Zlatko Pinter: Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (9. Dio)

Ustaški logor Jasenovac – činjenice i krivotvorine

 Ustaški logor Jasenovac kao najpoznatiji srpsko-komunistički mit iz razdoblja Drugog svjetskog rata sustavno se počeo graditi 1961. godine. Dakako, ovdje se postavljaju mnoga pitanja, s obzirom na sve ono što se desetljećima poslije govorilo i pisalo u SFRJ na ovu temu, a prije svega: Ako je to doista bio “logor smrti” i “najveće stratište Drugog svjetskog rata na području okupirane Jugoslavije”, kako to da se o tomu šutjelo punih 16 godina?

 Na ovo kao i brojna druga pitanja odgovora nema iako je već iz same te činjenice posve jasno kako je posrijedi konstrukcija mita i to iz politikantskih i propagandnih motiva.

 Delegacija SUBNOR-a Jugoslavije odlazi 1961. godine kod tadašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i od njega traži formiranje “Spomen-područja Jasenovac”, s čime se on načelno slaže, no ipak ne dolazi i do formalne provedbe ove ideje. Dakle, Broz oklijeva i to zacijelo ne bez razloga. No, u isto vrijeme odvija se proces instaliranja jasenovačkog mita na čemu rade čitave ekipe komunističkih agitpropovaca poput Antuna Miletića, Vladimira Dedijera i drugih. Na današnjem mjestu, spomenik (poznati “cvijet”) otkriven je 1966. godine i od tada kreće sustavna i agresivna promidžba.

 Treba biti do kraja iskren i reći da je formalno pokriće za nastanak ovog mita, posebice vezano za umnožavanje žrtava ustaškog logora Jasenovac ponudila “Zemaljska komisija za ratne zločine okupatora i njihovih domaćih saradnika” ZAVNOH-a već sredinom 1944. godine.

 Ona pod pritiskom KPJ, paušalno i proizvoljno, bez ikakvih činjenica, dokaza i vjerodostojnih podataka, u svome biltenu u lipnju 1944. godine objavljuje brojku od  400.000 žrtava, za koju sam njezin tajnik Ferdo Čulinović izrijekom priznaje da nije imala nikakvoga utemeljenja (u knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije – o čemu će više riječi biti kasnije).

 Zanimljivi su i fragmentarni podaci na koje nailazimo u službenoj komunističkoj dokumentarističkoj građi, gdje i sam Josip Broz Tito u vrijeme rata piše kako je u Jasenovcu zatočeno “10 hiljada naših drugova”. S obzirom da je u logoru bilo samo 6 baraka, očito je i ova procjena pretjerana – no, treba uzeti u obzir da je dobar dio zatočenika radio u Jasenovcu i okolici (bili su to tzv. slobodnjaci koji su stanovali u samom naselju, a preko dana radili na njivama, u polju ili u šumi).

 Kad je Jasenovac u pitanju, jedno je sasvim sigurno: na ovim prostorima u novijoj povijesti nema teme koja izaziva toliko kontroverzi, nedoumica, toliko strasti, sukoba, prijepora, svađa, podjela i neslaganja kao ova. I niti jedna druga tema ne izaziva toliko mržnje i zle krvi između Hrvata i Srba kao ova. I to, nažalost, traje i danas.

 Upravo zato, zbog budućnosti mladih naraštaja, zbog onih koji će nastaviti živjeti i dalje jedni s drugima ili jedni kraj drugih, mora se utvrditi istina o svemu što se događalo u ustaškom logoru Jasenovac (1941 – 45.), ali i u komunističkom logoru Jasenovac (1945 – 48). Ovo je suviše važno pitanje da bi se preko njega tek tako prešlo.

 Zato se o svemu vezano za taj problem mora govoriti s obzirom, ali i metodično, jezikom činjenica, a ne propagande.

Rasizam pod krinkom “antifašizma”

 Naravno, po logici stvari, mit o Jasenovcu neodvojiv je od opće tendencije manipulacije žrtvama Drugoga svjetskog rata. Moglo bi se reći da je u neku ruku jasenovački mit produkt maksimiziranja žrtava rata i ta zakašnjela mitomanija (podsjetimo opet kako je komunistima i velikosrpskim propagandistima trebalo gotovo četvrt stoljeća da bi se “sjetili” kako je ustaški Jasenovac bio “najveća klanica Drugog svetskog rata”, “logor smrti” ili čak “fabrika smrti”), a očito je da je sve vremenom dobilo svoje zloćudne oblike i fantastične, nezamislive razmjere.

 Isto tako (kako je već ranije rečeno), manipulacije brojem ratnih žrtava i njihovo maksimiziranje (s posebnim naglaskom na “srpske žrtve”) bili su podloga za nastanak morbidnih megalomanskih teorija o Srbima kao “ostatku zaklanog naroda”, Jasenovcu kao “najvećem srpskom gradu pod zemljom” i sl., kako bi se u konačnici Hrvatima nametnuo trajni osjećaj povijesne krivnje i proglasilo ih se “genocidnom rasom” – pripadnicima naroda kojem je zločin u krvi i u kojemu svaki pojedinac postaje zločinac već prije rođenja. 

 Monstruoznost ove optužbe koja je u svojim najradikalnijim oblicima otvarala prostor za doista bolesne, rasističke teorije o “genetskom zločinačkom kodu”, “urođenim psiho-patološkim sklonostima Hrvata ka genocidu”, njihovim “prirodnim porivima za činjenjem zla i zločina” i “neobjašnjivoj, iskonskoj, urođenoj mržnji prema Srbima, čije korene nije moguće dokučiti” i sl., dobila je svoje prave, zastrašujuće dimenzije upravo u mitu o ustaškom logoru Jasenovac koji je u prikazima komunističke i velikosrpske propagande od kraja 60-ih godina nadalje zauzeo središnje mjesto u povijesti nasilja i zločina na ovim prostorima. Baš kao da prije toga nikada nije bilo nikakvih sukoba ni stradanja.

 Od Jasenovca je stvoren kolosalan mit koji, nažalost, i danas živi. U njega još uvijek vjeruje najveći dio srpskog naroda, ali i ne mali broj onih koji sebe zovu “antifašistima” i njeguju ideologiju koja se hrani takvim crnim antihrvatskim legendama i na tomu preživljava.

 Već desetljećima slušamo fantastične priče o “stotinama tisuća” (pa čak i “milionima”) žrtava koje su na tom mjestu umorene pod najstrašnijim okolnostima i na najneljudskije načine koji se mogu zamisliti, a da se rijetko tko zapitao: Što je u svemu tomu istina i imaju li ovakve tvrdnje ikakvu podlogu u stvarnim događajima?

Gdje je istina?

 Iako se logor Jasenovac tijekom četverogodišnjeg svjetskog oružanog sukoba i neposredno po njegovu okončanju rijetko i sporadično spominjao (ponajmanje u kontekstu masovnih ustaških zločina) – u samo nekoliko godina (od druge polovice 60-ih nadalje) on postaje stožerna točka oko koje se gradi legenda o “fabrici smrti” o mjestu “strašnijem od najgorih nacističkih logora”, “paklu” u kojem su “demoni zla”, “ustaški koljači bezpremca”, “zverovi, kanibali i krvožednici” svoje žrtve ne samo ubijali na grozne i nezamislive načine, nego ih čak kuhali, pekli  i jeli (?!).

 Blasfemične fikcije koje prelaze sve razumne granice i svjedoče o dubokim mentalnim poremećajima tvoraca ovakvih izmišljotina nalazimo kod Viktora Novaka, Zaima Topčića, Živomira Stankovića, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića, Milana Bulajića, Vasilija Krestića i brojnih drugih krivotvoritelja koji su već u razdoblju socijalističke Jugoslavije uvelike doprinijeli širenju mržnje, međunacionalne nesnošljivosti i naročito stigmatiziranju hrvatskog naroda i Katoličke crkve.

 Jedna od prvih knjiga u kojoj se navodi brojka od “preko 700 tisuća jasenovačkih žrtava”, jest ona što ju je neposredno nakon rata objavio bivši zatočenik Đorđe (Juraj) Miliša (U mučilištu – Paklu Jasenovac, Zagreb, 1945.), a koja je od komunističkih vlasti bila ubrzo zabranjena – zbog navodnog “neobjektivnog” prikaza života logoraša i događaja koji su se tamo odvijali. Bilo je dovoljno da autor u svojoj samoreklamerskoj i ideološki obojenoj knjizi (iz koje naprosto pršti energija kojom se nastoji sablaznuti čitatelje i dokazati kako je bila riječ o mjestu gorem od pakla) napravi nekoliko “gafova” – u opisima života u logoru, svome druženju s ustašama i privilegiranom, povlaštenom položaju koji je uživao, pohvalama na račun pojedinih ustaških časnika – i time na najbolji način opovrgne i učini bespredmetnom vlastitu tezu o “mučilištu”, pa da partijska cenzura obustavi njezino raspačavanje i zabrani daljnje tiskanje.

 Vjerojatno nikad neće biti utvrđeno kako je došlo do toga da upravo “700.000 žrtava Jasenovca” bude broj koji je ušao u knjige, udžbenike i enciklopedije u tadašnjoj SFRJ i (pored brojke od 600.000 – koja je također bila u opticaju) i postane službeno prihvaćeni podatak, ali je sasvim pouzdano da je upravo to dalo krila srpskim nacionalistima koji su na ovim temeljima gradili još nevjerojatnije teze o milijun, milijun i pol, dva, pa čak i dva i pol milijuna “ubijenih Srba samo u logoru Jasenovac” – što je uvelike premašilo ne samo broj izravnih ratnih žrtava, nego čak i brojku ukupnih demografskih gubitaka za cijelu Jugoslaviju!

 Najistaknutiji promotori morbidnih tvrdnji o “najmanje milion Srba pobijenih u Jasenovcu i Staroj Gradiški” bili su potpukovnik Velimir Terzić, pukovnik Antun Miletić, Milan Bulajić, Vasilije Krestić, Vladimir Dedijer, Dobrica Ćosić– uz napomenu da je to bio jedinstveni stav gotovo kompletne  tadašnje srbijanske političke i intelektualne elite. 

 U najradikalnijim varijantama, taj se broj po potrebi višestruko uvećavao. Izjave inozemnim medijima, o miljun i pol, dva, ili čak dva i pol (!?) miljuna  “Srba koje su pobili Hrvati u Drugom svetskom ratu”, bile su uobičajene aktivnosti Milana Komnenića, Vuka Draškovića  i drugih radikalnih srpskih nacionalista, koje su postajale sve učestalije  s približavanjem rata, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina XX. stoljeća. (Izjave za francuski lit  Le Mond, od 16.03.1991. godine i za brojne druge medije, kako u zemlji tako i inozemstvu).

 Količina laži i konstrukcija koja se isplela oko ove teme premašila je sve poznate primjere iz ratne propagande i gotovo je nemoguće u jednom kratkom prikazu kao što je ovaj spomenuti sve aspekte te zloćudne pojave. U sveobuhvatnoj i sustavnoj antihrvatskoj kampanji krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća su sudjelovali brojni akademici, crkveni ljudi, novinari, književnici, sociolozi, političari, povjesničari, analitičari, čitava vojska “nacionalno svesnih” srpskih patriota koji su nakon propasti SFRJ u još radikalnijem obliku nastavljali ono što su ispod žita, na marginama društvenog života i u emigraciji radili desetljećima prije, uz blagonaklonost komunista i služeći se njihovom infrastrukturom.

Što je o broju žrtava u Jasenovcu govorio Slavko Goldstein

 U svojim publikacijama i medijima, stavove po pitanju broja ukupnih žrtava rata, pa i jasenovačkih, u više je navrata iznosio poznati hrvatski publicist i nakladnik Slavko Goldstein (bivši partizanski komesar, od 1990. godine politički opredijeljen kao “liberal”). 

 On u jednom od svojih nastupa na televiziji (OTV – Zagreb, emisija 2 u 9, 26. siječnja 2004. godine u 21:00 sati), vezano za maksimiziranje broja jasenovačkih žrtava i manipulacije od strane velikosrpske propagande kaže: 

“… Hrvatski Državni arhiv raspolaže sa svim tim imenima i vrši dalje nadopune …Tako da ćemo mi vrlo skoro…mislim za godinu-dvije doći do egzaktnih podataka, a moja je procjena, koju je i Žerjavić iznio, da se radi o brojci od preko 80 tisuća, svakako manje od 100 tisuća, nikako 700 tisuća …700 tisuća je bila procjena na temelju one pretjerane procjene ukupnih žrtava, pa je propaganda anti-ustaška, anti-hrvatska propaganda to iskoristila … i tu razliku od 700 tisuća pripisala Jasenovcu. I to je postao mit  o 700 tisuća, neosnovan, nedokazan …, ali, to se nije smjelo niti negirati … Bilo je zabranjeno temeljito istraživanje. Sada se to istraživanje ponovo vrši. Navodno su u Beogradu slobodoumni i objektivni istraživači došli do 77 tisuća imena … navodno …, a naš Državni arhiv je pošao od 59.000, koje će umanjiti za one koji su duplo navedeni, i povećati za one koji nisu obuhvaćeni. Moje je mišljenje da će se doći do 80, 90 tisuća, i to je nešto preko polovice srpskih žrtava – 52 tisuće vjerojatno, 17 tisuća židovskih žrtava, oko 12 tisuća hrvatskih žrtava, 10 ili 12 tisuća Roma … To je vrlo približno. Kad mi utvrdimo tu istinu poimenično, nestat će potpuno, a već i sada nestaju te diskusije … jer, vi više nemate, osim onog Bulajića, čak ni iz Beograda nemate te teorije od 700 tisuća …” (prijepis s audio-vizualnog zapisa TV emisije – iz arhiva autora ovog teksta).

 Iz gornjeg citata (gdje Slavko Goldstein govori o broju žrtava u Jasenovcu), potpuno je jasno tko je i iz kojih razloga obustavio istraživanja i utvrđivanje stvarnog broja žrtava. No, nije jasno, tko su ti “slobodoumni” i “objektivni” istraživači iz Beograda – koji vjerojatno imaju svoja imena, kao što nije jasno kako se i na temelju kojih kriterija popisivalo žrtve i kako se došlo do brojeva od 77.000 (u Beogradu), a “samo” 59.000 (u Zagrebu), te zašto se javlja ova razlika od punih 18.000 imena – i što je najzanimljivije, na koji se način, nakon što se to nije učinilo kroz punih 60 godina, misli “dopuniti popis žrtava”, da bi on udovoljio ovoj Goldsteinovoj procjeni od 80-90 tisuća?

Pitanja i dilema je previše, a zadovoljavajućih odgovora nema.

 Nikakvih materijalnih dokaza za postojanje masovnih grobnica nema, a “Popis žrtava” objavljen je tek 2009.

 Jedina brojka ekshumiranih posmrtnih ljudskih ostataka na lokalitetu Jasenovca i Stare Gradiške (ili u tzv. kompleksu ustaškog logora Jasenovac) do koje je danas moguće doći (zbrajanjem, na temelju literature – jer te podatke nemaju ni najodgovornije osobe JUSP Jasenovac), jest ona o ukupno 725 iskopanih skeleta (s tim što se i ovaj broj se mora uzeti s rezervom), od čega niti jedna četvrtina nije antropološki obrađena (forenzički ni jedan posmrtni ostatak!), a podaci o svemu su i danas još uvijek nepoznati javnosti. 

 Čak štoviše, ne zna se točno niti gdje leže iskopane kosti – vjerojatno negdje u vrećama na tavanu neke od zagrebačkih bolnica što je neshvatljivo nemaran odnos prema žrtvama i ponižavajuće kako za njih tako i za preživjele srodnike. Dakako, riječ je o bezimenim žrtvama, jer nikad nije utvrđen identitet pokojnika, kao ni uzrok smrti.

 Kako je onda, uz takve materijalne dokaze, na temelju nešto više od 700 posmrtnih ostataka (navodnih – jer i to nisu provjerene činjenice) moguće graditi mit o desecima, stotinama tisuća ili čak milijunima ubijenih!? To bi trebalo pitati tvorce i čuvare jasenovačkog mita – i mnogi ih u posljednjih 30 godina pitaju, ali odgovora nema! Arhitekti ovih megalomanskih konstrukcija i teorija koje nemaju nikakve veze ne samo s rezultatima istraživanja na području Jasenovca, demografijom i matematikom nego ni sa zdravim razumom, jednostavno ignoriraju sve argumente i oglušuju se na upite, dok na drugoj strani nastavljaju svoju agresivnu kampanju s nakanom obustavljanja svih istraživanja!  

 Nakon desetljeća prikrivanja podataka, onemogućavanja svih istraživanja i napuhavanja brojki, sve je teže utvrditi pravu istinu o broju žrtava i to je porazna činjenica koje moramo biti svjesni. 

 Kako primjerice, doći do podatka o nekome tko je na popisu žrtava Jasenovca i provjeriti je li ta osoba uopće bila tamo i stradala, ako nema dokumenata o njoj, živih svjedoka i članova obitelji, pisanog traga o njezinoj sudbini pa (u velikom broju) i potrebnih osobnih podataka – ili, kako u slučaju onih koji nisu upisani na popis žrtava Jasenovca a stradali su tamo isti dopuniti njihovim imenima bez relevantnih podataka, dokaza i činjenica? Zar nije nedopustivo onako “od oka”, napamet, paušalno i bez provjere činjenica upisati bilo koga na popis žrtava i ne mora li iza svakog imena i prezimena stajati argumentacija?

 Može li se i u kojoj mjeri uopće doći do istine danas, kad su arhivi (barem djelomično) dostupni, a sloboda govora ipak veća nego je bila prije 30 ili 40 godina – to je pitanje koje će još dugo ostati otvoreno. Nije li jasenovački popis žrtava smišljeno skrivan od javnosti sve do 2009. godine, upravo zato da bi se prikrile njegove manjkavosti i manipulacije imenima i podacima koje sadrži? 

Koji bi drugi racionalan razloga za njegovo skrivanje (i objavljivanje tek punih 64 godine poslije svršetka rata) mogao postojati?

nastavlja se –

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo