IZ STRANOG TISKA F.A.Z. (Njemačka): Evo opet pet do dvanaest (Micheal Martens)

Michael Martens je na Twiteru objavio članak o obespravljivanju Hrvata koji će naići na burne reakcije zagovornika “jedinstvene i građanske” BiH. I onih u BiH ali i onih izvan BiH

Hrvatsko nebo je članak preveo za Vas….

Die Verfassung von Bosnien-Hercegovina ist nicht die Schwäche, sondern der Anker des Landes. So mühsam das im Alltag oft ist: Der Föderalismus bewahrt seit einem Vierteljahrhundert den Frieden des Landes. Wer ihn prinzipiell in Frage stellt, spielt mit dem Feuer. (F.A.Z.) pic.twitter.com/9ozkW9Y8xj

— Michael Martens (@Andric1961) January 11, 2021

„Ustav Bosne i Hercegovine nije slabost, nego sidro te zemlje. Ma koliko to često u svagdašnjici bilo mukotrpno: Federalizam tijekom posljednje četvrtine stoljeća čuva mir te zemlje. Tko njega načelno dovodi u pitanje, igra se s ognjem. (F.A.Z.) pic.twitter.com/9ozkW9Y8xj
— Michael Martens (@Andric1961) 11. siječnja 2021.”

****

Čini se da Bosna i Hercegovina ima neko svoje posebno računanje vremena: tamo je već godinama pet do dvanaest. Barem ako vjerujete onima koji redovito tvrde da toj balkanskoj državi predstoji ponovno rasplamsavanje etničkih sukoba. Ovih dana ta zemlja se ponovno našla u naslovima članaka zbog migranata koji se tamo potucaju. Ali i mimo tih događaja Bosna je opisivana atmosferom sudnjega dana: tako se govori da u toj zemlji, u kojoj će političar CSU-a Christian Schmidt preuzeti nadzor kao “visoki predstavnik” međunarodne zajednice, “gotovo ne postoji mogućnost državnog upravljanja”, te da joj predstoji „katastrofa“. Kažu, rat koji je opustošio zemlju od 1992. do 1995. mogao bi uskoro ponovno izbiti.

Još kad je 2008. godine Kosovo postalo neovisno, neki su vjerovali da je raspad Bosne definitivna stvar. Kad su se Bundeswehr i druge zapadne vojske 2012., nakon više od desetljeća stalne nazočnosti, povukli, ponovno se prorokovala ratna opasnost. Svim tim crnim predviđanjima usprkos, u zemlji se održao mir te je ona doživjela nekoliko mirnih izbora bez krvavih incidenata.

Je li onda sve u redu? Nipošto. Mnogi ljudi napuštaju zemlju jer je smatraju korumpiranom i neučinkovitom. Plaće su među najnižima u Europi. Sve zemlje u regiji pate od takvih problema. Ali samo u slučaju Bosne postoje opetovani zahtjevi da Zapad mora odmah intervenirati s puno sredstava kako bi se spriječio navodno prijeteći kolaps države – i to po mogućnosti dekretom. Neki bi četvrt stoljeća nakon završetka rata tamo ponovno slali nove vojne jedinice.

Upozorenja se često opravdavaju navodnom nestabilnošću Bosne. Doista, u Bosni često dugo traje da se demokratski izabrane stranke dogovore o koalicijama. No, poput Belgije, Bosna nikad neće biti država kojom se može “vladati” odozgo. Bošnjaci, od kojih se većina definiraju kao muslimani, čine većinu u Bosni s dobrih pedeset posto stanovništva. Gotovo trećina stanovništva su Srbi, oko 15 posto Hrvati, jedni pravoslavci, a drugi katolici. Pokušaji potiranja tih identiteta već su jednom propali Habsburgovcima kao i titoistima. Zanesenjačke predodžbe o “jedinstvenoj bosanskoj naciji” i centraliziranoj državi jednako su nerealne kao i očekivanja da bi se narodi Europe u dogledno vrijeme mogli stopiti u jednu europsku naciju.

Gotovo svugdje u Europi prava manjina jako dobro se poštuju. Mađari u Transilvaniji, Danci u Schleswigu, Srbi u Hrvatskoj i mnogi drugi smiju imati svoje škole. S druge strane, u Bosni se takva prava godinama demoniziraju kao nacionalistička stremljenja, često sa semantičkim opravdanjem: da Srbi i Hrvati nisu manjine, već “konstitutivni narodi” Bosne, da govore i istim jezikom. Prema toj logici, broju od gotovo 550 000 Hrvata u Bosni pripada manje prava nego li što pripada 1,2 milijuna Mađara u Rumunjskoj. A zbog čega to? Jer su jedni “konstitutivni narod”, a drugi su “manjina”? Neki se sada nadaju da će ustavna reforma pod američkim vodstvom iz temelja promijeniti BiH. Nade se polažu u Joea Bidena, koji je devedesetih godina stekao velike zasluge u Bosni osudivši srpsku agresiju na tu zemlju dok su mnogi još šutke promatrali.

No, čak i kad bi Washington protivno očekivanjima ponovno preuzeo vodeću ulogu, neka oktroirana ustavna reforma teško bi bila provediva protivno EU. Za vanjsku politiku EU vrijedi naime načelo jednoglasnosti, a članica Hrvatska kao članica EU odbacuje unitarističke koncepcije za Bosnu te želi još i ojačati pravila proporcionalne zastupljenosti bosanskih Hrvata.

Koji bi, dakle, bio stav Europe u nekoj bosanskoj debati o ustavnom uređenju? Točno je da međunarodna zajednica odvraća Milorada Dodika, vođu bosanskih Srba koji se poigrava s retorikom odcjepljenja, od povrede teritorijalne cjelovitosti Bosne. Sankcije EU-a protiv Dodika i njegove klike, primjerice zbog negiranja ili veličanja srpskih ratnih zločina, mogle bi biti ljekovite.

No, onaj tko opominje Srbe i Hrvate da poštuju teritorijalnu cjelovitost Bosne, a sam dovodi u pitanje ustavno uređenje, igra se vatrom. Stabilizirajući bosanski federalizam i ustavna prava veta Srba i Hrvata neki zabacuju kao nepoželjni preživjeli učinak mirovnog sporazuma iz 1995. godine, kojega treba prevladati. Poteže se čak i kvalifikacija o “tiraniji manjine”. Međutim, federalizam i decentralizirane strukture upravo su protivnost tiraniji, što se može vidjeti iz mnogih europskih primjera. Europsko “jedinstvo u različitosti” mora ostati rješenje i u Bosni. Ta različitost već cijeli jedan naraštaj održava mir u Bosni. Tko se odrekne tog konsenzusa, stvarno će dovesti tu zemlju u opasnost.

Hrvatsko nebo