ZORICA VUKOVIĆ: MAMA, NE VIDIM NEBO…

Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine je dokument koji je predsjednik Vlade RH, Plenković, predstavio javnosti 12. studenog o. g. U njemu se vizionarski ističe da je ‘Hrvatska u 2030. godini konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve’. Baš poput ove birokratske rečenice, koja ništa ne kaže, kreirana je i cijela Strategija. Ona je od 2018. godine rađena pod palicom ‘regionalnih’ ministara Gabrijele Žalac, Marka Pavića i Nataše Tramišak, kojima se Plenković zahvalio na kvalitetnom uratku. No malo je poznato da je Vlada za ovo vrijeme ‘krojenja’ Strategije’ iskeširala Svjetskoj banci 4,3 milijuna ojra iliti 32,5 milijuna kuna. Jer mi pored takvih ministra i ‘nemamo’ svoje stručnjake. Plenković kao glavne značajke Strategije ističe konkurentnost, inovativnost i stabilnost, jednakost, digitalizaciju!  Kako mudro, obećavajuće!

U veljači je Pavić otkrio ovu dobro čuvanu ‘stratešku’ tajnu: „Nacionalna razvojna strategija pokazuje da je Hrvatska kakvu želimo 2030. godine zemlja koja ulaže u inovacije i ljude. Prijedlog je strategije da se Hrvatska razvija u četiri smjera: kao zemlja koja je konkurentna, inovativna i prepoznatljiva; zemlja koja je učinkovita i sigurna; zemlja koja je održiva, povezana i zelena; zemlja koja je zdrava, solidarna i uključiva.“

O tome bi se moglo doista raspravljati. Nadam se da i hoće, al’ ono što je meni ‘zapelo’ za oči je Nacionalni plan razvoja kulture od 2021. – 2027. godine pod patronatom Ministarstva kulture i medija. 

Koje je ovlasti dobila Plenkovićeva ministarka Obuljen? Osim što joj je pripalo osluškivanje medija i ‘dresiranje’ urednika, ona je postala Predsjednicom za suradnju s vjerskim zajednicama. Kako će s njima surađivati? Valjda onako kako je surađivala s Obersnelovom ‘Prijestolnicom kulture’ i HAVC-om. Promatrala sam nervoznu Predsjednicu kada se 30. rujna 2020. na misi u spomen na ‘Dalmatinca’ sv. Jeronima u predivnoj novoj crkvi Svete Obitelji na Gospinom Otoku u Solinu ‘rukovala sama sa sobom’, ‘bacajući’ pogled u kameru koja ju je često snimala. Isti dan proslavile su se mise obilježavanjem 1 600 – te godišnjice smrti našeg ‘zemljaka’ u Bosanskom Grahovu i Štrigovi jer se on rodio u Stridonu, u rimskoj pokrajini Dalmatia-i, kojega su razorili barbari pa se ne zna gdje se taj Stridon točno nalazio. Da nema Crkve bi li se ‘kulturna’ ministarka sjetila ovoga velikana Katoličke crkve? 

U Solinu je počeo i Devetgodišnji hod zahvalnosti 1976. godine, za vjernost Kristu, pod palicom kardinala Šepera. Hod se nastavio u Biskupiji kod kraljevskog grada Knina (1978.) i Branimirova Nina (1979.). Vrhunac hoda bio je na euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici 1984. gdje se okupilo preko pola milijuna ljudi, a glavni koordinator je bio kardinal Franjo Kuharić. Ovim devetogodišnjim hodom ‘bila je umrežena bližnja i daljnja naša povijest, protkana vjernošću Bogu, Crkvi i narodnim korijenima. A obilježila je i naš vrijednosni sustav, identitet, jezik, kulturu, kao i našu posebnost u zajedničkoj europskoj kršćanskoj uljudbenoj baštini. Kad večeras razmišljamo o programu te velike devetnice (1976.-1984.), osjećamo se ponosnima i zahvalnima tadašnjim biskupima za taj hrabar čin u vrlo složenim okolnostima ondašnje komunističke vladavine,’ rekao je na ceremoniji blagoslova crkve generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslav Vidović.

Crkvu je gradila hrvatska pamet i radinost, od idejnog projektanta, arhitekta, građevinara i umjetnika i financija, a tu je do izražaja došla hrvatska povijest i kultura.

Ima li ministarka pojma koliko je značajna ova crkva? izgrađena na mjestu najstarije kršćanske bazilike u Solinu, ona je i podsjetnik na opstojnost Hrvata na ovom tlu.

„Uz oltar, križ, svijeće, relikvije i Višeslavovu krstionicu, te nazočnost poznatih svetaca i blaženika, mučenika i priznavalaca, evanđelista i ispovijedalaca u mozaicima ovoga hrama, iz daleke i nedavne prošlosti potiču nas i pozivaju upraviti svoj pogled prema Kristu, Svevladaru i Svedržitelju (Pantokratoru). Izbor svetaca oko Krista predstavlja opću, europsku, hrvatsku i lokalnu Crkvu, nasljednicu  negdašnje Salone, koja s kaležom u obliku bukarice pjeva i kliče iz ovoga najstarijega Gospinoga Prasvetišta s apostolom Pavlom zahvalnicu Bogu Ocu Gospodina našega Isus Krista koji je Glava Tijela, Crkve;  Početak i Prvorođenac. Jer, svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima’. Evo, i mi, izmireni Božjom Riječju i Tijelom Kristovim vraćamo se svojim dužnostima zadovoljni s onim što smo čuli, vidjeli i osjetili…,“ ustvrdio je mons. Želimir Puljić.

Koliko od ovoga zna ili želi znati ‘svestrana’ Ninočka? Gostujući na Novoj TV 21. 10. 2017. branila je Frljića: „Gospodin Frljić svojim javnim nastupima vrlo jasno iskoračuje u područje politike i onda dobiva ovakve reakcije. Ono što je temeljno i što garantira naš Ustav jest zaštita slobode izražavanja i zaštita umjetničke slobode. To je nešto što u jednom demokratskom društvu ne smije biti upitno. I ja sam isto tako primila mnoge pozive da se zabrani predstava. U demokratskom društvu se predstave ne zabranjuju i ne cenzuriraju.“  Na pitanje treba li javnim novcem financirati Olivera Frljića gostujući na N1 kazala je:  „To pitanje mi je smiješno. To je razina diskursa u kulturi na koju ja, kao ministrica, ne pristajem. Pitajte me treba li javnim novcem financirati djelo nekog drugog redatelja.“

Branila je Nina i prikazivanje sramotnog filma o udovicama branitelja na HRT-u, a podržala je prikazivanje laži režiserke Budisavljević i poduprla prikazivanje njenog filma školarcima.

Interesantno da kreativnost Željka Pervana nije podržala, pa su ga nogirali s famozne HRT.

https://www.facebook.com/watch/?v=1476725865688702&t=8

Da, doista Nina se ‘ne miješa’, ali potpisuje pa je tako još jedan redatelj dobio novce za film ‘Tereza 37’ i zaslužio  Zlatnu Arenu 2020.. „Priča je to koja govori mnogo o položaju žene u današnjem patrijarhalnom društvu i njenoj nemogućnosti da se otrgne od nekih okova, pravila i predrasuda,“ reče ‘zlatni režiser’ Danilo Šerbedžija. Glavno da je napaćena žena u patrijarhalnom društvu. A otac mu Rade od Briona dobi Arenu za najbolju mušku ulogu. I to nije sve! Evo Radi i ‘Orlando’ u Dubrovniku…

Samo se upitah za što? Tzv. veliki glumac pokazao je svoj ‘glumački talent’ već u Prosjacima i sinovima, kad ga je kao mladi Potrka nadmašio petnaestogodišnji Stjepan Puljić (sada pravnik) koji nije bio glumac. Bilo mi je žao kad je odraslog Potrku glumio Rade Šerbedžija. Ustvari, ulogu je trebao odigrati Boris Dvornik i cijeli serijal bi bio puno bolji. Ali… Antun Vrdoljak se nešto posvadio s Borisom… Glupa priča iz Hrvatske. Nažalost.

I dok se ministarka ‘ne želi mešat’, Hrvatske legende odlaze. Jedna od njih je i kaštelanska ljubav između Dobrile i Miljenka. Dobrila je bila iz plemićke obitelji Vitturi, a Miljenko sin plemića Rušinića. Ove su obitelji bile u svađi i zabranjivali su ljubav dvoje mladih, ali Dobrila bježi od kuće i sastaje se s Miljenkom. Saznavši za bijeg, roditelji se pomire i pošalju im glasnike s porukom da se vrate kući i vjenčaju. Nakon vjenčanja Dobrilin otac ubije zeta, a Dobrila od tuge izgubi razum i nedugo zatim umre. Pokopana je pored Miljenka u crkvici sv. Ivana u Rušincu. Na grobu im je natpis ‘Pokoj ljubovnikom’. 

Za razliku od Romea i Julije, ovo je istinita priča. Opjevali su je ‘Agrameri’, a glazbu je napisao Dubravko Šimek. Među kvalitetnijim izvedbama je ona klape HRM ‘Sveti Juraj’. Ali filma nema.

Takvih priča za pisanje knjiga, snimanje filmova i kazališnih predstava i turističkih ponuda u hrvatskoj povijesti ima napretek. U ovom razdoblju godine na stotine tužnih priča… Mladi povjesničar Borna Marinić (1992.) pokrenuo je portal  https://domovinskirat.hr/ u kojem svaki dan opisuje što se dogodilo taj dan tijekom Domovinskog rata. On ima i emisiju na Hrvatskom katoličkom radiju ‘Dogodilo se na današnji dan’ u 9:30 sati. Jednu takvu priču Borna je ispričao 15. studenog.

Tog dana padale su granate na dvorac Eltz u čijem je podrumu bilo sklonište. Jedna je granata pogodila sklonište u kome se nalazilo nekoliko desetaka ljudi. Stradalo je 11 ljudi, a među njima i mlada obitelj Aleksander. Emil Aleksander (1959.), hrvatski branitelj – vezist, došao je u sklonište da bi nekoliko trenutaka bio sa svojom obitelji. Emilova supruga Vlasta bila je fizioterapeutkinja u vukovarskoj bolnici. U skloništu je bila sa sinčićem Matejem (1989.) i svekrvom. Teško ranjeni Emil uspio je smoći snage da dozove pomoć no za njegovu obitelj bilo je prekasno.

Ovoj tragediji strašan epilog je dala srpska propaganda koja je tijelo malenog Mateja, zamotanog u zelenu bolničku plahtu, prikazivala u srpskim novinama ‘Politika Ekspres’ kao srpsku žrtvu ubijenu od strane pripadnika ZNG-a. Maleni Matej nije bio jedina žrtva velikosrpske agresije koja je prikazivana na taj način. Njegovo tijelo ekshumirano je nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja na Novom groblju kraj Dunava. Na drugom kraju masovne grobnice pronađeni su i njegovi roditelji Emil i Vlasta. Danas svi zajedno počivaju u Vukovaru na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.

Koliko takvih priča! I onih neispričanih. 

Priča iz Vukovara koja se ne smije zaboraviti je ona o ljubavi Ivanke Soldo i Ivice Jurkića. Ivanka je poginula, spašavajući hranu iz zamrzivača jer je nestalo struje, kada je na njenu kuću pala granata. Stipe Mlinarić Ćipe o tome kazuje: „Još pred sobom vidim Ivanku u bijeloj majici i bordo trenirci. Vozili su nas sve kombijem u bolnicu, tata je vrištao i plakao držeći u naručju Ivanku koja je izgledala kao da spava jer je dobila samo jedan geler, ali smrtonosni, u potiljak.“ Upravo kad su Ivanku mrtvu dovezli, zbog ranjenog suborca u bolnicu dođe i Ivica. Pred bolnicom je čuo što se dogodilo. Iako  ga nisu željeli pustiti, izbezumljen i prijeteći oružjem, gotovo je provalio unutra. 

Braniteljica Vasilija Tucker, bolničarka, sjeća se kako je Ivica, dolaskom iz bolnice, rekao da mu je poginula djevojka. „Ja sam ga slušala, a onda smo samo gledali ispred sebe. Više nismo ni riječi progovorili. Sjedili smo tako možda nekih dvadesetak minuta, ja sam ga tapšala po leđima. Na sekundu je naslonio glavu na moje rame, a onda je ustao i otišao.“ 

Šest dana nakon Ivankine pogibije, 10. listopada 1991., poginuo je i Ivica, spašavajući ranjenog suborca. 

A dok se Ministarstvo kulture bavi špijuniranjem, petokrakama, frljićima, šerbedžijama, obersnelima i nema ideje za snimanje filma, ne financira dokumentarce i knjige branitelja, vukovarski gvardijan primio se posla i popisao sve poginule i ubijene u Vukovaru. Njih 2717. Za sad. U dvorištu Franjevačkog samostana i Župe sv. Filipa i Jakova uređena je šetnica s pogledom na Dunav uz koju su ispisana imena svih poginulih. 

„Ova su imena životi koji sad vječno gledaju svoj grad kako živi i Dunav kako teče. Popis na staklenoj stijeni postavljen je na najčasnijem mjestu u dvorištu Franjevačkog samostana ponad Dunava,“ kaže gvardijan fra Ivica Jagodić. Ovo je i utjeha svima koji još uvijek traže svoje nestale, ali i spomen na žrtve da ih ne proguta pravda ‘novog suverenizma’. No fra Jagodić predstavio je ovih dana inicijativu u okviru koje će se u Vukovaru postaviti izložba u spomen na trideset četvero djece iz Vukovara i Općine Vukovar ubijene u velikosrpskoj agresiji početkom devedesetih o kojima postoje podatci. Bez obzira koje su nacionalnosti.

„Postavljene ilustracije i fotografije hod su kroz bitku za Vukovar u vremenu okupacije te prate datume stradanja svakog dječjeg života sve do lipnja 1992. i posljednje biografije. Postav se temelji na sadržaju knjige Mama, ne vidim nebo autorice Ani Galović gdje su obuhvaćene dostupne informacije o trideset i četvero poginule, nestale i ubijene vukovarske djece na području grada Vukovara i rubnim mjestima usko vezanim uz Vukovar za vrijeme bitke 1991. godine, a zatim i za vrijeme okupacije tzv. SAO Krajine 1992. godine,“ rekao je fra Jagodić. Najmlađe dijete bilo staro svega nekoliko sati i umrlo je radi nedostatka kisika, a najstarije dijete poginulo je 6 dana prije svoga 18-tog rođendana. Među ovom djecom je i nekoliko njih koji su ubijeni na Ovčari. Za neke od njih ni danas se ne zna gdje su pokopani.

Dok se  Plenkovićev vrli savjetnik, poznat kao ‘pola tebi, pola meni, pola Bagi’ hvali kako je bio Sorošev predsjednički kandidat, Plenković pokušava provesti nasilnu pomirbu s pupavcima, stanimirovićima, štrpcima… Ali nema pomirbe bez istine. O tome je na veličanstvenoj propovijedi na sv. misi 18. studenog 2020. na Memorijalnom groblju u Vukovaru progovorio kardinal Vinko Puljić. 

„U prvom redu došli smo moliti za duše svojih pokojnika. Ta nas molitva treba pročistiti od svake gorčine i negativnih naboja, koji se, po ljudsku, olako javljaju na ovim mjestima stradanja. Došli smo izraziti dužno poštovanje svim ovim žrtvama. Tim poštovanjem želimo čuvati dužno sjećanje na njih, ali i na cijenu slobode, koju mi danas živimo i izgrađujemo. Time ćemo obnoviti vrednovanje življenja sadašnjosti. Vidimo da javno mnijenje i politička ‘prepucavanja’ guraju te plemenite osjećaje i pamćenje u zaborav.

Da bismo čuvali pročišćeno pamćenje i stvarali ispravne preduvjete suživota, potrebno je imati hrabrosti svaku stvar nazvati pravim imenom i činjenice promatrati kroz uzroke i posljedice. Bez istine i pravde nema stabilnog mira ni vraćanja povjerenja. Mržnja, čiji su plodovi ovi zločini, ne smije imati glavnu riječ. Da bi došlo do praštanja, valja priznati zločin. Zato molimo za sve zločince da ih Bog takne u srcu i baci na koljena te postanu svjesni svojih zločina. Jedna majka, plačući za sinom, moli Boga da ne da miran san onome koji je ubio njezinog sina dokle god se ne pokaje za svoj zločin.

Iz vjere treba stvarati klimu suživota, praštanja, pomirenja i vraćanje povjerenja.  Izgradnja mira počiva na temeljima istine. Ne može se graditi proces pomirenja i povjerenja bez nutarnje katarze, koja se oslanja na Isusove riječi iz Evanđelja: ‘Istina će vas osloboditi’ (Iv 8, 32). Tko ne želi istinu, taj staje iza zla koje brani i tako podržava negativni naboj među ljudima. Taj nije graditelj mira nego širitelj zla. Nijedan se zločin ne smije braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina. To vrijedi i za pojedinca i za zajednicu. 

Zato prikazujemo ovu svetu misu Kristu, Kralju mučenika, liječeći svoje rane u Kristovim ranama, tražeći utjehu i snagu u Kristovu križu. To je proces oslobađanja od svakog otrova, od svake mržnje i svake osvete, jer snaga križa pobjeđuje u srcima vjernika. Krist je mir naš. U središtu naše komemoracije u ovim tjeskobnim vremenima COVIDa-19, jest susret s Uskrslim Kristom koji je zlo pobijedio i nama postao naš mir u srcu i u savjesti, da bi mogli graditi mir među nama.

Unatoč snazi i moći laži, koja se služi svim sredstvima da izvrne i mitski prikaže prošlost, mi vjerujemo u pobjedu istine. A Krist je, odgovarajući jednom od svojih apostola, za sebe rekao: ‘Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni’ (Iv 14,6). Krist je naš put ako prihvaćamo svoj križ, križ svoga naroda i hrabro za Isusom hodimo. Iako smo često razapeti, snagom vjere možemo praštati i u srcu slobodu osvajati ne niječući istinu. Ako slijedimo Isusa, moramo istinu upoznati, istinu naviještati i istinu svjedočiti. Važno je i tu istinu budućim pokoljenjima prenijeti.

Sada bi pojedini željeli da se piše nekakva povijest u kojoj bi se relativizirala stradanja, jer tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji. Sjećanje na ove žrtve nije u službi huškačke mašinerije, kakva je vođena pred domovinski rat, nego je čuvanje vlastitog dostojanstva kojim se gaji ljudsko i vjerničko poštivanje nevinih žrtava.“

Dobro je pročitati cijelu propovijed. 

VUKOVAR Kardinal Vinko Puljić: Bez istine i pravde nema stabilnog mira ni vraćanja povjerenja

Eto i opet se pokazalo da je hrvatski narod povezan sa svojim svećenicima i Crkvom.

Jesu li ‘izmiritelji’ shvatili što je kardinal rekao? Ili će sve proći s nekom novom ucjenom kao što je za Milanovićeve vlade bilo noćno postavljanje ćiriličnih ploča koje doista nisu nikoga pomirile?

Ne, nisu shvatili!

Svoj ‘pomirbeni’ hod s predstavnicima stranke koja je zlo činila po Hrvatskoj, a i u logorima po Srbiji, bahatio se Plenković po Vukovaru nakon sv. mise i nastavio tako na Trgu sv. Marka u prostorijama Vlade i u sabornici…

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo