Nema liječenja bez ispravne dijagnoze

Hrvatski sabor danas je donio Nacionalnu razvojnu strategiju Hrvatske do 2030. godine. Ovaj dokument predstavljen je kao krovni strateški dokument za razvoj hrvatske države u idućih deset godina. Državni vrh ističe da želi Hrvatsku koja će do 2030. godine biti „konkurentna, inovativna i sigurna zemlja, prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve“.

Nakon pomnije raščlambe ovoga dokumenta teško je ne doći do zaključka kako se radi o preplaćenom katalogu lijepih želja. Dokument možda nije na razini seminarskoga rada, kako su neki ustvrdili, ali se ne izdiže iznad razine solidnog napisanoga diplomskog rada.

Nije preveliki problem, vodeći se i nekim stranim predlošcima, napisati što bi trebali biti strateški ciljevi neke države u idućem razdoblju. Problem je što dokument ne daje potpunu dijagnozu društveno-ekonomsko-političke zbilje u današnjoj Hrvatskoj. A bez dijagnoze nema niti liječenja niti postizanja definiranih ciljeva.

Prijeko potrebni preduvjeti bilo kakvih promjena u Republici Hrvatskoj su sljedeći:

1.) Reforma pravosuđa i javne uprave koji su glavni jamci funkcioniranja duboke države i klijentelističkoga sustava društveno-političkih i ekonomskih odnosa. Bez demontaže klijentelizma nema ni stranih investicija, niti uspostavljanja modela napredovanja na temelju kompetencija niti zdrave društvene atmosfere. Klijentelizam je u posljednjih sedam godina iz Hrvatske istjerao 400.000 ljudi, a da će Hrvatska i dalje biti talac partikularnih klijentelističkih interesa pokazuje imenovanje Martine Dalić na čelno mjesto Podravke, ali i zaštita uhljebničkih struktura u Hrvatskoj gospodarskoj komori.

2.) Niži porezi i prestanak uništavanja privatnog sektora kako bi se financirali klijentelistički i kriminalni pothvati političke koterije.

3.) Postavljanje cjelokupnoga političkog i ekonomskog ustroja u funkciju demografske obnove. Samo stvaranje stimulativnoga ekonomskog okruženja i zdrave društvene atmosfere sinergijski mogu generirati pozitivnije demografske procese.

4.) Postizanje nacionalnog konsenzusa oko bitnih strateških ciljeva i strategija. Hrvatska ni dan danas nema definirane nacionalne interese, a teme poput onih povezanih s Drugim svjetskom ratom maliciozno se iskorištavaju za razbijanje društvene kohezije kad god to zatreba politikantima svih boja i predznaka.

5.) Geopolitička orijentacija Hrvatske prema Srednjoj Europi. Hrvatska se treba maknuti iz Balkana, a u Europskoj uniji trebamo suverenističku politiku koja ne će servilno izvršavati sve ukaze Bruxellesa i cijelu hrvatsku budućnost vezivati uz tvorevinu koja je pokazala da je nesposobna za djelovanje u kriznim situacijama.

6.) Povratak pobjedničkog mentaliteta i vjere u Hrvatsku, tj. vjere u to da je u Hrvatskoj moguće uspjeti i graditi normalan život. Takav mentalitet zasigurno nije moguće graditi u državi u kojoj baš svi mainstream mediji svakodnevno temeljne vrijednosti provlače po blatu i šalju poruku kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja.

7.) Povratak jedinim prokušanim temeljima, a to su kršćanski temelji naše kulture i identiteta.

Bez politike usmjerene na postizanje navedenih nužnih promjena Hrvatska će i dalje tapkati na mjestu i predstavljati mjesto odakle ljudi bježe glavom bez obzira. To ne će spriječiti niti katalozi lijepih želja niti bahaćenje vladajućih struktura. Brojke pokazuju da je Hrvatska prema nizu parametara na samome dnu Europske unije. Smjer kojim idemo očito nije dobar već dva desetljeća. 2 i 2 su još uvijek četiri.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo