A. Bagdasarov: Planina Ararat – jedan od narodnih simbola Armenije
Vrijeme:3 min, 46 sec
Ararat – simbol Armenije
Planina Ararat zapravo su dvije planine koje se nalaze jedanaest kilometra jedna od druge. To je mali Ararat (arm. Sis), visok je 3.896 m i veliki Ararat (arm. Masis), visok 5.165 m. Obje planine imaju vulkansko podrijetlo.
Prema Bibliji, nakon svjetske poplave na planini Ararat zastala je Noina arka: „… i, u sedmom mjesecu sedamnaestoga dana u mjesecu. Lađa se spusti na planinu Ararat.” (Post 8.,4.). „Desetoga mjeseca, dvadeset i sedmoga dana u mjesecu, zemlja bijaše suha. Bog reče Noi: „Iziđi iz lađe, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom. Sve životinje koje su s tobom, od svega što je tijelo u stvari od ptica, zvijeri, sva sitna zvjerad koja giba površinom zemlje, izvedi ih sa sobom i nek provrve na zemlji, nek budu plodni i namnoženi na zemlji.” Noa iziđe, i s njim njegovi sinovi, njegova žena i žene njegovih sinova; sve zvijeri, sva sitna zvjerad, sve ptice i sve što giba zemljom iziđe iz lađe po obiteljima.”(Post 8., 14. – 19.).
Zadnja se je vulkanska erupcija dogodila 2. srpnja 1840. god. i bila je popraćena potresom koji je uništio armensko selo Akori i stari samostan sv. Jakova u blizini planine. Prema drugim podatcima pučanstvo je izginulo, a građevine u selu su porušene 20. srpnja 1840. god. od snježne lavine.
I danas možemo čuti predaje (legende) kako su moći iz Noine arke bile čuvane u tom starom samostanu. Ostatci Noine arke, koja je zastala na Araratu, našao je, uz Božju providnost, u 4. st. biskup Akob (Jakov) Nisibinski. Od armenskoga povjesničara iz 5. st. Pavstosa Buzanda saznajemo da je biskup Akob zamolio Boga da mu pokaže arku na planini Ararat. Biskup Akob je krenuo na planinu Ararat. Prešavši određeni put, od umora je zaspao i kad se je probudio, otkrio da je na istom mjestu. Akob je počeo usrdno moliti Boga da mu pokaže mjesto gdje se nalazi arka. U snu mu se je javio Bog i rekao: ”Akobe, Akobe, Bog je čuo tvoje molitve i ispunio je tvoju molbu: ono što je pred nogama tvojim jest dio arke. Uzmi ju i nemoj ići gore, tako želi tvoj Bog”. Probudivši se, Akob je ugledao dasku kao da je istesana od velikoga drveta. Uzeo ju je i krenuo niz planinu sa svojim pratiteljima. Godine 325. biskup je sudjelovao na Prvom nicejskom saboru. Godine 1768. djelić Noine arke katolikos Simeon Jerevanci poslao je na dar ruskoj carici Katarini II. (1729. – 1796.). Sličnu predaju (legendu) ispričao je i franjevački putnik Guillaume de Rubrouck (oko 1220. – oko 1293.) u knjizi “Putovanje u istočne zemlje” i John Mandeville (1300. – 1372.) u knjizi “Pustolovina sira Johna Mandevillea (1371.) (fr. Livre des merveilles du monde).
Područje Ararata se je od 16. – 18. st. nalazilo na granici Osmanskoga i Pezijskoga Carstva. Vrh i sjeverne padine velikoga Ararata i istočne padine pripadali su Iranu. Prema uvjetima Turkmančajskoga mirovnoga ugovora iz 1829. god. veliki Ararat i njegove sjeverne padine pripale su Rusiji, a istočne padine maloga Ararata podijeljene su između Rusije, Irana i Turske. Prema uvjetima Moskovskoga ugovora iz 1921. god. veliki Ararat je pripao Turskoj. Granice tadanje sovjetske Armenije ustanovio je utemeljitelj Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike i Sovjetskoga Saveza Vladimir Iljič Lenjin. Godine 1932. bio je sklopljen tursko-iranski sporazum prema kojemu je dio istočne padine maloga Ararata pripao Turskoj.
Ararat je poznat diljem svijeta kao sakralni simbol armenskoga naroda, a u armenskim obiteljima dječaci često dobivaju ime u čast ove tajanstvene planine. Prvi put planina se je pojavila na armenskom grbu nakon proglašenja neovisne Demokratske Republike Armenije 1918. god. koja se je tada nazivala i Araratska Republika. Lik Ararata i Noine arke nalazi se na grbu današnje Republike Armenije (A. Bagdasarov: Ararat – simbol Armenije).
Vele da je za planinu Ararat vezana anegdota. Ararat se ne nalazi u Armeniji, već u današnjoj Turskoj. Turci su izrazili nezadovoljstvo da se na grbu Armenije nalazi planina Ararat, premda nije u Armeniji. Tadanji narodni komesar za vanjske poslove SSSR-a G. Čičerin (1872. – 1936.) im je odgovorio: „Pa što, i Turska ima Mjesec na svojoj zastavi, iako se Mjesec ne nalazi u Turskoj!”.
Videoprilog:
Pripremio: Artur Bagdasarov/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo
