Nenad Piskač: Ne računajte na nas! Ni mi ne računamo na vas!

Dok meinstream neumorno histerizira i ispire mozak „korona-krizom“, cjepivima, svakodnevnim statističkim ribanjem glave stanovnika, u zaleđu se odvijaju retrogradni procesi na tragu obnove bratstva i jedinstva. Istina, u posljednjih dvadeset godina uloženo je obilje međunarodnog i tuzemnog truda da se poništi hrvatska pobjeda. S deterdžentom bratstva i jedinstva velika režimska veš-mašina za pranje zdrave pameti ovih dana radi besprijekorno pere po Hrvatskoj. Mediji su preplavljeni Darom iz Jasenovca, Porfirijem, Balaševićem, Vučićem… čak su i svakodnevne, odavno izlizane jugoikone, Severina i Fahreta (Brena), pale u drugi plan pred novim rigorozima. Na dan 19. veljače ove godine mediji u Hrvatskoj nisu se ni spomenuli nadnevka preminuća hrvatskog jezikoslovca dr. Marka Samardžije (2019.), ili povjesnika dr. Milana Šufflaya (1931.). Važniji im je bio i ostao Đorđe Balašević (2021.), estradnjak koji je svoj nedvojbeni talent upregnuo u očuvanje totalitarne komunističke Jugoslavije.

Režimska perilica marke AGITPROP nameće Hrvatima da moraju prihvatiti kao „nepravedno“ izbacivanje Dare iz utrke za Oskara i ubacivanje u kategoriju smeće, da moraju prihvatiti stanovitoga Porfirija s ikonom Draže Mihailovića kao osobu ekumenskog i ostalog dijaloga, da moraju kolektivno suze roniti za srbijanskim autorom projugoslavenske pjesme „Računajte na nas“. Pojednostavnimo, sugerira se sljedeće: Srbijanska državna propaganda jest istina, Porfirije naprijed – Stepinac stoj!, Jugoslavija u bilo kom obliku bolja je od svake hrvatske samostalnosti. Svjedočimo, da se razmemo, jugoslavenskoj histeriji s elementima partizanskih ofenziva. Histerija ne bi bila moguća da prethodno u Hrvatskoj nisu stvoreni politički uvjeti za njezinu novu pojavu stare bolesti, za ono što se medicinski naziva „recidiv“. Moguće je u pitanju i novi soj starog virusa.

Uz pomoć zdravoga hrvatskoga nacionalizma

Promatrajući poraženu medijsku scenu i domaću političku bijedu, naša „svakodnevna glupa perspektiva“ nudi zaključak kako su Hrvati posve nemoćni u izrazu i u ostvarenju svojih težnja. No, potražimo zericu optimizma. Ta, tko je mogao znati, recimo godine 1987. da će ubrzo doći do obnove hrvatske države? Tako i sad. Tko može znati dokad će Hrvati mirno gledati kako im se država utapa u „srpski svet“ i „srpski kulturni prostor“, kako im se političari i stranke gegaju u magli i prodaju im muda pod bubrege? Jedno su planovi ispod stola, drugo je što će se uistinu dogoditi.

Uspiju li se Hrvati oporaviti od posljedica mandata Račana, Sanadera, Kosorove, Milanovića i Plenkovića, te Mesića, Josipovića, Grabar-Kitarovićeve i opetovanoga Milanovića, tijekom kojih se zdušno radilo i radi na projektu neoproštene pobjede i na obnovi i uspostavi jugoslavenskih odnosa, mogle bi se u nas iznova miješati karte. Naime, kaj. Kako god se miješale karte „na ovim prostorima“, na Hrvatsku se mora računati. A Hrvatska nije samo uvelike odnarođena „politička klasa“ već u njoj postoji i zdrava nacionalna jezgra – i za dom i za boj spremna – za koju se ne može znati kad će iznjedriti novi val zdravoga nacionalizma. Samo uz njegovu pomoć hrvatska politika može se rehabilitirati, a Hrvatska uspraviti iz sadašnjega neprirodnoga položaja „glavu dole, ruke na leđa“. Posljedično tomu uspraviti se mogu i Hrvati u Bosni i Hercegovini, pa i oni u iseljeništvu.

Grbin i Plenković kao Šufflay i Korsky?!

Na taj zaključak navele su me i prigodne obljetnice dvaju velikana hrvatske političke misli, dr. Milana Šufflaya i dr. Ive Korskoga. Uzgred rečeno, nijedan nije ušao u „školski kurikul“, ali zato jest filmska krivotvorina „Dnevnik Diane Budisavljević“. Šufflaya je prvi jugoslavenski režim ubio usred Zagreba godine 1931. Korskoga je drugi jugoslavenski režim godine 1945. otjerao u „neprijateljsku emigraciju“. Oba su režima bila totalitarna, prvi je trajao 23 godine, drugi 45.

Danas „imamo Hrvatsku“, Republiku, ali u njoj moć drže preživjeli elementi i velikosrpskoga i jugoslavenskoga i komunističkoga totalitarizma. Iako, dakle, imamo Hrvatsku, na političkoj sceni nemamo ni blizu tako bistrih političkih umova poput spomenute dvojice, ili poput Franje Tuđmana. Daleko, daleko ispod njihovih dometa jesu danas aktualni Grbin (SDP) i Plenković (HDZ), Beljak (HSS) i Hrebak (HSLS), jučer Grabar-Kitarovićeva i danas Milanović…

Potencijali i uzori kakve simboliziraju Šufflay i Korsky nepoželjni su u političkim strankama u posljednjih dvadesetak godina. U Tuđmanovu desetljeću (1990. – 2000.) i u HDZ-u i u drugim strankama bilo je politički mislećih ljudi i političara od formata. No u protekla dva desetljeća i u ovom trenutku Hrvati na sceni nemaju osobe, pa ni „trusta mozgova“, koji bi mogli objektivno sagledati „stanje države i nacije“ i ponuditi budućnosnu perspektivu. Posljednje izvješće o stanju države i nacije dao je predsjednik Tuđman, koji je preminuo godine 1999. Pod stanje države i nacije ne može se svrstati 300 stranica teksta poslanoga iz glinskog zatvora u medijski prostor, autora Zdravka Mustača, bivšega šefa jugoslavenske režimske službe UDBE, osuđenoga na doživotni zatvor zbog odgovornosti za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića!

Stasala vojska konformista i oportunista

Stanje političke svijesti kreiraju nam šuplji ideološki mozgovi stasali u komunizmu. Njima je, uzmimo samo jedan primjer, iseljavanje Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine ideološki opravdan pozitivan proces. Njima je svako potencijalno buđenje hrvatske nacionalne svijesti – gnijezdo „narodnih neprijatelja“, sada preimenovano u „populizam“, da se Hrvati ne dosjete jadu. Ti su ideološki mozgovi nametnuli cijelom društvu svoje pojmove i kategorije, baš onako kako su to radili i jugokomunisti. Vlada onaj tko nametne i kontrolira i interpretira pojmove. Ideološka interpretacija nametnutih pojmova ustoličena je iznad Ustava i zakona. Pače, ta je ideološka interesno-umrežena manjina, koja za gušu drži Hrvate i Hrvatsku, postala sama sebi svrhom i razlogom postojanja, njima je Hrvatska krava muzara, a ne nacionalna država hrvatskoga naroda. Zauzevši gotovo sve ustanove u državi, uspostavila je svoj režim – poredak po vlastitoj nelustriranoj mjeri u koji je ugradila i male ispusne ventile, uglavnom već detektirane kao takve.

Režim su, kao i uvijek, uvelike prihvatili konformisti. Uskladili su svoje ponašanje s vladajućim poretkom i njegovim izokrenutim sustavom vrijednosti. Između konformista i oportunista nema velike razlike. Jedni i drugi prilagođuju se režimu, često i rado prihvaćajući darove poput Kranjčevićeva „gospodskog Kastora“, pa tako i darove korupcije. Oportunisti svakodnevno vježbaju, bilo kao režimoslavi, ili pak kao konstruktivni režimisti, iskorištavanje povoljne političke situacije radi postizanja određenih ciljeva. Pritom računaju na osobnu korist i ne obaziru se ni na kakva etička načela, koja su im, ako su ih prije imali, u međuvremenu postala suvišna i zazorna. Promijeni li se aktualni režim, vrlo će brzo oportunisti, a po mogućnosti i konformisti, svoje usluge, svoju naklonost i svoju poslušnost ponuditi novomu režimu. No nije riječ o narodu, o većini Hrvata, nego o kojem promilu ili postotku Radićeve „pokvarene gospode“. Kad Hrvati koji nisu takvi dosegnu kao narod svjestan sebe i svoje snage svoj još jedan pobjednički politički trenutak, takve će se morati „s prijezirom odbaciti“ (Slobodan Praljak).

Čim se ukaže prva prigoda, ne računamo na vas

I tak, u Hrvatskoj je sazrjelo vrijeme za političare i stranke koji će inkluzivistima, jugointegralistima i velikosrbijancima jasno i glasno, mišlju, riječju i djelom kazati – ne računajte na nas! Povijesno nas iskustvo uči – ne mogu se Hrvati vratiti u srednju Europu kojoj prirodno pripadaju stvarajući neprirodnu hrvatsko-srpsku koaliciju, ili odričući se istine i pravde u svezi s jugoslavenskim stranputicama zaključno s velesrbijanskom agresijom, ni nizanjem hvalospjeva Porfiriju, novom Vučićevu patrijarhu srbijanske državne crkve, ni ronjenjem suza jugovićkih za pokojnim Balaševićem.

Ako je suditi po intenzitetu jugoslavenske histerije u Hrvatskoj, od Plenkovića se, čini se, očekuje novi „korak dalje“ – premda je on dosad učinio sasvim dovoljno glede stvaranja pretpostavki za novo „prisajedinjenje“, i to u tolikoj mjeri da će uskoro „štafetu“ morati predati novom drugu ili drugarici. Svoje je odradio. Može se ukloniti pred nekim odlučnijim, a Porfirije ga može zbog zasluga nagraditi tako da ga proglasi svecem Srpske pravoslavne crkve i stavi uz bok nepostojećeg, ali „svetog“ Vukašina iz Jasenovca.

Zdravi hrvatski nacionalizam prepoznaje se u javnom prostoru, makar u tragovima, i u ovom trenutku. Osobito tamo gdje izravno i neizravno režimu jasno i glasno kaže: „Ne računajte na nas“ u provedbi načela neoproštene pobjede! Ne računajte na nas. Nismo koruptivni. Nismo oportunisti. Nismo konformisti. Nismo poslušnici. Ideale ne prodajemo za novce i karijere. Ali, jesmo, postojimo, tu smo, i čim se ukaže prva prigoda za nešto bitno drugo i drukčije, ne ćemo (više) računati na vas.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo