Šiljo: Gdje počinje bavljenje politikom?

Što bi „pravo bavljenje politikom“ uopće bilo? Ono bi se sastojalo u donošenju i pretakanju odluka u održavanju ili mijenjanju postojeće stvarnosti na određenom području, po mogućnosti nabolje. Samo za onog političara ili zastupnika ili dužnosnika ili javnog djelatnika ili publicista ili stranku ili udrugu koja uspijeva makar ponešto mijenjati u zajedničkoj stvarnosti, ili u zajedničkoj svijesti, ili u odnosima u političkoj zajednici, može se reći da se stvarno bavi politikom. Svi ostali ostaju samo na riječima, idejama ili emocijama. Ili provode tuđe odluke. Ili se pokušavaju baviti politikom. Ili žive u gorko-slatkoj iluziji da se njome doista bave. A zapravo samo daju oduška vlastitim  unutarnjim porivima. Jednako onako kao što to čine i nebrojeni „entuzijasti“ koji se jate po, uglavnom protimbenim („antiprotivnim“), „fejsbok-bojnama“…

Zagreb – Galerija naivne umjetnosti, 19. studenoga 2020.

Mnogi ljudi ne bave se politikom. Bave se svojim poslom od kojeg žive, svojim privatnim poslovima, svojim obiteljskim obvezama i sadržajima, a u ono slobodnog vremena što im preostane bave se raznim drugim sadržajima, od ozbiljnih do zabavnih, od ugodnih do neugodnih, od bolnih do bezbolnih, od opasnih do bezopasnih, od pametnih do nepametnih. Najviše ljudi svoje slobodne večeri nedvojbeno provodi pred televizorom, zatim za računalom, ili s mobitelom u ruci, ili slušajući radio, ili družeći se s bližnjima. Ukratko, ne bave se politikom.

Budući da mnogi od njih prate tv-dnevnike, informiraju se putem interneta, slušaju vijesti, čitaju novine…, moglo bi se reći da ih politika zanima. No to da nekoga politika zanima nipošto ne znači da se njome i bavi.

Nije iznošenje mišljenja – bavljenje politikom

Jako mnogo ljudi svoja politička mišljenja i gledišta iznosi u razgovorima s drugima, na društvenim mrežama, ispod članaka na portalima, u pismima i porukama. No iznošenje mišljenja – bilo privatno, bilo poluprivatno (recimo u krugu prijatelja na Facebooku), bilo javno – isto se tako ne može smatrati bavljenjem politikom. 

Ima i mnogo ljudi koji pišu i objavljuju svoje političke komentare, mišljenja i stajališta u novinama i portalima, ili koji nastupaju na javnim tribinama, ili u kontakt-emisijama, ili u javnim raspravama, ili daju intervjue, ili objavljuju knjige o raznim, pa i vrlo aktualnim, političkim temama. To su novinari, publicisti, analitičari…, ljudi raznih struka i bez određene struke koji se vrlo aktivno i javno „petljaju“ u politiku. Oni na nju možda donekle i utječu, pogotovu ako im je to profesija. No reći da se „bave politikom“, u smislu da su u politici „aktivni“, da su u njoj „angažirani“ ili „djelatni“, ni to ne bi odgovaralo istini. Brojne osobe koje se bave političkim temama ne sudjeluju u političkom djelovanju, nego samo u djelovanju koje za temu ima politiku. 

Bavljenja politikom nema bez udruživanja

Te zamjedbe vraća ju nas na pitanje iz naslova: Gdje počinje bavljenje politikom? Nije lako na nj odgovoriti. Lakše je odgovoriti na pitanje bez čega nema bavljenja politikom. Nema ga bez: udruživanja s drugima. Riječ „udruživanje“ dolazi od riječi „drug“ odnosno „drugi“. Politike nema bez drugoga. No je li za bavljenje politikom dovoljan samo jedan drugi, ili druga? I na to pitanje uskoro će se odgovoriti, no za predah spomenimo se slučajeva montiranih suđenja u komunističkom Sovjetskom savezu. Prepričajmo jedan takav.

