Damir Pešorda: Na pogrešnoj strani povijesti

Umro je Tomislav Merčep, prvi organizator obrane Vukovara. U Jutarnjem listu u naslovu istaknuto: Ostao je na potpuno pogrešnoj strani hrvatske povijesti. Citat je to iz presude koju je Merčepu izrekao sudac Majerović. Ushićeni Bojan Glavašević slavodobitno je na  Facebooku povodom Merčepove smrti napisao: ”Njegovim odlaskom svijet je postao malo bolje mjesto.” Taj govor ljubavi, naravno, nikomu hrvatskoj u javnosti neće zasmetati. Jer oni kojima bi eventualno zasmetao ne mogu baš često doći do riječi u hrvatskoj javnosti. Ostaje im tek Hrvatski tjednik i poneki portal. I tako je uoči tužne obljetnice pada Vukovara otišao s ovog svijeta prvi zapovjednik obrane grada heroja. Ispraćen, umjesto s pijetetom i počasnim plotunom, salvom optužaba, uvreda i objeda.

   Tko mu je kriv kad je ostao na pogrešnoj strani povijesti!? Zato su na ispravnoj strani povijesti bili i ostali ugledni član SDSS-a Vojislav Stanimirović i kandidat te stranke na prošlim izborima za Europski parlament Dejan Jović. Tu je ispravnost ovaj posljednji pokazao i ovih dana kada je Twitteru podijelio riječi iz intervjua književnika Pere Kvesića u kojemu ovaj kaže kako je ideja stvaranja Hrvatske bila “retardirana i nakaradna”. Što se spomenutog Pere Kvesića tiče, on je u lijevim krugovima desetljećima slovio kao književna nada, no nikako se nije uspijevao riješiti ”motrišta infantilnog naratora i srednjoškolske  duhovitosti svojstvene tom naratoru”, kako je pomalo razočarano konstatirao Velimir Visković. Pa su od njega s vremenom digli ruke da bi ga, evo, naknadno počeli predstavljati kao starog književnika, instituciju. Tko bi se još sjećao djela koje nije napisao, te mu dođe na isto kao da ih je i napisao.  

   Na jednom internetskom forumu naletim na pomalo slavljenički upis o 2020. kao kobnoj godini za desničare: Tomac, Šibl, Alić, Letica, Kovačević, Merčep…  Matoš je svojedobno rekao da ”hrvatska smrt ima više ukusa od hrvatskog općinstva”. Iako navedeni nemaju baš puno zajedničkog, nepomirljivi ih neprijatelji hrvatske ideje nalaze vrijedne nepatvorene mržnje, a to je najveće priznanje koje za domoljublje u ovoj zemlji čovjek može dobiti. Parafrazirajući Matoša, moglo bi se reći da hrvatska smrt pravednije i brže dijeli svoja odličja od institucija koje su za to formalno zadužene. Usput, dok u mainstream medijima čitate unisono ponavljanje kako je Merčep osuđen za grozne zločine i kao takav nedostojan bilo kakvog sažaljenja, imajte na umu da je osuđen po rastezljivoj zapovjednoj odgovornosti, a ne zato što je neki zločin sam počinio ili naredio.

   Zapravo, dobro je rekao sudac Majerović: glavni je Merčepov krimen bio što je ostao na krivoj strani povijesti. Razarao je Jugoslaviju, kojoj spomenuti Kvesić u spomenutom intervjuu tronuto tepa da je ”bila sjajna stvar za ono historijsko razdoblje”, a zdušno radio na realizaciji ”retardirane i nakaradne” ideje. Naime, na stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Nevolja je što ta, po mnogim ovdašnjim političkim i medijskim uglednicima, povijesna stranputica postoji sada i ovdje, nevoljna i nevoljena, oteta iz ruku onih koji su je stvarali, predana onima koji ne znaju što bi s njom. Povijest zna biti tvrdoglava, opire se zamašnim planovima, grandioznim projekcijama, čak i takozvanoj ”povijesnoj nužnosti” kako je zamišljaju idejni sljednici vulgarnog marksizma. 

    Splitski pisac i kolumnist Jurica Pavičić također nalazi da se Merčep našao ”na krivoj strani povijesti”. Uvijek sam zazirao od onih koji su uvjereni da znaju koja je prava strana povijesti. Nekako mi se to činilo nalik tvrdnji da postoji prava strana svijeta. Pavičić, identitetski raspet između  Venecije i Ade Ciganlije, svojim stranicama neštedimice razlijeva isforsirani malomišćanski  intelektualizam jedne imaginarne Dalmacije, kojoj su duhovne koordinate mletački providuri s jedne strane i likovi poput Vicka Krstulovića i Marina Jurjevića Baje s druge strane. Stoga je predvidivo da on u fizionomiji Tomislava Merčepa prepoznaje ”banalnost zla”, koristeći tu, kako on veli, krilaticu Hannah Arendt sasvim krivo. Adolf je Eichmann, na čijem je primjeru Arendt i skovala sintagmu ”banalnost zla”, bio birokrat, visokopozicionirani činovnik u Hitlerovoj Njemačkoj, dok je Tomislav Merčep bio ratnik. O Pavičićevu komentiranju Merčepova izgleda suvišno je i govoriti, Pavičić je uistinu zadnji koji bi smio govoriti i o čijem izgledu. 

  I za kraj: nema krive ili prave strane povijesti; u ovom konkretnom srazu postoji samo hrvatska i jugoslavenska, regionska, balkanska ili kako već da je nazovemo strana povijesti. Ono što je nacionalno svjesnim Hrvatima krivo, njima je pravo, i obrnuto. Problem je samo što oni nastoje svoje viđenje kao kukavica jaje podmetnuti u hrvatsko gnijezdo. Ups! Nije uputno spominjati gnijezda…

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo