Dr. sc. Ante Birin: Diplomatima ne smetaju simboli crvenog totalitarizma!
Vrijeme:10 min, 58 sec
Poraženi agresor ne propisuje zakone pobjedniku!
Sastanak “predstavnika naroda žrtava NDH, antifašista i većine Klubova zastupnika u Saboru RH, kako vladajućih, tako i oporbenih stranaka” održan 22. siječnja u organizaciji Židovske općine Zagreb s ciljem da se “pristupi usuglašavanju zakonskog okvira za stavljanje u saborsku proceduru zakona o zabrani i kaznenom kažnjavanju upotrebe ustaških obilježja i znakovlja, nijekanja koncentracijskih logora smrti i veličanja ustaških zločina” iz dana u dan sve se više pokazuje kao svojevrstan zametak, da se poslužim haškom terminologijom, “udruženog zločinačkog pothvata”. Cilj je očito daljnja ideološka okupacija većinskoga hrvatskog naroda. Udružene anacionalne, antinacionalne, “antifašističke”, jugoslavenske, velikosrpske i sve druge snage okupljene oko politike “neoproštene pobjede” – kako je hrvatski novinar, publicist i književnik Nenad Piskač nazvao svoj dokumentarni film posvećen analizi politike onih snaga koje se nisu nikada pomirile s vojnom pobjedom Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu – očito su procijenile kako je nastupio pravi trenutak da se poljuljani HDZ ucijeni i prisili na prihvaćanje njihova zahtjeva/ultimatuma ili da ga se na isprovociranim prijevremenim izborima zbaci s vlasti, s nadom kako će ga u Banskim dvorima naslijediti nova, lijevo-“liberalna” vlada koja se ne bi ustručavala donijeti spomenute zakonske zabrane.
Inkluzivisti kao dogmati vlastite ekskluzivnosti
Nije trebalo odveć dugo čekati da probranom društvu stigne “potporu prijatelja”, kako to u sugestivno-manipulatorskim stilu uobičajenom za “naše” glavnostrujaške medije ističe zagrebački “neovisni news magazine”.
Prvo potpora stigla od njemačkih “prijatelja”, čije je veleposlanstvo u Hrvatskoj diplomatskim jezikom, ali ipak jednoznačno, a svakako i znakovito, izjavilo kako “sa zanimanjem uočavaju sve više glasova koji traže dosljednu zabranu ustaškog znakovlja i iz njega izvedenih simbola” te kako “pridaju veliku važnost” pokretanju međustranačke parlamentarne rasprave o zabrani ustaškog znakovlja “svjesno povijesti i odgovornosti za sadašnjost i budućnost”. Zatim je potpora došla i od američkih “prijatelja”, koji su bili daleko manje diplomatski u svojoj potpori “Židovskoj općini Zagreb i antifašistički orijentiranim udrugama i strankama, koje su potaknule parlamentarnu raspravu o donošenju zakona o zabrani i kažnjavanju isticanja ustaških simbola i širenja mržnje”. Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu odlučno je za sebe ustvrdilo kako “osuđuje svaki pokušaj revizije povijesti ili glorificiranja prošlih totalitarnih i fašističkih režima, uključujući ustaški”, što predstavlja jasnu naredbu…, oprostite: “poruku”, hrvatskim vlastima što im je činiti.
To grubo diplomatsko miješanje u unutarnju politiku jedne suverene države teško da će pridonijeti razvitku prijateljskih odnosa koji tradicionalno povezuje Njemačku i Hrvatsku, a koje spominje njemački veleposlanik dr. Robert Klinke (https://zagreb.diplo.de/hr-hr ), no svakako nam otkriva kako će izgledati politika nove američke administracije, u kojoj će nakon pobjede kandidata demokrata Joea Biden opet glavnu riječ imati pobornici dženderizma, globalizma, “multikulturalizma” i inih “izama” te “otvorenog društva”. Svi dakle iza čijih se uzvišenih floskula o ljudskim pravima, zaštiti manjina, borbi protiv “govora mržnje” krije ograničavanje slobode govora, nametanje jednoumlja u mnoštvu vrijednosnih i svjetonazorskih pitanja, borbeni sekularizam i jedva prikrivena isključivost prema svemu što je tradicionalno, nacionalno i vjersko. Ukratko, pobornici uključivosti (inkluzivnosti) pokazuju se sve više kao dogmati vlastite ekskluzivnosti, a pobornici mnogouljuđenosti (multikulturalnosti) otkrivaju se kao fanatici globalne vrijednosno-sustavske uravnilovke (unikulturalnosti).
Ideološko poražavanje uz pomoć dvostrukih kriterija
O licemjernosti i dvostrukim mjerilima tih ili takvih vrlih “demokrata” dalo bi se nadugo i naširoko razlagati, ali to izlazi van okvira ovog članka. Njihovo uporno nastojanje da se zabrane “ustaški simboli i pozdravi (koji, op. a.) prizivaju razdoblje obilježeno virulentnim antisemitizmom i drugim oblicima rasne mržnje” i istodobna (gromoglasna) šutnja kada je riječ o zabrani simbola druge totalitarne ideologija 20. st., komunizma, čija se krvava zvijezda petokraka “proslavila” najvećim masakrom hrvatskog naroda u njegovoj tisućljetnoj povijesti, potkopava ipso facto vjerodostojnost tih promotora “demokratskih vrijednosti”. Demokracija podrazumijeva jednakopravnost odnosno jednako tretiranje svih ljudi skupa s njihovim djelima i simbolima kako pred zakonom, tako i u svakom drugom pogledu. No takvo ujednačenje mjerila, valorizacija i pravedničkih standarda, takva dosljednost u primjeni istoga načela prava na jednaku pravednost (equalityja/Gleichberechtigunga), na mjerenje svega jednakim metrom, nikako ne ide ruku pod rukom s raznoraznim “pozitivnim” diskriminacijama u razumijevanju jednakopravnosti, koje se sve učestalije promiču. A još manje s dvostrukim kriterijima kojima se jedne šalje u pakao, a druge zbog istih ili i gorih grijena – ni u čistilište.
Kako je to u svojoj zadnjoj kolumni ustvrdio kolumnist oštrog pera koji se krije iza pseudonima Šiljo: “povika je na slogan ’Za dom spremni!’, koji nikomu nikakvo zlo ne nanosi, dok bivši četnici bacaju bombe na hrvatske civile, pelješe hrvatski proračun i k tomu kleveću tu istu Hrvatsku stranim diplomatima i svjetskom Židovstvu kao filoustašku.”
https://hrvatskonebo.org/phb/2021/01/30/siljo-hdz-i-desnica-nuzno-je-novo-mijesanje-karata/
Kurikul iz JNA: Fikcija naprijed, fakcija stoj!
Pa ipak, unatoč tom sveprisutnom “Za dom spremni”, navodno opće raširenoj ustašofiliji i tezama o 1941. kao “godini koja se vraća”, u Hrvatskoj, Bogu hvala, nema ni najmanjih tragova rasizma ili anstisemitizma, što se za zemlje čija su se veleposlanstva našla pozvanima miješati se u unutarnje hrvatske prilike ne bi moglo reći. Dan sjećanja na holokaust u Hrvatskoj se, kako i pristoji, dostojanstveno i prikladno obilježava kako na najvišem političkom nivou tako i u hrvatskim školama, gdje nastavnici i profesori svake godine dobivaju upute od nadležnog ministarstva kako obilježiti taj dan. Na žalost, kada je riječ o hrvatskim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, svjedoci smo nastojanja da se trajno zabrani komemoracija na Bleiburškom polju, da se minimalizira broj ubijenih, a počinjeni zločin nad vojnicima i civilima s poražene strane opravda pod sintagmom “revolucionarna pravda”. O bilo kakvu prisjećanju na te žrtve u hrvatskim školama, o uputama iz ministarstva koje bi se odnosile na obilježavanje tog stradanja … ni traga ni spomena. Kao da su desetci tisuća mučki i brutalno pobijenih pripadnika snaga NDH, te toliki hrvatski civili, protivnici komunističkog režima ili ljudi izbjegli u strahu od komunističke represije, Marsovci s kojima Hrvatska nema nikakve veze ni sveze; i kao da su neupitnim zločincima oni koji zbog samog svog pristajanja uz ideju nezavisne hrvatske države i bez obzira na svoju osobnu odgovornost zaslužuju sudbinu koja ih je snašla; “teret” koji nije vrijedan prisjećanja s obzirom na “novi svjetski poredak” u kojem živimo.
Umjesto toga, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, kojem je tada na čelu bila ministrica Divjak, promptno je uključilo u nastavni kurikul za učenike osnovnih i srednjih škola film o “zaboravljenoj heroini Drugog svjetskog rata”, Diani Budisaveljević, koja da je “zagrebačka humanitarka i socijalna aktivistkinja koja je organizirala akciju spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata” i tako “od sigurne smrti” spasila njih vise od deset tisuća. (https://motovunfilmfestival.com/raspored/dnevnik-diane-budisavljevic/) O istinitosti te “istinite priče o najboljim ljudima u najgorim vremenima” dovoljno je pročitati mišljenja povjesničara Marija Keve i Nikice Barića, koji su zaključili da se “više držalo do ‘istine’ jedne redateljice nego povjesničara” (https://narod.hr/hrvatska/uvrstenje-filma-dnevnik-diane-budisavljevic-u-skolski-kurikul-vise-drze-do-istine-jedne-redateljice-nego-povjesnicara). U svakom slučaju, očekivati je da, po istom obrascu, u nastavni kurikul od iduće školske godina bude uključena i “Dara iz Jasenovca”.
Antifašistička demokracija: Napola istina, napola laž
Gesta američkog (republikanskog) predsjednika Ronalda Reagana, koji je 1985., povodom obilježavanja četrdesete godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, zajedno s tadašnjim zapadnonjemačkim predsjednikom Helmutom Kohlom, posjetio njemačko vojno groblje u Bitburgu (na kojem su pokopana i četrdesetdevetorica pripadnika SS-a), iz današnje perspektive pričinja se nezamislivom. Isto kao i njegova kasnija reakcija na kritike tog posjeta: “Nikada nisam požalio što nisam otkazao put u Bitburg. Naposljetku, vjerujem da je moj posjet groblju …. pomogao ojačati naše europsko savezništvo i jednom zauvijek zacijeliti mnoge od i dalje prisutnih rana rata.” (https://www.politico.com/story/2018/05/05/this-day-in-politics-may-5-1985-565776) Taj bi Reaganov čin od današnjih vidljivih i manje vidljivih “gospodara situacije” bio osuđen, da karikiram izjavu američkog veleposlanstva, kao “pokušaj revizije povijesti ili glorificiranja prošlih totalitarnih i fašističkih režima”.
Kako smo došli do toga da zemlje “demokratskog” zapadnog svijeta kao relevantnu interpretaciju tragične hrvatske povijesti 20. st., osobito razdoblja Drugoga svjetskog rata, uzimaju stavove, prikaze i tumačenja jugoslavenske historiografije, koja je desetljećima “o komunističkom pokretu pisala samo slavopojno kao o antifašističkom i osloboditeljskom, o komunistima kao borcima za nacionalna prava i društvenu pravdu, o socijalističkom pokretu i Jugoslaviji kao smislu povijesti i ostvarenju stoljetna sna” (Trpimir Macan, Spremnost : 1942. – 1945., Zagreb, 1998., 7), pitanje je na koje bi bilo zanimljivo čuti (smislen) odgovor od strane svih onih koji se protive “pokušajima revizije povijesti”. Ako današnje zemlje “demokratskog” Zapada, koje se smatraju uzorom na koji bi se čitav svijet trebao ugledati, doista smatraju da ne bi trebalo revidirati stajališta jedne historiografije koja je stajala pod strogom kontrolom države i Partije, onda bi se svi skupa morali zapitati koje su to uopće i zapravo demokratske „vrijednosti” što ih one zastupaju. Ubraja li se u te “vrijednosti” i “antifašizam”, koji – kako je to ustvrdio francuski povjesničar Francois Furet (čija djela “antifašisti” zaobilaze u širokom luku) – “predlaže hemiplegičnu verziju demokracije: napola istinitu, napola lažnu. Napola istinitu s njezine negativne strane, jer je i više nego istina da je fašizam zakleti neprijatelj demokratske slobode. Ali napola lažnu, jer režim na koji se pozivaju oni koji sebe smatraju najradikalnijim protivnicima fašizma nije ništa manje diktatorski i tiranski od Hitlerovog”. (Francois Furet, Prošlost jedne iluzije : ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću, Zagreb, 1997., 15)
Zakon po mjeri oficira JNA za obradu podataka
U tom kontekstu donošenje (ili “politički nekorektnim” rječnikom rečeno nametanje) zakona kojim bi se na udaru našli isključivo simboli jedne, ali ne i druge totalitarne ideologije svjedoči o bezobzirnom licemjerju, sukladno rimskoj poslovici Qod licet Iovi, non licet bovi (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu). Istodobno činjenica da su (nominalni) inicijatori donošenja jednog takva zakona osobe koja samostalnu hrvatsku državu kao politički jugoslaveni, blago rečeno, nisu dočekali s oduševljenjem – sin osobe koja je sastavljala optužnicu Stepincu, predsjednik stranke čiji je osnivač ratni zločinac Goran Hadžić, i oficir JNA koji je do 1991. (kako pišu mediji) radio u Vojnoj zračnoj luci Pleso u Zagrebu kao “oficir za obradu podatka” JNA – vrhunac je političke perverzije i doslovce iživljavanje protagonista “neoproštene pobjede” nad hrvatskim domoljubima i nacionalistima kojima, nakon čl. 133 jugoslavenskog kaznenog zakona, pripremaju novi zakon koji će delikt mišljenja tretirati kao kazneno djelo. Naime, bit željenog zakona nije samo u “zabrani i kaznenom kažnjavanju upotrebe ustaških obilježja i znakovlja”, već i u zabrani “nijekanja koncentracijskih logora smrti i veličanja ustaških zločina”, iza čega se, ustvari, krije najgrublje ograničavanje slobode mišljenja i istraživanja. Na taj bi naime način ocjene (i mitovi) jugoslavenske historiografije postale neupitne i zakonski jedino dopušteno tumačenje novije hrvatske povijesti. Najdalekosežniji učinci tog zakona odnosili bi se pak na “neoproštenu pobjedu”, odnosno neposredno na Domovinski rat i posredno na samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Naime, ako bi i hrvatski povijesni grb s bijelim početnim poljem, pod kojim je Hrvatska krenula u svoju borbu za neovisnost, bio “ustaški” grb (u što glavnostrujaški mediji uz potporu dežurnih ’historičara’ uporno uvjeravaju domaću i stranu javnost), ako se pozdrav “Za dom spremni” pod kojim se ginulo u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije sagledava u kontekstu i kao recidiv NDH, a ne izraz u sasvim drugom vremenu i situaciji, ako se ponašanje suvremene Hrvatske u fazi njezina nastajanja poistovjećuje s ponašanjem nacističke Njemačke – što posredno proizlazi iz stava predsjednika Republike kako bi trebali “oponašati njemački model” –, odatle bi proizašlo da je bila opravdana i oružana pobuna i agresija s kojom je Hrvatska bila suočena.
Kad nema istinoljublja prevladava nametanje ideološke istine
A što se stranih “prijatelja” tiče, oni bi trebali biti upoznati s čl. 41. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima koji jasno precizira – kako je to detaljno obrazložio Nenad Piskač povodom istupa izraelskog veleposlanika Ilana Mora o zabrani pozdrava “Za dom spremni” – da je “dužnost (je) svih osoba koje uživaju takve povlastice i imunitete poštovati zakone i uredbe zemlje primateljice. One isto tako imaju dužnost ne miješati se u unutarnje poslove te države“.
Brisani prostor – N. Piskač: Oaza neometane zloporabe diplomatskog imuniteta
Osim toga, netko bi ih trebao upoznati i s izrekom hrvatskog bana Ivana Erdödyja, izrečenom davne 1790. na zajedničkom ugarsko-hrvatskom zasjedanju sabora u Budimu: Regnum regno non praescribit leges (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone). Bez obzira na to koliko jedno od njih bilo moćno ili ne. Hrvatska povijest XX. st., a osobito razdoblje Drugog svjetskog rata, znatno je složenija od simplificiranih i ideološki obojenih stavova većeg dijela međunarodne diplomacije i njezinih priležnih činovnika. To nije crno-bijela slika, već je to slika s mnoštvom sivih tonova, međutonova, unutarnjih napetosti, pa i formalnih kontradikcija koja zahtijeva – rečeno rječnikom epigona jugoslavenske historiografije – “multiperspektivan” pristup. Svaki poticaj u tom smislu bio bi dobrodošao za argumentiranu raspravu. Bez spremnosti na takvu raspravu bona fide i o prošlosti i o današnjem globalnom ili nacionalnom uređivanju jednakopravnosti većih i manjih, stranih i domaćih, lijevih i desnih, bivših i budućih… ne će biti moguće doći do rješenja koja bi bila uistinu sukladna načelima pravednosti, pravičnosti i istinoljubivosti.
dr. sc. Ante Birin/Hrvatsko nebo