Mjesto je radnje Sovjetski savez, vrijeme radnje mračno doba staljinističkih progona. I muž i žena bili su uhićeni pod sumnjom da su, i on i ona, iako naoko lojalni članovi komunističke partije i odgovorni građani u svojim djelatnostima, počinili kaznena djela „neprijateljskog djelovanja“. Nije potrebno prisjećati se detalja optužnice da bi se vidjelo u čemu se sastojalo to njihovo za državu opasno djelovanje. Muž je, recimo, ilegalno slušao „imperijalistički“, „protusovjetski“ i „protukomunistički“ Glas Amerike, i ponešto što je čuo i zapamtio prenio njoj, a ona to prepričala kolegici na poslu. Takvo što – a kamoli ako bi tko „politički nekorektno“ ili kritičko mišljenje izrekao o drugu Vođi, ili o Partiji, ili o stvarnom stanju u društvu i državi – bilo je sasvim dovoljno za teške zatvorske kazne. Koje bi uglavnom služili u logorima u dalekom i hladnom Sibiru. I tako, muž je osuđen na deset, a žena na osam godina sibirske tamnice. No upravo kada su pomislili da je to sve, sudac je nastavio: „A zato što su kaznena djela činili udruženo, svakomu se na izrečenu kaznu dodaje još šest godina kazne strogog zatvora zato što su dotična kaznena djela počinili udvoje, kao muž i žena, dakle udruženo.“

Za bavljenje politikom potrebne su najmanje tri udružene osobe

E sad, oni koji ponešto znaju o rimskom pravu odmah će se sjetiti jedne od njegovih maksima, koja glasi: Tres faciunt collegium. Međumrežna stranica za pravne teme „Novi informator“ tumači taj izraz ovako: lat. trojica čine udrugu; u rimskoj pravnoj tradiciji, izreka koja sadržava načelo da korporacija kao zajednica osoba (universitas personarum) koja ima pravnu osobnost, mora imati najmanje tri člana. Navedeno načelo formulirano je na temelju jednog fragmenta klasičnog rimskog pravnika Marcela (Marcellus) (Digesta 50, 16, 85). I ne samo to. Dvojica odnosno dvije osobe premalo su da bi što činile udruženo za što bi kao udruženi i odgovarali. Samo dvoje ne mogu biti ni „banda“. Drugim riječima, onaj nesretni sovjetski muž i žena nisu nipošto, po logici rimskoga prava, smjeli biti osuđeni i za udruženo djelovanje. 

To pravilo Tres faciunt collegium, koje se na sveučilištima primjenjivalo i kao brojčani minimum da bi se održalo predavanje (najmanje dva studenta plus profesor), moglo bi se primijeniti i na „bavljenje politikom“. Potrebne su najmanje tri osobe. Sadašnji zakon u Republici Hrvatskoj omogućuje da najmanje tri osobe osnuju udrugu koja će biti unesena u registar, postati registrirana, i time moći ostvarivati sva prava po zakonu o udrugama. Dakle javno djelovati, pa i „zabadati nos“ u politiku. Istina, za registraciju prave politčke organizacije, tj. političke stranke, potrebno je više od toga, potrebno je najmanje stotinu potpisa, što je razmjerno malo, i što omogućuje registriranje prevelika broja, narodu većinom posve nepotrebnih, stranaka. Ali i jedno i drugo izražava bitnu pretpostavku za bavljenje politikom, a to je: da čovjek nije sam, a i da su dvoje za to premalo. 

Za publiciste se ne može reći da se „bave politikom“

Tu smo doznali i odgovor zašto se za publiciste, komentatore, analitičare i ostale koji nastupaju pojedinačno i samo u svoje ime ne može reći da se „bave politikom“. No tako smo spoznali i u čemu je problem s tolikima koji si umišljaju da se bave politikom. A zapravo se njome ne bave. Uzmimo primjerice takozvane „fejsbuk-bojne“. Postoje grozdovi onih koji postavljaju statuse i postove te stotine i tisuće onih koji na tim stranicama iskazuju svoja politička mišljenja i stajališta. I ne samo da ih iskazuju, nego mnogi to čine vrlo „angažirano“, vrlo borbeno, vrlo zahtjevno, i s osjećajem da skupa s ostalima tvore snažne političke „bojne“, koje jurišaju protiv aktualne vlasti, ili vladajućih stranaka, i da se na taj način svojski bore da bi s vlasti skinuli HDZ-SDSS, a na vlast doveli recimo neku pravu opciju, recimo Domovinski pokret. No sve to čime se ljudi u takvim „bojnama“ bave uopće nije politika. Zašto? Zato što svatko od njih istupa u svoje ime. Pa i onda kada suglasice svi „deru“ po jednima, a hvale i uzdižu druge, ne čine to združeno. Zato što se nisu ni u što zbiljski združili, odnosno što ne nastupaju kao „udruga“, nego svatko za sebe. I samo za sebe.

Tko se uopće doista „bavi politikom“?

I nije tu bavljenje politikom izostalo samo zato što nisu udruženi u zajedničku udrugu ili stranku, već i zato što zbiljsko bavljenje politikom pretpostavlja stanovito iskustvo političkoga rada u društvu, s drugima. Tek tada, a posebice kada treba programski definirati što se hoće, što su prioriteti i kako doći do željenoga cilja, tek tada pokazuje se da zajednički protivnik ili zajednički ideal ili cilj nisu nikakvo jamstvo da će okupljeni pojedinci ostvariti slogu i zajedništvo. Dodatno se ta neusklađenost, ili neuskladivost, pokazuje onda kada treba izabrati između sebe tko će biti ovo, a tko ono. A pogotovu se sposobnost za združeno djelovanje provjerava u situacijama kada se uđe neku skupštinu ili vijeće, ili Sabor, i kada se pred onima koji uđu pojave razne dvojbe, ponude i kušnje. Mnogi izabrani tada pokažu da i dalje zapravo drže uglavnom samo do sebe, a ne i do onih s kojima su prividno udruženi, ili onih koji su ih izabrali i s kojima inače, tobože, dijele zajedničke ideale, mjerila postupanja, ciljeve i vrjednote. Tisuće njih u dotičnoj stranci misle za sebe da se time što su u stranci „bave politikom“, a zapravo se politikom bave samo pojedini „sretnici“ među njima. Svi ostali debatiraju, sastanče, navijaju, plješću, slušaju, komentiraju, ogovaraju, spletkare, protive se, prosvjeduju, dopuštaju si izljeve nezadovoljstva, no sve to uopće nije pravo bavljenje politikom. Svatko je zapravo i dalje sam i atomiziran, kao onda kada upisuje svoje komentare na društvenim mrežama, po portalima ili ih iznosi u diskreciji svoga doma, u privatnom razgovoru u obiteljskom ili prijateljskom krugu. 

A što je onda „pravo bavljenje politikom“. Gdje odnosno kada i kako ono doista počinje? I ima li toga uopće?

Ni zastupnici se ne uspijevaju „baviti politikom“

To jest ono pravo i jedino ozbiljno pitanje. Na nj nije lako, a možda nije ni moguće jednoznačno odgovoriti. Mnogo je lakše odgovoriti negativno, reći što ono nije. Reći da bavljenje politikom nipošto nije puko davanje oduška osjećajima ni iskazivanje misli, čuvstava i afekata. Da to nije beskrajno i sve grublje kritiziranje i „skidanje svih po spisku“, onih na vlasti, čime se primjerice bave brojni promatrači i komentatori nezadovoljni time što vladajući čine. I u čemu neki od njih postaju sve isključiviji, sve strožiji i sve zapjenjeniji, prelazeći sve granice dobrog ukusa, a nerijetko i zdravog razuma. Razmjerno spoznaji da sav njihov trud svih ovih godina ili desetljeća nije uspio polučiti nikakav ili gotovo nikakav politički učinak. Učinak da se stvari preokrenu ili pokrenu nabolje. Nego da je „stanje hrvatske politike“, stanje države, i dalje onakvo kakvo je bilo prije dvadeset godina.

Moglo bi se pomisliti da „pravo bavljenje politikom“ počinje samo za one koji uđu u neko predstavničko tijelo, recimo u Hrvatski sabor. No pitanje je vrijedi li to za one koji su ili čije su stranke u opoziciji. Istina, brojni opozicijski zastupnici trude se i bore, kritiziraju i predlažu, argumentiraju, ljute se i pjene, prosvjeduju i prijete se dolaskom na vlast… No biti protimbeni narodni zastupnik nije nikakvo jamstvo da ćeš moći išta u stvarnosti promijeniti. Nije hrvatska vladajuća većina takva da mari za opozicijsku manjinu, da njezine zastupnike uvažava i njihove doprinose poštuje ili dopušta. 

Utješno je možda to da ni mnogi zastupnici po klubovima vladajućih stranaka ne mogu zapravo ništa promijeniti u onomu što izvršna vlast čini i za što od njih očekuje samo da dignu svoje ruke. Ili nije utješno.

Što bi „pravo bavljenje politikom“ uopće bilo? Ono bi se sastojalo u donošenju i pretakanju odluka u održavanju ili mijenjanju postojeće stvarnosti na određenom području, po mogućnosti nabolje. Samo za onog političara ili zastupnika ili dužnosnika ili javnog djelatnika ili publicista ili stranku ili udrugu koja uspijeva makar ponešto mijenjati u zajedničkoj stvarnosti, ili u zajedničkoj svijesti, ili u odnosima u političkoj zajednici, može se reći da se stvarno bavi politikom. Svi ostali ostaju samo na riječima, idejama ili emocijama. Ili provode tuđe odluke. Ili se pokušavaju baviti politikom. Ili žive u gorko-slatkoj iluziji da se njome doista bave. A zapravo samo daju oduška vlastitim  unutarnjim porivima. Jednako onako kao što to čine i nebrojeni „entuzijasti“ koji se jate po, uglavnom protimbenim („antiprotivnim“), „fejsbok-bojnama“…

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo