Borba se, opet, nastavlja
Vrijeme:3 min, 26 sec
U emisji „Nedjeljom u dva“ gostovala je sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček. U jednom dijelu emisije očešala se o sisačkog biskupa Vladu Košića. Ispričala je da joj je jednom zgodom biskup počeo objašnjavati kako nisu svi ljudi koji su bili u crnom u Drugom svjetskom ratu loši i da on ne razumije zašto ona samo gleda na partizane i na Narodno-oslobodilački pokret kao na nešto dobro, a na dečke u crnim uniformama kao na nešto loše, te se zapitala je li biskup prespavao sate povijesti. Koje povijesti? One u kojoj se ističe ZAVNOH i AVNOJ kao temelje hrvatske državnosti i prikazuje NDH kao nešto posve negativno, dok se partizanski ustanak prikazuje toliko pozitivnim da ga se smatra političkim i idejnim temeljem i same hrvatske države?
Nije biskup prespavao sate povijesti, nego sigurno zna i neku drugu povijest. U toj drugoj povijesti „dečki u crnim uniformama“ reagirali su na nasilje koji su monarhistički krugovi u Beogradu od 1918. činili u Hrvatskoj. Nakon ubojstva Stjepana Radića Ante Pavelić ispravno je zaključio da više ne postoji mogućnost parlamentarnog raspravljanja sa Srbima. U tom trenutku pružila se mogućnost da Hrvati pokažu kako nisu zadovoljni u Jugoslaviji. Maček je mislio da Hrvati moraju čekati, a Pavelić da moraju iskoristiti prigodu. Mačekova vjernost zapadnoj demokraciji nije mu ništa koristila nakon rata, samo je dobio azil u SAD-u i neku mirovinu. Pavelić nije dobio ni to jer je bio na gubitničkoj strani, ali ostavio je svijetu jasan politički dokaz da Hrvati žele biti slobodni i imati svoju državu.
Godine 1941. ni Njemci ni Talijani nisu imali u planu hrvatsku državu. Njemci su mislili samo srušiti jugoslavensku vladu i staviti Jugoslaviju pod svoj protektorat. A Talijani su još htjeli i osvojiti Dalmaciju. Alternativa za Hrvate bila je ili biti okupirani kao dio Jugoslavije ili pokušati pretvoriti hrvatsko pitanje u međunarodno pitanje. Proglašenjem NDH Hrvati su pokazali svijetu i krvlju potvrdili da žele svoju državu.
Nije bila alternativa hrvatska država na strani Osovine ili hrvatska država na strani Saveznika, nego koliko-toliko nezavisna Hrvatska na strani Osovine ili Jugoslavija pod njemačkom okupacijom u kojoj bi bila Hrvatska. Dakle, ili iskoristiti prigodu i pokušati stvoriti hrvatsku državu, ili ići zajedno sa Srbima u njemačko zarobljeništvo i čekati da nas Saveznici oslobode i kao Jugoslavene vrate nas da obnavljamo Jugoslaviju. Pred Hrvatskom nije stajala alternativa ili biti uz fašizam ili uz demokracije, jer demokracije nas nisu priznavale nikakvu samostalnu Hrvatsku, nego su priznavale Kraljevinu Jugoslaviju.
Partizanski pokret u tadašnjoj NDH nije se borio za hrvatsku državu, nego za Hrvatsku u Jugoslaviji. Da je rušio samo režim, ali ne i hrvatsku državu, da je preuzeo vlast i spasio državu, bilo bi to s obzirom na ideju hrvatske države opravdano. Zaslugom partizanske pobjede hrvatski narod izgubio je svoju slobodu i državnu nezavisnost, nakon čega su idoli gradonačelnice uništili ne samo hrvatsku inteligenciju nego i stotine tisuća običnih Hrvata. Da je partizanski pokret bio hrvatski odnosno prohrvatski, a ne jugoslavenski i sve više protuhrvatski, to se ne bi dogodilo, a dogodilo se jer je vodstvo partizanskog pokreta bilo u rukama onih internacionalaca, koje je vodila ideologija komunizma, a sve više i u rukama Srba odnosno četnika koji su pri kraju rata masovno prelazili u partizane, učlanjivali se u Partiju i zauzimali položaje u svim strukturama.
To sve gradonačelnica zna. Ali baštinici jugoslavenskog komunizma povlašteni su kao i njihovi prethodnici, a svoje povlastice čuvaju tako da u interesu onih od koji su im ih sve dosad i davali čuvaju i ideologiju komunističko-partizanskog bratstva-jedinstva odnosno velikosrbijanskog jugoslavenstva.
Za kraj, „dečki u crnim uniformama“ imali su dobrih i loših strana, no za njih je bitna bila obrana hrvatske samostalnosti i hrvatske narodne zajednice od uništenja. U toj dobroj namjeri nisu uspjeli. Njihovim protivnicima bitno je bilo uništiti hrvatsku samostalnost i hrvatsku narodnu zajednicu. I uspjeli su. Jedan okupacijski totalitarizam zamijenili su drugim okupacijskim totalitarizmom. Ali ne zauvijek. Samo 45 godina poslije toga hrvatska se ponovo osamostalila i hrvatska narodna zajednica spasila se od novog prijetećeg uništenja širokih razmjera. No, kao što vidimo, ni tu nije kraj nevoljama. Borba se, opet, nastavlja.
(MO)/Hrvatsko nebo
