„Bespoštedna bitka“ za županije i gradove?!
Vrijeme:2 min, 38 sec
U naslovu članka iz jednog dnevnika koji se bavi izborima za područnu i mjesnu samoupravu u Hrvatskoj, koji će se po zakonu održati u treću nedjelju svibnja, stoji ovo: „Na lokalnim izborima vodit će se bespoštedna bitka za gradove“.
„Bespoštedna bitka“!? – Zar su izbori „bitke“? Dio ratnih sukoba? Između koga: koje su to skupine i koje vojske u „ratu“? I u rato za što? (Za „čije babe zdravlje“?)
U mirnodobskim situacijama kakva je već dugo u Federaciji BiH, no u kojoj se na izborima stalno iznova pokušava(lo) u praski lišiti jedan konstitutivni narod prava da bude jednakopravnim čimbenikom u formiranju vlast, pa i da uopće bira svoje predstavnike u tijela vlasti, još bi se i moglo razumjeti da se na izborima vodi „rat“ – ne više oružjem, nego legalnim sredstvima demokratske borbe. Tako je i u Mostaru bilo razumljivo da postoji i da se zna mirnodobska prva i zadnja „crta (hrvatske) obrane“. I da pritom nužno dolazi do mobilizacije svega „raspoloživog ljudstva“ ispod zajedničkoga stijega cijele ugrožene skupine. Što je isto još više činila ona protivna, napadačka „vojska“.
No ispod kojih bi se to stjegova, poradi kojih bi se to tako velikih i važnih i plemenitih ciljeva, u politički ionako ’pacificiranoj’ Hrvatskoj, trebalo na izborima za župane i gradonačelnike „bȉti“ (boriti) i „tući“ (ratovati) kada nikakve neprijateljske ugroze nema, pa stoga ni razvidne „crte obrane“ ni „linije fronte“ uopće ne postoje? (Osim onih koje na umjetan način stvore, koje izmisle i lažiraju sudionici i mediji.)
Riječ „bitka“, u smislu sastavnog dijela rata, posve je neprimjerena izborima za tijela i čelnike županija, gradova i općina. To što se stranke i nezavisne liste, stranački i nezavisni kandidati tako često postavljaju kao da s druge strane imaju „dušmane“ i „zaklete neprijatelje“, to je samo pokazatelj pomanjkanja političke kulture odnosno kulture, samokritičnosti i dobrog odgoja općenito.
Ako ikoji drugi, tada područni i lokalni izbori trebaju biti „festivali demokracije“. Biti prigoda da birači između dobrih izaberu one koje procjenjuju kao ponešto bolje od ostalih. I da kada se proglase rezultati jedni drugima nazdrave i da ih svi zajedno proslave. Kako bi poslije formiranja vlasti mogli što bolje surađivati, na svim razinama. I kako bi i pozicija i opozicija, i čelnici naspram skupštinama, mogli nalaziti najbolja rješenja za komunitarna pitanja na opću dobrobiti. I u tomu imati potporu šire zajednice, bez obzira na to tko je iz šire zajednice za koga glasovao.
Nedopustivo je da se na suparnike na sljedećim izborima gleda kao na „neprijatelje“, i da se takvo uzajamno „sotoniziranje“ prelije na birače, na narod, na sugrađane međusobno. Pa valjda svi podjednako žele dobrobit svoga grada! Svijest o dobrobiti podrazumijeva i pokazivanje „crvenog kartona“ onomu tko ga je zaslužio. Ne kao „neprijatelju“, ne tako da ga se „ustrijeli“, nego samo to da mu se „zahvali“ na svemu.
Demagoško je podmetanje stvaranje uoči tih izbora „demarkacijskih linija“ i atmosfere „bespoštednih bitaka“ (!) između sudionika izbora i između samih glasnih pristaša i tihih birača. Nigdje u Hrvatskoj situacija nije poput one kakva je još u ratu nastala i poslije toga do danas ostala realnom kao u Mostaru! (O Travniku da se i ne govori – o naopakom stanju u Travniku svi šute!)
(MO)/Hrvatsko nebo
