Opet nam treba hrvatsko vodstvo

Zapadni Balkan (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija) jest trusno područje, a gotovo sve što se u njemu događa odražava se izravno ili posredno i na Hrvatsku. Države članice Zapadnog Balkana uglavnom su samo formalno demokratske i u sebi su podijeljene po nacionalnoj i etničkoj, pa i vjerskoj liniji. „Međunarodna zajednica” proklamira mir i stabilnost „u regiji”, ali glavne svjetske sile imale su i imaju različite i suprotstavljene ciljeve, koje pokušavaju ostvariti kroz ili na račun država Zapadnog Balkana (i šire od njega). 

Nas Hrvate posebno zanima stanje u Bosni i Hercegovini, u prvom redu zbog položaja naših sunarodnjaka, koji se odražava  na Hrvatsku na više načina. Daytonskim mirovnim sporazumima ništa nije dugoročno riješeno, a mnogo je toga odgođeno. Dokaz je tomu to da su sve države koje su izravno ili posredno utjecale na postizanje daytonskog „mira” nastavile i/ili pojačale svoje djelovanje kako bi povećale svoj utjecaj u Bosni i Hercegovini (i mnogo šire od nje). Nisu to samo države članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, nego i Turska, i Njemačka, i arapske države, i razne financijske i energetske korporacije, i razne ideološke i vjerske skupine, itd. A te države, korporacije i skupine zbog svojih ciljeva i interesa podupiru ili Srbe ili Bošnjake. 

Za sada još ne znamo kako će se postaviti SAD s novom administracijom, ali prevladavajući osjećaj kod Hrvata, i ne samo kod Hrvata u Bosni i Hercegovini, nego kod svih Hrvata, jest taj da sve skupa ne sluti na dobro. Taj se osjećaj pojačava kada vidimo kako svi Jugoslaveni zborno podupiru novu administraciju. A razloga za brigu imamo jer u novoj administraciji SAD mahom su oni koji su svojedobno htjeli smjestiti Tuđmana u Haag, politički, diplomatski i financijski poduprijeti binomij Mesić-Račan 2000. s neprikrivenom nakanom da se nadogradnjom Daytonskih mirovnih sporazuma pod drugim imenom rekonstruira Jugoslavija.

Američki predsjednik Joe Biden 90-ih je Tuđmana nazivao „autoritarnim razbojnikom”, “antidemokratskim vođom”, faktorom nestabilnosti na Balkanu, “gramzivim moćnikom” koji je “satkan od istog materijala kao Milošević” i koji je s njim radio na podjeli Bosne i Hercegovine, čovjekom koji “ne pripada među pozitivce” i koji će vjerojatno biti procesuiran za ratne zločine. Zbog ponašanja prvog hrvatskog predsjednika, Biden je tražio i obustavu pozajmice Svjetske banke Hrvatskoj. Naposljetku je potpisao pismo u kojem je od Tuđmana zahtijevao da prestane s proustaškim revizionizmom u bivšem logoru Jasenovac. “Svjesno je tetošio optužene ratne zločince, unatoč obvezi prema Daytonu da ih preda Međunarodnom sudu u Haagu.” Spočitavao je Tuđmanu i namjerno onemogućivanje povratka srpskog stanovništva i optužio ga je za nastavak vladavine u Hercegovini posredstvom “nasilnika” u Mostaru. (Hrvoje Šimičević za tjednik Novosti, prenijela je Slobodna Dalmacija 17. veljače. 2021.).

Tako stoje stvari. „Dejtonci” svih vrsta i zvanja neće nam pomoći, nego će nam pokušati nametnuti rješenja koja nikad ne mogu biti u skladu sa željama i ciljevima hrvatskog naroda, stoga si moramo sami pomoći, kao početkom 90-ih. Ali tada, unatoč svim mogućim nedostatcima i manama – a bilo ih je, i to mnogo – imali smo hrvatsko vodstvo. Dakle prvi korak za suočavanje s neminovnim problemima jest da opet imamo hrvatsko vodstvo koje će biti u stanju oživiti onaj duh koji nas je tada održao.

(MO)/Hrvatsko nebo