Šiljo: Sve drugo prodavanje je magle!

Parafraziramo li jednu biblijsku rečenicu, rekli bismo: Staro nedvojbeno uminu (pokaza se kao ’razbojnička jazbina’), a novo još ne nasta (ne dokaza se kao prava i čestita družina). Dok se taj procijep ne premosti, ili makar dok trend i proces skupa s mnoštvima birača ne prevagne i ne prijeđe na stranu novoga i boljega koje se upravo stvara, Hrvatska će ostati u raskoraku između sve teže izdrživoga stvarnog i nimalo izglednoga boljeg stanja. U takvu raskoraku u pravilu se događa ono treće: nešto još gore od jednoga i drugoga, recimo nenarodna diktatura ili ljevičarska anarhija. Rješenje je u tomu da većina naroda ono staro i loše što prije i što odlučnije odbaci, da ono gore i zloćudnije svim silama spriječi, a da ono bolje i obnovno što prije nekako, od (slavonskih) hrastovih ’planjki’, stvori. I da to novo koje se gradi danonoćno provjerava i kontrolira, s ’puškama’ o ramenu i s reflektorima i mjerilima u ruci. Sve drugo prodavanje je magle: već viđene ili one još neviđene.

Vinkovci – privatna kuća, 9. veljače 2021. 

Zamjenik našeg župana vukovarsko-srijemskog Josip Dabro napustio je danas HDZ. Na nedavnim unutarstranačkim izborima izgubio je kao kandidat za šefa županijske organizacije od ministra Marija Banožića, Plenkovićeva štićenika i protežea. Već se doznaje da Dabro sada ima namjeru kandidirati se kao nezavisni kandidat za župana te da će ga najvjerojatnije u tom htijenju poduprijeti Domovinski pokret, koji je na nedavnom općem saboru izbrisao drugi dio svog naziva: „Miroslava Škore“.

Bliže se izbori i jača stranački ’folklor’

Područni se i lokalni izbori bliže, takvi potezi postaju sve češća pojava. Ona je razumljiva kad je riječ o ljudima koji imaju političkih ambicija. Događaju se i raspuštanja čitavih stranačkih organizacija. SDP je upravo raspustio onu središnju, zagrebačku, i jednu mnogo manju, vukovarsku. K tomu je SDP svog bivšeg gradonačelnika Željka Sabu, osuđenoga zbog političkog podmićivanja, isključio iz članstva unatoč tomu što je Sabo dobio potporu vukovarske podružnice. Izbačen, Sabo će se sada za gradonačelnika Vukovara natjecati kao nezavisni kandidat. 

Na sve to možemo gledati kao na neizbježni stranački ’folklor’. Vrh stranke ima pravo provoditi svoju volju, osim kada pritom krši načelo zakonitosti i subsidijarnosti i demokratske uzance. Oni pak koji ’odlepršaju’ imaju pravo svoju sreću potražiti u drugoj stranci ili kao, za sada, nestranački kandidati. Rijetki odustaju od političkog nastojanja. Ništa novo ni osobito iznenađujuće, reklo bi se. No u slučaju Josipa Dabre ima nešto dublje i znakovitije. On je naime prigodom svoga napuštanja HDZ-a poslao pismo, do tog trenutka vrhovnom stranačkom šefu Plenkoviću. Sadržaj tog pisma otkriva neke stvari mimo kojih se ne bi smjelo šutke prijeći.

Dabro piše Plenkoviću

„Gospodine Plenković, na stranačkim izborima dobili ste povjerenje da preuzmete odgovornu dužnost predsjednika HDZ-a. Ponudili ste program političke stabilnosti, pravne sigurnosti, gospodarskog razvoja i društvene solidarnosti. Obvezali ste se ostvariti sve što ste obećali. Nažalost, na terenu se događa upravo suprotno. Svakodnevno se pod tepih guraju svi ključni problemi suvremenog hrvatskog društva. Ljudi kojima ste Vi dali stranačku potporu i koje ste Vi zadužili za Slavoniju i Baranju, su oni isti koji već godinama uništavaju sve čega se dotaknu, uz prešutnu podršku Zagreba, samo uz uvjet bespogovornom slušanju u stranačkim previranjima. Ti, Vaši ljudi, bore se samo za svoj osobni boljitak, a ne za boljitak hrvatskih ljudi i nema kod tih, Vaših ljudi, nikakvih državotvornih, domoljubnih i demokršćanskih vrijednosti, a to su vrijednosti koje bi trebale biti u temeljima svih politika HDZ-a“ – naveo je Dabro u pismu, u kojem je zahvalio na suradnji svim ”poštenim članovima HDZ-a”. 

Dabro je ustvrdio kako njima i njemu srce kuca za „našu Hrvatsku i našu Slavoniju“, podsjetio na potrebu i obećanje ostanka na svojoj zemlji i boljeg života, primijetivši rezignirano da bolji život ne bi trebao biti zajamčen samo „nekolicini opskurnih članova stranke i njihovim kumovima, prijateljima i članovima njihovih obitelji“. Zaključio je da nastavlja „raditi u korist Domovine“, ali da svoju političku budućnost želi graditi „bez utega loših politika i vječnih stranačkih manipulatora“ i da stoga s tim danom istupa iz HDZ-a.

„Je li HDZ doista ’jazbina razbojnička’?“

Te riječi dodanašnjeg hadezeovca tjeraju nas zapitati se: „Je li HDZ doista ’jazbina razbojnička’?“ Da je tako, proizlazi iz Dabrinih riječi. A on je ’insajder’, u svom pismu okitio se dugim stranačkim stažom i funkcijama, još od predsjedničkih u stranačkoj mladeži pa do onih seniorskih. On valjda, ako itko, zna kakvo je stanje u toj stranci i kakvi ljudi isplivavaju na vrhove pod Plenkovićevim (ruko)vodstvom. No moramo se zapitati i to otkad je tako. Moramo se zapitati bi li Dabro to isto javno tvrdio da je on, a ne Banožić, izabran na unutarstranačkim izborima za šefa županijske organizacije. Ili bi tvrdio sve suprotno tomu odnosno šutio o onomu što u njegovoj stranci ne valja? Ili dokazivao da sve valja. I da (gotovo) svi valjaju.

Isto tako, moramo se zapitati otkad Dabro znade da je stanje takvo, i je li sve (navodno) zlo u toj stranci započelo s dolaskom Plenkovića na čelo HDZ-a? Je li dotad sve bilo dobro, časno i idilično, i jesu li dotad u ’stožernoj stranci’ svi bili čestiti ljudi koji su izgarali za županiju, Slavoniju i hrvatsku domovinu? Pogotovu kada znamo da su mnogi od tih ljudi opet izabrani u stranačke odbore ili obnose u stranci ili u ime stranke odgovorne dužnosti koje su i prije obnosili.

Bilo kako bilo, jako je čudno da se bilo tko preko noći otrgne od svoga dugogodišnjeg društva i najednom počne o onima koji su u tom društvu ostali govoriti sve najgore, i to pred izbore na kojima se kani kandidirati. Takve su tvrdnje u pravilu vrlo prozirne i utoliko manje uvjerljive kad je očito da ih je iznio kao sutrašnji njihov suparnik, kojemu je jako važno sve njih kao ljude i kao stranku ’pokopati’ e da bi eliminirao možda najvažnijeg suparnika na izborima u svibnju. 

Što je dakle istina?

Što je dakle istina? Istina je, u određenoj mjeri, i jedno i drugo. Istina je da je on sada otkrio prljavo rublje o onima s kojima se i prije, s nekima od njih, sporio, ali i to da mu to iznošenje tuđega prljavog rublja, i vjerojatno pretjerivanje u tomu, služi poglavito ili isključivo za njegove osobne probitke. Ukratko, njegovi osobni probitci motivirali su ga da u takvoj stranci bude, jer mu je nudila perspektivu kakvu bez nje ne bi mogao ni sanjati, no sve se promijenilo onog trenutka u kojem je izgubio izglede da će u sljedećem razdoblju moći ostvarivati dotične ambicije. A koje očito nisu male.

Drugo je pitanje hoće li on dobiti prije izbora potporu od Domovinskog pokreta, a poslije izbora ući u Domovinski pokret. To pitanje svraća nam pozornost na kadrovski sastav, kvalitetu i vjerodostojnost onih koji su već ušli, koji ulaze ili koji će tek ući u Domovinski pokret, kao alternativu i HDZ-u i SDP-u odnosno njihovoj naizmjeničnoj vladavini u koaliciji s manjima.

Jedan od najboljih Škorinih nastupa dosad

Sinoć je u Bujici dr. Miroslav Škoro imao jedan od svojih dosad najboljih, najodlučnijih i najdomoljubnijih nastupa. Iznio je poraznu kritiku onoga što po njegovu mišljenju u Hrvatskoj ne valja i najavio da će se stanje promijeniti kada Domovinski pokret istisne s vlasti i plave i crvene. ’Iz njegovih usta u Božje uši’, reklo bi se ovdje u našoj Slavoniji. I poželjelo bi se da bude tako. No da bi doista bilo tako, nužno je, osim uspjeha na daljnjim izborima i općenito u jačanju i profiliranju lani osnovane stranke i njezinih partnera, da za to postoje i neka opipljiva i čvrsta uporišta. A ta su uporišta ponajprije ljudi u vodstvu, u predstavničkim tijelima i u samom članstvu. Bude li u članstvu i u vrhovima sve više takvih kao što je Dabro, veliko je pitanje koliko će Škorina stranka ostvariti od onoga o čemu je on i sinoć govorio. Odnosno, ne će li se sadržaj koji se s HDZ-om i ostalima odbacuje samo preliti u novu posudu.

Ne samo svaka stranka, nego i svaka ustanova (kao što to pokazuje iskustvo s rektorom Borasom, koji zacijelo broji posljednje rektorske dane pod sinkroniziranom paljbom protivnih strana) počiva na ljudima, na karakterima, na sposobnim i čestitim i kompetentnim nositeljima. Bez pravih ljudi može biti dobrih (papirnatih) programa ili (retoričkih) političkih poruka, ali sigurno ne može biti dobrih politika ni dobrog upravljanja dotičnom zajednicom, bila to općina ili grad, županija, sveučilište ili država.

Kadrovske karte na sunce!

Stoga je glavna poruka koju se iz svega može i mora izažeti ova: Kadrovske karte na sunce! I oprez pri novačenju ili preuzimanju ili preotimanju ljudi kojima su osobne ambicije na prvom, drugom i trećem mjestu! Odviše ukiseljenog vina iz stare bačve pokvarit će i najbolje mlado vino u novoj bačvi. Ali i odviše mošta koji nikada ne će provreti ni pretvoriti se u vino donijet će istu nesreću (za vinara i pilce njegova vina).

Parafraziramo li jednu biblijsku rečenicu, rekli bismo: Staro nedvojbeno uminu (pokaza se kao ’razbojnička jazbina’), a novo još ne nasta (ne dokaza se kao prava i čestita družina). Dok se taj procijep ne premosti, ili makar dok trend i proces skupa s mnoštvima birača ne prevagne i ne prijeđe na stranu novoga i boljega koje se upravo stvara, Hrvatska će ostati u raskoraku između sve teže izdrživoga stvarnog i nimalo izglednoga boljeg stanja. U takvu raskoraku u pravilu se događa ono treće: nešto još gore od jednoga i drugoga, recimo nenarodna diktatura ili ljevičarska anarhija. Rješenje je u tomu da većina naroda ono staro i loše što prije i što odlučnije odbaci, da ono gore i zloćudnije svim silama spriječi, a da ono bolje i obnovno što prije nekako, od (slavonskih) hrastovih ’planjki’, stvori. I da to novo koje se gradi danonoćno provjerava i kontrolira, s ’puškama’ o ramenu i s reflektorima i mjerilima u ruci. Sve drugo prodavanje je magle: već viđene ili one još neviđene.

Šiljo/Hrvatsko nebo