Pridružujemo se noti naše vlade koja je upućena vladi Sjedinjenih Američkih Država i protestujemo protiv svakoga mešanja u naše unutrašnje stvari. Zahtevamo od Međunarodne komisije da sve ratne zločince, koji se slobodno šetaju po Italiji i drugim zemljama, preda narodnom sudu naše zemlje…“

(str. 35-36.; istaknuo: Z.P.)

6. “Milorad Teofilović, učenik sedmog razreda gimnazije iz Čačka (Srbija) piše… :

 …Pored hiljadu primera hoću da navedem samo dva: u selu Gorijevnici kod Čačka bande Draže Mihailovića na zverski način su utrli porodicu Toroman. Čupavi zlikovci upotrebili su najdrastičnija mučenja. Tako su jednu ženu iz te kuće, pošto su joj ubili muža, rasekli i iz nje živo dete izvadili na dvadeset dana pre rođenja.

Drugom prilikom uhvatili su 30 momaka i devojaka i oglasili ih partizanima i kao takve počeli da ih muče. Uoči dana kada su hteli da ih streljaju, silovali su devojke, pa ih onda poubijali. Nemogućno je nabrojati sva zverstva četnika Draže Mihailovića, kojima je rukovodio lično Draža dajući direktive za dalja klanja. Zato ovaj svirepi zločinac treba da dobije zasluženu kaznu, takvu kaznu kakvu zahtevaju majke poginulih sinova.“

(str. 45.; istaknuo: Z.P.)

7. Dragomir D. Božinović… Manojlica, Srez svrljiški (Srbija), izražava zahvalnost…pismom u kome se između ostalog kaže:

(…) Draža Mihailović je između pobijenih i zaklanih 127 naših Svrljižana zaklao i moju sestru Kristu, živoj joj otsekao jezik i dojke, a onda i glavu. Četnici su premlatili mog seljaka Stanimira koji je od povreda umro, a osim njega premlaćeno je i preko 30 građana, bezbroj ih je opljačkano. I mene je tri puta na smrt osuđivao zbog antifašističkog držanja.

Ovakvom izdajniku naroda i zverskom koljašu želim i tražim u ime naroda moga sela da se što pre pred sud izvede i da se kazni onom kaznom kojom je i moju sestru kaznio: smrću.“

(str. 46-47.; istaknuo: Z.P.; faksimil pisma na str. 46.)

8. Desimir Đurić, omladinac iz sela Tekije, Srez rasinski, Okrug kruševački (Srbija), izražava radost povodom hvatanja Draže Mihailovića:

  Druže Leko, za mene nije bilo veće radosti u životu nego kada sam doznao da je Draža Mihailović, zločinac kakvog istorija ne pamti, uhvaćen. Njegova zloglasna četnička kama osetila se i u našem selu. Kao prve žrtve te njegove kame bili su moj stric i brat. Samo zato što su bili pošteni rodoljubi oni su ubijeni, na najzverskiji način. Pekli su ih na vatri, vadili im srce i džigericu i drugo. Za osvetu moga brata i strica kao i ostalih žrtava pobijenih od četničkih bandi kojima je Draža bio pokrovitelj, tražim najstrašniju smrt za tog narodnog izdajnika.“

(str. 49 – 50.; istaknuo: Z.P.; faksimil pisma na str. 49.)

9. “Milovan Trišić-Đido piše o zverskim zločinima četnika u Vraniću kod Beograda:

 (…) Masovni pokolj u selu Vraniću, izvršen decembra meseca 1943 godine, poznat je svima i nezaboravan je.

Sedamdeset dve žrtve, od kojih je većina dece, poklane su četničkim kamama, a zatim su mrcvarena njihova tela tako da se moralo skupljati parče po parče da bi se žrtva mogla sahraniti.

 Ista sudbina snašla je i moju sestru Milenu Pantić i njeno dvoje nejake dece i sedam ukućana. Teško je bilo gledati unakažene žrtve…“    

(str.63 – 64.; istaknuo: Z.P.)

 Preživjeli srodnici žrtava jedini su koji još uvijek njeguju uspomenu na njih i čuvaju ove događaje od zaborava. Tako je o jednome od najgorih i najsurovijih četničkih pokolja – u selu 

Spomen groblje žrtvama četničkog pokolja u selu Vraniću (Srbija)

Vraniću (kod Beograda) snimljen i dokumentarni film „Crna noć, crna braća“ koji detaljno govori o zvjerstvima Dražinih koljača koji su ubijali čitave obitelji – žene, starce, djecu (čak i onu u kolijevkama), uz bestijalna mučenja i silovanja žena i malodobnih djevojčica. Film je u više navrata prikazivan, kako u Hrvatskoj, tako i Bosni i Hercegovini. Autentična svjedočenja o događaju zabilježena su i na: “Pokolj u Vraniću”; 

Najveća zvjerstva nad svojim narodom u Srbiji četnici su počinili poslije kapitulacije Italije

 Zanimljivo je da su četnici najveća i najmasovnija zvjerstva u Srbiji počinili od druge polovice 1943., do kraja 1944. godine (mada je zločina bilo i početkom 1945.). Očito su Draža i njegovi suradnici bili uvjereni da će se uz pomoć svoje “vlade” u Londonu i zapadnih saveznika uvrstiti među pobjednike i u Jugoslaviji uspostaviti monarhističku vlast.

 Još jedna tema, koja se kako u komunističkoj tako i srpskoj publicistici i povijesti nije spominjala (osim u prvim poratnim godinama), jesu ubojstva srpskih svećenika koja su počinili četnici iz raznih motiva i pobuda – uglavnom zato što nisu pristajali na suradnju s njima.

 Ovdje će biti navedeni samo neki od brojnih primjera iz Srbije  Crne Gore, objavljeni u materijalu: Spomenica pravoslavnih sveštenika – žrtava fašističkog terora i palih u NOB, Beograd, 1960., str.195.

• Eparhija Crnogorsko-primorska, Crna Gora; pravoslavni sveštenik Bogić Jovićević uhićen je od četnika i strijeljan 19 srpnja 1941. godine.

• Ivanjica, Srbija; pop Dragoljub Milutinović, zaklan je siječnja 1942. godine od četnika vojvode Javorskog. Isječen je noževima, i ostavljen na mrazu, gdje u mukama umire.

•  Bobovo, Srbija; sveštenik Ilija Bućin ubijen je od četnika 1942. godine.

• Šumadija, Srbija; sveštenik Borivoje Gavrilović uhićen je od četnika Draže Mihailovića i strijeljan u manastiru Drača.

• Sveštenik Ivan Nikolić 1942. godine pobjegao je iz Banata u Srbiju, gdje su ga zaklali četnici.

• Eparhija Šabačko-valjevska; Živorad Marković, sveštenik, ubijen u svom selu od četnika, 01. siječnja 1943. godine.

• Selo Banja, kod Aranđelovca, Srbija; prota Jeremija Isaković  zaklan je od četnika u dvorištu svoje kuće kolovoza 1943. godine. Na tijelu je imao 54 rane od noža i odsječen nos (njegova snaha, slovenska književnica Ruža Vreg bila je svjedokom zločina i kasnije ga potanko opisala).

• Eparhija žička, Srbija; U dvorištu kuće, 31. kolovoza 1943. godine, četnici su ubili sveštenika Milisava Perišića.

• Ripanj kod Beograda, Srbija; paroh Valerijan Botvinski ubijen je u svojoj kući 07. prosinca 1943. godine od strane četničke trojke Draže Mihailovića.

• Dorosava, Srbija; paroh Aleksandar Marković uhićen je od četnika 13. svibnja 1944. godine s 80 ljudi i žena iz ovog mjesta, izdvojen s još dvojicom i strijeljan.

• Eparhija žička, Srbija; sveštenik Nebojša Popović, ubijen je od četnika 31. prosinca 1944. godine.

Za ove žrtve (svoje pastire) Srpska pravoslavna crkva (koja je, nažalost još uvijek jednim dobrim dijelom leglo velikosrpskog ekstremizma najgore vrste i čuvar četničke tradicije), nikad ne drži parastose i pomene – kao što je to slučaj sa znamenitim nedićevcima, ljotićevcima, četničkim kolovođama  i obilježavanjima njihovih obljetnica smrti, ili “ustaškim žrtvama” na koje svako malo pompozno podsjećaju u Jasenovcu, Gradini, Jadovnu i na drugim mjestima.

One su prešućene i za srpsku publicistiku, znanost i povijest ne postoje. “Ne sjećaju” ih se čak ni literati, koji se (poput Vuka Draškovića) rado laćaju pera, ali samo kako bi uvijek iznova opisivali “ustaška i balijska klanja srpskog življa” (stvarna ili izmišljena).

Mnogi u Srbiji danas još uvijek slave četničke koljače i zločince kao “nacionalne heroje”

 Kako je na početku rečeno, koljački, naci-fašistički, velikosrpski četnički (Ravnogorski) pokret Draže Mihailovića, prije 16 godina je u Srbiji i službeno proglašen “antifašističkim” političkom odlukom Narodne skupštine Srbije. 

Mnogi su u Srbiji opčinjeni koljačem Dražom i danas

Tako je Srbija postala prva i jedina zemlja na svijetu koja je u XXI. stoljeću i službeno rehabilitirala naci-fašizam u svojoj zemlji. “Čiča” (kako tamo od milja zovu Dražu) i njegovi suradnici zauzimaju značajno mjesto u srpskoj povijesti i oni su danas za većinu Srba nesporni nacionalni junaci. O njima se snimaju televizijske serije, u školske udžbenike su ušli kao “osloboditelji”, “antifašisti” i “prvi gerilci u porobljenoj Evropi”. Baš kao i Arkan, Mladić, Karadžić, Milošević i ostali koji su odgovorni za masovne zločine genocida i etničkog čišćenja u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća.

 Brojni analitičari u samoj Srbiji upozoravaju na narastajući ekstremizam koji se očituje u poplavi raznih pokreta, organizacija i skupina kojima su nacizam i fašizam ideja vodilja, na pojave antisemitizma o kojima se ne smiju oglasiti ni vodeći ljudi tamošnje židovske zajednice – ali sve to jednostavno prolazi nezamijećeno od Europe i svijeta.

 Što veći zločinac – veći heroj; ta percepcija još uvijek prevladava u javnom diskursu, ne samo u Srbiji, nego i u “republici srpskoj”, etnički čistom srpskom entitetu u B i H koji je stvoren upravo genocidom i etničkim čišćenjem. 

 Ako se za svaku obljetnicu okupacije Vukovara pljuje po žrtvama i negiraju masovni zločini, a na utakmicama srpska mladež skandira: “Ovčara, Ovčara” (slaveći zločin nad ranjenicima i civilima koji su tamo pobijeni), u glas viče: “Vukovar je Srbija” i “Nož, žica, Srebrenica” (za neke je i genocid razlog za nacionalni ponos!?), ako se na obljetnicu genocida u Srebrenici glavnim vinovnicima te sramote javno zahvaljuje, a njihovi se plakati lijepe po ulicama i trgovima, ako ni danas 25 godine po svršetku rata nema niti naznake bilo kakve katarze i priznanja krivnje kod onih koji su nanijeli svojim susjedima toliko zla, onda (najblaže rečeno) s takvom zemljom nešto nije u redu.

 I upravo zato što usporedo sa svim tim patološkim procesima koji se odvijaju kod naših susjeda oni uporno nastoje izokrenuti povijest, oprati ruke od krvi i predstaviti se svijetu kao “antifašisti” bacajući krivnju na žrtve, treba ih stalno i uporno podsjećati na ISTINU.

Naši bi se istočni susjedi ipak trebali okrenuti sebi, konačno pogledati istini u oči i početi voditi brigu o vlastitoj kući i mentalnom zdravlju nacije – umjesto da pothranjuju “nacizam” i “fašizam” i u isto ga vrijeme traže kod svojih susjeda.

kraj –

vezano

Z.Pinter: Četnički masakri i masovni zločini nad Srbima u Srbiji tijekom Drugog svjetskog rata (1. dio)

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo