Nataša Božinović: Sjenke nad Balkanom (Senke nad Balkanom) 2017. i prozvani hrvatski nacionalisti

Odlična  srpska serija Sjenke nad Balkanom za koju se čudim da je neka od naših bratskih  TV nije promtno otkupila, zapalila je čitav region.  Tomu se začudio i naš glumac Goran Bogdan koji interpretira jednu od glavnih uloga u seriji. Ne skrivajući bijes zbog učinjene nepravde narodu, veli : Ma boli me k…. za Hrvatsku! Bogdan je utjelovio Mustafu Golubića. Stvaran lik. Tajni agent sovjetske kominterne. 

Recept za potencijal uspješne serije je mix fikcije te stvarnih povijesnih događaja i osoba. Srbima takav pristup nije stran ni u povijesnoj znanosti, a kamoli kad je igrana serija u pitanju. Dobar scenarij oplemenila je dobra gluma, scenografija, kostimografija, vrlo kvalitetne scene seksa, nasilja i sve što vole mladi. Sve navedeno zadovoljava standarde bilo koje bogatije zapadno europske produkcije. Dragan Bjelogrlić kreator,  glumac u seriji, te redatelj nekolicine epizoda, se zanatski potrudio da je serija ispala  dvojajčana blizanka njemačkoj seriji, Babilon Berlin (2017) koju svakako toplo preporučam. Sjenke  također. Vrlo su   hvaljene i ima razloga za to. Ima tu i našega Kiklopa, Putovanja u Vučjak, Čaruge, kada smo bili zainteresirani za tv i filmsku produkciju klasika, a ne navrat nanos sklepanih projekata kojima je jedina vrlina svjetlosna brzina prijeđenog puta od knjige, kazališta, pa do filma. 

Da se razumijemo, u ideološkome smislu nema bitne razlike od većine naših projekata zadnjih trideset godina. Sjenke su veličanje velikosrpstva u svim segmentima, te srpsko stereotipni prikaz hrvatstva kao šupačkog, ljigavog, te potpuno irelevantnog. Čak bih rekla nepostojećega u bilo kakvom smislu osim u onom malicioznom i nepotrebnom. Poput dosadne muhe koju možeš mlatnut kad hoćeš.  Bjelogrlić zemlju događanja, centar svega, naziva povijesno točno. U prvoj sezoni koja se zbiva uoči ubojstva Radića 1928. to je Kraljevina SHS, te u drugoj sezoni koja se zbiva uoči ubojstva kralja Aleksandra, 1933., to je Kraljevina Jugoslavija, ali uvijek je to, i u svakom detalju, samo Srbija s prezimenom Velika. Srbija sa svim svojim negativnostima koje se gube u junaštvu i čojstvenosti junaka koji su se borili zajedno protiv budućih nacista i fašista u Prvome svjetskom ratu. Velikome ratu. Protekli rat tako bratski ujedinjuje čitavu paletu raznolikih likova: VMRO (makedonski revolucionari), crnogorski i beogradski mafijaši, komunisti, inspektori beogradske policije, razne sitne i krupne ribe. Bitnu ulogu u prvoj sezoni imaju i izbjegli ruski monarhisti,  bjelogardejci, protivnici boljševizma.   Većina likova ubija bez problema, ali svima njima su autori serije podarili u većoj ili manjoj mjeri, srce i dušu. Apsurd bratije se najviše ogleda u toplini prijateljstva između glavnoga lika inspektora Andra Tanasijevića Tane (D.Bjelogrlić), i zatvorenika VMRO-ovca Hadži Arsova (T.Mihajlovski). 

Teško je objašnjiv animozitet kojega bi jedan stvaran VMRO-ovac osjećao spram svoga odvjetnika Ante Pavelića (B. Navojec), ali u Sjenkama imamo i to. Zato je Hadži izmišljen lik . Izmišljen je kako bi autori napravili jasan kontrast između nepopravljivog zla ustaša  i bilo kojega drugoga vezanog i popravljivog u pozitivnoj stvari, borbi za Srbiju. Tane i VMRO-ovac Hadži Arsov  ratni su drugari iz Velikoga rata koji se ne  slažu politički, ali ih vezuje međusobna kemija i iskreno poštivanje. Bjelogrlićeva lukavost, te lukavost dvojice desničarskih scenarista, ovdje doseže vrhunce. Čojstvenog Hadžija i odvjetnika, bezveznjaka Pavelića veže samo interes. Interes za samostalnom državom koja bi se otrgnula od srpske diktature je kod Makedonca  prikazana kao nepotrebni idealizam nasuprot srpske bratske multikulturalnosti, a kod Hrvata kao porok najvećega ljudskog šljama. Da u seriji postoje pošteni Hrvati jer je to ipak doba Radićevaca, a ne Pavelićevih, otklonilo bi sumnju u velikosrpske lukavosti i promidžbenu političku akciju serije, ali svakome hrvatskome domoljubu, već je na prvu jasno, da se ovdje opet prodaju srpske patke. No likovi poput našega glumca Bogdana, a u nas ih ima napretek, spremni su kusati i iznutrice tih patki i oduševljeno im hvaliti slast. Upravo se i u liku Mustafe kojega glumi naš Bogdan krije još jedna od brojnih političkih doktrina serije. Stvarni je Mustafa bio član Mlade Bosne, pa Crne ruke, zatim poznati komunistički špijun, a u seriji, ratni drug Taneta. Musliman Mustafa je porijeklom iz dijela BiH gdje su muslimani najviše stradavali od Srba. Samim time, što se priklanja izvoru četništva, te koketira s istima i tijekom karijere komunističkoga špijuna, ne može biti pozitivac, ali autorima serije upravo je takvoga tipa, cilj pokazati egzotično zamamnim. Kolje, ubija za  Sovjetski savez, ali ga vežu stare srpske slave i  međusobno poštivanje svih onih koji su se u nekom trenutku borili za Srbiju. Svi se oni, voljeli, ne voljeli kralja Aleksandra, u određenome trenutku mogu staviti pod istu kapu veličanja srpske države, nasuprot malicioznome hiru zlih ustašeka. Ostatak hrvatskoga naroda HSSovci koji je u to doba bio značajna protuteža srpskoj hegemoniji, završava na podu prašnjavog Beograda u vidu novine kojom nas autori serije na kraju prve sezone, ovlaš obavještavaju da je ubijen nekakav zastupnik u parlamentu, nekakve Hrvatske seljačke strančice.

U toj sekundi, priča o poštenome hrvatstvu počinje i završava. Ona je samo tu da ljudima na ovim prostorima ponudi vremenski okvir. Inače, ne postoji.

Za razliku od prve sezone koja se zbiva uoči atentata, najbitnijega u novijoj povijesti ovih prostora, a koja je samo vremenski okvir, u drugoj sezoni su zbivanja uoči atentata kralja Aleksandra, sadržajno posvećena upravo tome događaju i velikome kralju. Scenaristi se nisu potrudili skrivati empatiju spram svoga kralja diktatora, apsolutiste i monarhofašiste. Kao ima mana za neke, ali je simbol velikosrpstva i nema šanse da će se sudeći po Sjenkama,  Srbi današnjice tako lako odreći u cijelosti te, za njih povijesne vrijednosti. Svi  protagonisti serije vidno su potreseni saznanjem da im netko želi ubiti kralja. 

 Izmišljene iracionalne antipatije između VMROa i ustaša rastu kao i simpatije između svih ostalih protagonista ostalih nacija ujedinjenih pod srpsko poštenje i kad je riječ o dilerima heroina Crnogorcima i čestitim komunistima. Nema veze.  Raste i značaj Beograda kao centra Balkana u političkom smislu, a u kulturnome je nadrealno ušminkan već u prvoj sezoni. Pojavljuju se tri Hrvata, povijesne ličnosti. Ivan Meštrović, naš poznati kipar, lojalan srpskoj kruni do zakašnjelog trenutka preobrazbe. No ni takav lojalan, nije Srbima probavljiv. U srpskoj fikciji opet nam serviraju  samodopadnog režimskoga bezveznjaka. Drugi je Antonio Godina. Trgovac koji koketira s ustaškim pokretom, ali ga srpska služba u seriji uzima pod svoje. Opet neki beskarakterni jadničak. Glumi ga Sobin.  Treća je žena Marija Oršić kao članica okultne tajne organizacije Thule, a potom i Vril. Nju utjelovljuje Leona Paraminski. Lijepa gotovo kao original, ako je suditi po onome što nam Google prezentira. Bez obzira što se o njenu životu malo zna, pa čak je li uopće postojala, ona je jedino hrvatsko biće koje u seriji ima nekakav autoritet. Doduše, autoritet je to nadolazećeg nacističkoga  zla, ali bar nešto. Zašto to velim? Guglajući prije Sjenki o ovoj ženi, za koju sam mogla čuti jedino od istinskog povijesnoga znalca i zaljubljenika u povijest, pronašli biste malo podataka. Nakon Sjenki, raspisali su se i oni kojima je Sevka domet na području mistike. 

Za razliku od Sevke i unatoč Sjenkama,  razina podataka o Mariji je i dalje mala te podložna raznim tumačenjima kao idealna za film ili TV seriju. U svakom slučaju, pljesak za autore Sjenki, jer hrvatskoj produkciji ona nije uzburkala maštu. Kako i uzburkati nešto tako usahlo. Hrvatskoj produkciji ono što ima potencijal, nije interesantno jer je hrvatska produkcija u biti srpska produkcija. Samo za razliku od formalno srpske, užasno dosadna. Zašto je tomu tako. Kada Bjelogrlić i ekipa stvaraju fantazmagoriju ubacivši od kriminalnog, komunističkog, monarhističkog do okultnog miljea, svega pomalo, pa pokatkad i previše, oni to rade iz ljubavi. Ta je ljubav koliko umjetnička, toliko i domoljubna. Kada to rade naši papci, to je mržnja. Ideološki toliko ogrezla mržnja, da se iz nje ne može iznjedriti ništa umjetničko vrijedno. Promidžba prosrpske(komunističke, jugoslavenske, kako hoćete), ideologije je kod nas pojela talente, a ista ta je u Sjenkama zasjala u punom sjaju.  Zanimljivo. Zato, kad neka naša budaletina od novinara  napiše da su Senke iziritirale sve hrvatske nacionaliste je koliko glupava, toliko i maliciozna laž. Hrvatski nacionalisti su kroz većinu hrvatskih serija, filmova i kazališnih predstava zadnjih trideset godina toliko oguglali kroz upornu i nemaštovitu promociju iste ideologije koju nude i srpske Sjenke, da u tome smislu nema efekta . Sve ono što nude Sjenke u ideološkome smislu, svi mainstream mediji u Hrvatskoj, većina bilo kakve kulturne produkcije nudi isto, ali bez umjetničke vrijednosti. Sjenke su se bar potrudile upakirati u zanimljiv i hvale vrijedan proizvod. Ovu seriju kao takvu, upravo i jedino mogu pogledati hrvatski nacionalisti. Ona je zanimljiva sa sociološko-psihološkog aspekta, a u kojega opet mogu samo proniknuti prozvani hrvatski nacionalisti, te razlučiti političku poruku Sjenki: Srbi sve i svuda!, nasmijati se na to i uživati u šarmantnoj krimi zavrzlami, koju nam naši Jugonacionalisti ne znaju i nisu sposobni, a ni željni ponuditi!

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo