S bolesnim djetetom spavaju u autu: ‘Sve što nam treba je kontejner i tuš’

Obitelj se ne želi odvajati, ali ne žele napuštati niti svoju grudu u Gredi. Obećali su im obnovu kuće, pa žele ostati blizu nje dok traje.

Mala anđeoska lica Tee (5) i Gabrijela (6) gledaju kroz zamagljena automobilska stakla, kasna je večer, vrijeme da djeca idu na spavanje.

Ovo dvoje prekrasnih mališana obitelji Cerovski iz Grede pored Siska, sa svojim roditeljima, Miroslavom i Slađanom, već četvrtu noć zaredom spavaju u hladnom automobilu, a djeci je jedino veselje, i svima njima luksuz, kad malo unutra upale grijanje pa promrzle dječje ručice opet veselo zaigraju, crtajući po prozoru auta. Tea, djevojčica nestvarnih plavih kovrča, ima teški bronhitis i više nema dom. Na krovu njihove obiteljske kuće je krater, zidovi su popucali, nekadašnji dom više nije mjesto za život, i sve što ova obitelj želi jest kontejner u dvorištu, u kojem bi mogli spavati, a istodobno ne odlaziti sa svoje grude u Gredi, pišu 24sata.

“Nitko nam nije dolazio, samo ljudi velika srca, ali ne i netko iz države, organizirano, da nam postave kontejner, što god da ima, i nekakvo grijanje, ako Bog da i kakav mali tuš, da se možemo oprati. Nismo danima… Da, možemo u vojarnu, gdje je organiziran smještaj, ali ne želimo napuštati dvorište, bojimo se provala, bojimo se novih potresa i razdvajanja, život nije više ni približno ono što smo nekad imali”, kažu kroz otvoreni prozor automobila Slađana i Miroslav.

Mali Gabrijel prepričava kako uđu ponekad u kuću, da nisu stalno vani, sjednu i za stol nešto na brzinu pojesti, a onda opet “zagrmi” pa svi trče van… Boji se, dječje iskreno priznaje, baš kao i njegova sestrica, za koju ovo nipošto nisu uvjeti za život. Nisu ni za najjače, a kamoli za bolesno dijete. Miroslav i Slađana su na rubu živaca, ona je i lakše ozlijeđena pri padu tijekom potresa, trebalo bi i doktoru otići, ali kud će sad, kamo… Pola joj je života, kaže , skratio trenutak velikog udara potresa, dok je bila u kući, a djeca u malo udaljenijem vrtiću.

“Teško mi je opisati vam taj osjećaj, dok gubite tlo pod nogama, padate, rušite se, a na pameti su vam samo djeca, koju ne vidite. Užasno je bilo, cijela sam se tresla, i tako nekako ipak uspjela sjesti u auto i odvesti se do vrtića. Ponovno sam se rodila kad sam vidjela da su živi i zdravi – priča Slađana. Kad se obitelj nekako ponovno okupila, suočila se s činjenicom da njihova kuća više nije za život. Pao je mrak, došla je noć, a k njima u Gredu nitko nije svratio nudeći novi krov nad glavom. Djeca su zaspala u autu, Miroslav i Slađana nisu, eto, ni četvrtu noć zaredom.

Kamo idu te silne kamp-prikolice i kontejneri koje gledamo svakodnevno? Završavaju li kod ljudi kojima trebaju? Zašto ih država nema za ovakve situacije? To su dva najveća pitanja koja si ovih dana postavljaju mještani sela poput Grede, mnogih drugih u okolici Petrinje i Gline, Siska.

Svi ti zaboravljeni i sami sebi prepušteni ljudi žele samo jedno – neku takvu kućicu u svome dvorištu, da žive u njoj dok traje obnova. To je sve što želi i obitelj Cerovski, a čini se da će im se želja, nakon što je njihova priču uživo puštena na Facebooku, i ostvariti.
“Javile su mi se dvije naše žene iz Njemačke, spremne su tamo prikupiti pomoć za obnovu naše kuće. Javljaju se i ljudi s kamp-kućicama, mnogi”, kaže Miroslav. Neki nude novu kuhinju, čovjek iz Zadra im je već poslao novi bojler i perilicu rublja, uništene u potresu.