Šiljo: Osim bolesti i smrti, koronavirus donosi i druge velike nevolje
Vrijeme:10 min, 15 sec
U posljednje vrijeme često se rabi kompjutoraška riječ „reset“, koja znači „re-programiranje“, „temeljita preuredba“. I nama ljudima, i hrvatskom narodu, i čovječanstvu potreban je „reset“. Korona nas naglo čini svjesnijima toga ’kategoričkog imperativa’.
Zagreb – Vidikovac, 20. prosinca 2020.
Dio ljudi u hrvatskoj domaji i drugdje po svijetu, pod vodstvom barjaktara „teorija urota“ Davida Ickea, više se od pola godine napinjao iz petnih žila uvjeriti sebe i druge da koronavirus ne postoji, da je riječ o opako planiranoj „izmišljotini“ povezanoj s elektromagnetskim valovima i uvođenjem 5G-mreže, ili o „običnoj prehladi“, i tomu slično. Dok su svekoliki neumorno pametovali, to što je službeno i znanstveno identificirano kao novi soj iz porodice koronavirusa uzimalo je sve veći danak. Danak u broju inficiranih, u mukama borbe s bolešću, u zaostalim posljedicama preboljenog koronavirusa, i u smrtima. No posljedice sežu mnogo dalje i mnogo šire: gotovo da nema nijedne sastavnice čovjekova života – osobnog i onoga s drugima – koja nije osjetila udar te epidemije u zemljama u kojima je do njega došlo.
Posljedice su stvarne
Istina je da novi virus odnosno novu bolest prate brojne nepoznanice i prijepori. Istina je da sve to skupa nije „normalno“, unatoč prethodnim iskustvima s epidemijama, od kojih je najgora bila pandemija španjolske gripe 1918.-1921., koja je odvela u smrt više ljudi nego što ih je izginulo u I. svjetskom ratu. Istina je da i bolest i organizirana borba protiv nje izazivaju brojne prigovore, kritike, otpore, opstrukcije, pa i pobune. No svime time stvarne posljedice te bolesti, ili čega god, nisu obeskrijepljene.
U situacijama takvih pošasti političke i znanstveno-stručne elite imaju dužnost i osjećaju obvezu „nešto učiniti“, nekako to zlo spriječiti, obuzdati ili učiniti da traje što kraće. Zbog toga su se, od početka, nade i očekivanja okretala prema četirima glavnim i jednoj mnogo manje zastupljenoj metodi odnosno sredstvu spašavanja ljudi od te bolesti. Tri glavne metode odnosno sredstva bila su: otkrivanje tko ima koronu i medicinsko tretiranje takvih; sprječavanje širenja zaraze sredstvima ograničavanja druženja, kretanja i svega što općenito olakšava širenje zaraznih bolesti odnosno s time povezane sanitarno-higijenske mjere; pronalazak lijeka ili cjepiva. Četvrto je bilo jačanje samozaštite, imuniteta, no suvremena medicina općenito, a isto tako i javno zdravstvo i politika, bavi se liječenjem bolesti i tretmanom bolesnih, a neusporedivo manje sprječavanjem, preveniranjem bolesti. Ili što god drugo ljude ugrožavalo. Zbog toga su metode jačanja imuniteta ostajale prepuštene na volju svakomu. Te su se rascvala i općenita znanstvena, ali i pučka i alternativna naučavanja o prirodnim sredstvima koja pomažu jačanju organizma za susret s tim „nevidljivim neprijateljem“.
Vjera u medicinu kao religija današnjega čovječanstva
Da ne bi bilo zabune, mora se reći i ovo: Očito je da u svemu skupa ima jako mnogo čudnih događanja i nepoznanica o svemu tomu koje potiču svakovrsne sumnje i osporavanja. Koliko nošenje maski i stroge mjere što ih poduzimaju vlade ili stožeri civilne zaštite (umjesto vlada) doista pomažu, koliko su učinkovita ili opasna cjepiva i tako redom… sve su to legitimna pitanja kojima nitko nije dorastao sa sigurnošću davati jednoznačne odgovore. Morao bi jamčiti „glavom i bradom“ da nešto jest, ili da nešto nije tako kako se tvrdi da jest. No bez obzira na sve te „sive zone“, golim je okom vidljivo da se bolest raspomamila i da treba činiti sve što se može da bi se ljude nekako od nje zaštitilo.
No središnjim i još neodgovorenim pitanjem ostaje ovo: Koliko se uopće i na koje načine išta dovoljno učinkovito i trajno protiv virusa SARS-Cov-2 može učiniti?
Razvitak moderne znanosti, tehnike, biologije, kemije i ostalih disciplina unatrag stotinu godina uvjerio je čovječanstvo da za svaku bolest mora biti moguće pronaći učinkovit lijek. Iako to baš i nije uvijek bilo ili nije još tako (rak, kopnica/sida/aids, malarija, bolesti srca, dijabetes itd.), vjera u medicinu jedna je od temeljnih točaka znanstveno-svjetovne religije današnjega čovječanstva. No vjera da je nešto tako nije automatski i potvrda da nešto doista jest tako, jedino tako i nikako drukčije doli tako.
Drugim riječima, dok iščekujemo prevladavanje sadašnje pandemije (koja je za sada, koliko se to utvrđuje testiranjima i pouzdanim statistikama, zahvatila samo dio čovječanstva, s izrazitim žarištima uglavnom na Zapadu: po Europi i većem dijelu obiju Amerika te u Rusiji, Turskoj, Iranu i Indiji), i dok se neki u cijepljenje uzdaju kao u čarobni štapić, sigurnost u uspješno dobivanje rata protiv toga zla još uvijek nema dovoljno čvrsta uporišta. Točnije: nitko još ne može jamčiti kada će najezda virusa ako ne posve prestati, a ono biti svedena na „podnošljivu mjeru“. Svakoga tko bi iznosi procjene o sigurnim rokovima možemo stoga smatrati ili šarlatanom, ili eventualno čovjekom koji odnekle znade više nego što 99,999 posto drugih ljudi znade.
Svijet se naglo mijenja, sustavi ulaze u fazu prenaprezanja
Dok su praktički svi zadubljeni u medicinske aspekte te moderne pošasti, i dok novu paniku upravo sije otkriće navodno novih sojeva koronavirusa u nekim zemljama, za koji tvrde da se još mnogo lakše i brže širi od dosadašnjega soja, svijet se naglo mijenja i nastaju duboke i potencijalno vrlo opasne posljedice. I posljedice same bolesti i posljedice metoda koje se primjenjuju u borbi protiv nje. Jedna je od posljedica ta da se siromaštvo diljem svijeta počinje širiti, osobito u ionako najsiromašnijim i najkrhkijim zemalja.
Gospodarska recesija izjeda nacionalna gospodarstva, ugroženi su poslovi i osobna primanja mnogih, ionako opterećeni zdravstveni sustavi ulaze u fazu takvih prenaprezanja za koja gotovo nitko još ne nudi dugoročno održiva rješenja, obrazovni sustavi realno se urušavaju, demokracije nisu više demokracije, politički procesi, izbori i ostalo nisu više kao prije, sudjelovanje ljudi u životu društva i šire zajednice skresano je na minimum, sve se više osjećaju duševne i duhovne posljedice ovoga stanja…
Papa Franjo upozorio je početkom prosinca diplomate akreditirane pri Svetoj Stolici na to da pandemija produbljuje nejednakosti, a najslabijima prijeti da se na njih posve zaboravi. S tezom da smo svi „u istom čamcu“ Papa je načelno u pravu, ali u stvarnosti je sve izraženije pravilo „Spašavaj se tko može“. To vrijedi i za osobe u društvu, ali i za različite slojeve i za zemlje u svijetu. Njemački katolički dnevnik Die Tagespost primijetio je danas s time u svezi ovo: „Globalna korona-kriza pokazuje da se jedni unatoč dramatičnim epidemiološkim pokazateljima i dalje po olujnom i surom more voze u visoko modernom, tehnički svime opremljenom, razmjerno udobno uređenom motornom čamcu, dok se drugi voze u bijednom, loše opremljenom drvenom čamcu s potrganim veslima kojemu prijeti prevrtanje.“
I na najrazvijenijem, europskom sjeveru zdravstveni su sustavi na rubu izdržljivosti, a ponegdje i onkraj tog ruba. No u zemljama siromašnoga juga stanje postaje katastrofalno. Afrika je, tvrde, najmanje pogođena koronom zbog svoga izrazito mladog većinskog stanovništva. No ondje mnogi umiru bez testiranja, tako da se i ne zna koliko ih umire od korone odnosno s koronom, ili iz nekih posve drugih uzroka. Svjetska zdravstvena organizacije time tumači podatak da razmjerno razvijena Južna Afrička Republika ima stotinu puta veći broj zaraženih na stotinu tisuća stanovnika nego siromašni i nerazvijeni Niger ili Kongo. Osim toga, u Africi će sve ugroženijima postajati zbog koronskih zaključavanja programi borbe protiv drugih bolesti, kao što su malarija, male boginje, HIV, tuberkuloza.
No stanje nije gadno samo u dalekoj i uglavnom siromašnoj Africi. U Rusiji je ostalo na raspolaganju svega pet posto bolničkih postelja, izjavio je ovih danas ministar zdravstva. U toj zemlji s najvećom površinom na svijetu dosad je među više od 44 tisuće umrlih i otprilike stotinu pravoslavnih svećenika i monaha. I u nekim razvijenijim zemljama zdravstveni sustavi stenju i ’pucaju po šavovima’.
Ekonomske i socijalne muke siromašne Afrike i drugih dijelova čovječanstva
U jednom izvješću Ujedinjenih naroda za sljedeću godinu 2021. – za koju ćemo svi jedni drugima uskoro zaželjeli da nam bude sretna i sretnija od ove – procjenjuje se da će 235 milijuna ljudi širom svijeta trebati od nekoga pomoć kako bi imali pristup pitkoj vodi, hrani i sanitarijama. Bit će to porast broja potrebitih za 40 posto u odnosu na prethodnu godinu. Kovid je milijune već bacio u siromaštvo. Koordinator UN-a za borbu protiv gladi, Mark Lowcock, u svojoj je studiji upozorio da bi međunarodna pomoć već sada bila jako potrebna za 160 milijuna ljudi, većinom u najranjivijima od 56 izrazito siromašnih zemalja.
Glavni tajni UN-a Antonio Guterres tmurnu je bilancu opisao ovih dana ovako: „Sukobi, promjena klime i Covid-19 stvaraju humanitarne izazove najveće od II. svjetskog rata.“ Povećava se broj krajnje siromašnih, s njihov prosječni životni vijek – ionako upola kraći od životnog vijeka Europljana i Japanaca – smanjuje se. Nevjerojatna 42 posto svih Afrikanaca koji žive južno od Sahare živi ispod granice siromaštva. A ona iznosi: 1,9 dolara (12 kuna) na dan. Najmanje 19 posto Afrikanaca neishranjeno je odnosno na rubu umiranja od gladi. Manjak hrane mogao bi se u Africi dogodine povećati za 135 posto, a u cijelom svijetu 207 milijuna ljudi moglo bi dospjeti u krajnju oskudicu. Do godine 2030., kako sada stvari stoje, više od milijarde ljudi na svijetu dospjet će, nastavi li se ovakvo kretanje, u stanje krajnjeg siromaštva.
Recesija zabilježena ove godine, koja je na izmaku, u cijelom svijetu najdublja je od velike gospodarske krize g. 1930. Godine razvoja virus je praktički poništio, i pitanje je kada će se bruto domaći proizvod Hrvatske i mnogih drugih zemalja vratiti na razinu koja je dosegnuta prije 2019. Naravno, nije virus glavni uzročnik recesije, nego su to mjere zaključavanja, ograničavanja redovnih aktivnosti, izvoza, prometa, transporta i ostaloga.
Teškoće s obrazovanjem i duševnim zdravljem
Dosad je širom svijeta zbog pandemije korone 258 milijuna djece ostalo bez pristupa ikakvu školskom obrazovanju, a 773 milijuna ukupno ne zna ni čitati ni pisati. „Pandemija korone izazvala je globalnu krizu obrazovanja“, ocijenio je stanje Unesco. A bez obrazovanja ne će nikada biti ni izlaska iz siromaštva za dotične narode. Začarani krug.
Ono što ne pogađa samo siromašnije, nego i najrazvijenije, jest utjecaj korone na psihu, na duševni i duhovni život ljudi. Panika, strahovi, smetnje spavanja, bezvoljnost i depresije, ovisnosti, nasilje, samomori i druge negativne pojave osjetno su porasli. Psiholozi procjenjuju da će stanje duševnoga i duhovnoga zdravlja postajati sve gore. U porastu je spolno i obiteljsko nasilje te trgovina ljudima. A svima koji su u nevolji pomoć se osjetno smanjuje, i još će se više smanjivati.
Na sve to „prosječan“ Hrvat mogao bi odmahnuti rukom i reći: A što ja tu mogu? Imamo i mi dovoljno svojih problema? Istina je, imamo ih i imat ćemo ih sve više. I morat ćemo ih podnositi i nastojati ih rješavati. No u ove adventsko-božićne dane morala bi ojačati i svijest o staroj istini katoličkog nauka: o jedinstvu ljudskoga roda i o bratstvu svih ljudi. Radi svih nas Sin je Božji došao na ovaj svijet, utjelovio se, „postao čovjeku nalik“: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ’oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“, napisao je apostol Pavao u pismu Filomenu.
Marija i Josip, u potrebi, pred zaključanim vratima bezdušna svijeta?
U ovom svijetu nevjerojatnih, bolesno pretjeranih razlika u bogatstvu/siromaštvu, moći/nemoći, slobodi/ovisnosti, zdravlju/bolesti, zaštićenosti/obespravljenosti i svemu ostalomu između „elitnih“ i širokih slojeva naroda i čovječanstva, koji grcaju u blatu neimaštine, nemoći i ostavljenosti, s koronom i borbom protiv nje pogoršavaju se stanje i odnosi. Pandemija nas podsjeća da je ovaj svijet u svojoj srži ne samo loman i smrtan, nego i nepravedan i grješan. I da smo svi u nekoj mjeri sudionici te transkontinentalne nepravednosti i te općeljudske grješnosti. Korona-kriza zvoni na uzbunu time što udara na zdravlje i život, potresa zdravstvene i druge sustave. No ona podsjeća i na temeljne nerazmjere i groteske na koje smo se uvelike naviknuli, živeći po geslu: Samo da je meni, ili „mojima“, ili „nama“, dobro! E, ne! Tu ne može biti kraj, nego bi morao biti početak očovječenja! Da Marija i Josip, u potrebi, ne ostanu pred zaključanim vratima bezdušna svijeta! U Palestini, u Africi, ovdje kod nas, ili bilo gdje drugdje.
U posljednje vrijeme često se rabi kompjutoraška riječ „reset“, koja znači „re-programiranje“, „temeljita preuredba“. I nama ljudima, i hrvatskom narodu, i čovječanstvu potreban je „reset“. Korona nas naglo čini svjesnijima toga ’kategoričkog imperativa’.
Šiljo/Hrvatsko nebo/PHB
