25. obljetnica Daytona

Mnogi danas smatraju da je Daytonski mirovni sporazum, čiju 25. obljetnicu upravo obilježavamo, zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, te da su za to zaslužni ponajprije Amerikanci. Nažalost, i na hrvatskoj strani ima dosta onih koji zaboravljaju da su i prije Daytona postojale brojne mirovne inicijative, koje su redom propadale zbog srpske bahatosti i vojne nadmoći. Tek su uspješne vojne operacije hrvatskih snaga u ljeto i jesen 1995. srušile mit o srpskoj nepobjedivosti i natjerale Miloševića na ozbiljne pregovore i ustupke. Koliko su se okolnosti od tada promijenile i jesmo li nešto naučili u proteklih četvrt stoljeća?

Sudeći po sadašnjem stanju u BiH, Daytonski sporazum prije se doima kao dogovor o primirju negoli kao trajno rješenje za etničke sukobe. Na početku „implementacije“ sporazuma sve su strane imale velika očekivanja. Hrvati su naivno vjerovali da će dobiti slobodu i ravnopravnost, a možda i konfederaciju s Hrvatskom, Muslimani-Bošnjaci da ih čeka status „temeljnog“ naroda koji će dominirati nad susjedima, a Srbi da će njihov entitet postati država u državi. Najveće razočaranje doživjeli su Hrvati u BiH, koje je Hrvatska ostavila na cjedilu, i u Daytonu i poslije njega. Za razliku od njih bosanski Muslimani uspjeli su ostvariti neke od zadanih ciljeva zahvaljujući svesrdnoj pomoći tzv. međunarodne zajednice.

Međutim, u posljednje vrijeme i u Sarajevu shvaćaju da se stanje ubrzano mijenja, pogotovo otkako je hrvatska politika shvatila da više nema mjesta za ustupke. Odatle i stanovita nervoza koju možemo primijetiti kod muslimanskih političara svaki puta kada se oglase Milanović ili Plenković. Hrvati zapravo i nemaju nekog izbora; ili će postati ravnopravan partner u Federaciji, ili će nestati sa svih prostora u kojima žive izmiješani s Muslimanima (kao što su već nestali iz srpskog entiteta!).

Slabljenje i raseljavanje Hrvata u BiH otvorilo bi prostor za konačni srpsko-muslimanski dogovor o razgraničenju, to jest podjeli Bosne, pri čemu bi Srbi, uz svoj entitet, dobili još i brčanski distrikt, dok bi se Muslimani namirili na račun Hrvata u Federaciji. Hrvatska bi tako na svojim avnojevskim granicama istodobno dobila malu veliku Srbiju i islamsku džamahiriju. Razmišlja li o tome državni vrh, koji se, dok vrijeme istječe, i dalje suspreže od teških, odlučnih poteza? Razmišljaju li o tome „pravaški“ mudrijaši, koji bi i dalje vezivali zastave s Bošnjacima i jurišali na Drinu?

Armenski poučak

Armenski poraz u ratu za Gorski Karabah ohrabrio je islamiste i turkofile u svim zemljama nekadašnjeg Otomanskog carstva, pa tako i na Balkanu. Doista, ako su Turci, uz pomoć Azerbajdžana, tako brzo slomili relativno jakog protivnika na Kavkazu, mogu li se i drugi turski saveznici, u Libiji, Siriji, Cipru, Bosni .. nadati tako sretnom ishodu? Erdoganu okolnosti idu na ruku; međunarodna zajednica nije prstom mrdnula da zaustavi kavkaski rat, a zapadne demokracije čak su i „zahvalnu“ temu ratnih zločina ostavile po strani. Vjeruje li itko da će jednog dana azerski generali odgovarati za ubijanje zarobljenika ili „prekomjerno granatiranje“ Stepanakerta? Da podsjetimo, sve se to događa danas, 2020. godine, a ne „tamo neke“ 1991. ili 1995. Je li svijet u međuvremenu napredovao ili podivljao?

Doviđenja u idućem ratu

Kao svojevrsni preteča ratoborne turske politike na našim se prostorima najviše istaknuo Bakir Izetbegović, vođa najjače muslimanske stranke u BiH, čije se izjave ne mogu protumačiti drukčije nego kao „govor mržnje“ i zazivanje sukoba. Da bi potkrijepio svoje prijetnje Izetbegović junior stalno obilazi tvornice oružja (koje se, gle čuda, nalaze isključivo u muslimanskom dijelu Federacije!), i daje zapaljive izjave: „Izetbegović je tijekom dana posjetio tvornicu oružja i streljiva „Binas“ kod Bugojna gdje su mu demonstrirali učinkovitost nekih od njihovih proizvoda, a čelnik vladajuće bošnjačke stranke nakon toga je novinarima kazao da je impresioniran viđenim. „Prisustvovali smo prezentaciji nove granate proizvedene u „Binasu“ u Bugojnu dometa preko dvije tisuće metra i koja puca vrlo frekventno i rafalno. Dakle, strahovito oružje u rukama Bosne i Hercegovine“, kazao je Izetbegović. Dodao je da je svaki napredak koji vojna industrija BiH učini „korak prema učvršćenju mira“. Ovo je jedna obeshrabrujuća poruka za sve one koji eventualno imaju loše namjere u odnosu na BiH“, dodao je Izetbegović… (Hina/Novi list, 11.11.2020.) Imaju li te prijetnje stvarnu podlogu ili je riječ o najobičnijem predizbornom junačenju? Kako bi danas izgledao hipotetski vojni sukob između tri konstitutivna naroda?

Srbi zasada stoje najbolje! Osim jake policije, odnedavno pojačane paravojnom žandarmerijom, raspolažu i golemim arsenalom lakog oružja zaostalog iz ratnih vremena. U slučaju potrebe nove se količine oružja lako mogu dovući preko slabo nadzirane granice na Drini, skupa s tisućama dragovoljaca. Granična policija BiH trenutno nije u stanju spriječiti ulazak ni gomilama ilegalnih migranata, pa, što se toga tiče, Srbi mogu mirno spavati.

Dobro stoje i bosanski Muslimani, koji, uz zalihe iz prošlog rata i proizvode namjenske industrije, uvijek mogu računati na „humanitarnu“ pomoć prijateljskih islamskih zemalja. Tko nam može garantirati da, nakon završetka rata s Armencima, Turci neće viškove oružja, primjerice dronova, prebaciti u Sarajevo?! Lako je moguće da se bošnjački „kadrovi“ već uvježbavaju za uporabu Bayraktara i Haropa na turskim poligonima u Maloj Aziji, a da hrvatske „službe“ o tome nemaju nikakvih saznanja. Pred samo mjesec dana isti previd dogodio se i Armencima, pa smo uživo vidjeli kako prolaze oni koji potcjenjuju protivnika!

Hrvati u BiH moraju se osloniti na vlastite snage i nesigurnu pomoć iz Hrvatske. Naših Herceg-Bosanaca znatno je manje od potencijalnih protivnika (400.000 naspram 1.400.000), slabije su naoružani (ako usporedimo kućne arsenale!) i nemaju nikakvu vojnu industriju. Jedino što Hrvati imaju je tegobno iskustvo iz ratnih vremena, kada su im muslimanski „saveznici“ uspješno zabili nož u leđa. Može li to biti dovoljno za opstanak u sofisticiranim sukobima 21. stoljeća?

Ruka ruku mije

Može li sama Hrvatska učiniti nešto više za zaštitu Hrvata u susjedstvu? Autor je u prethodnim člancima već predlagao da se, na temelju zajedničkih interesa, pronađu pravi saveznici (Francuska, Grčka, Cipar), a lažne turske prijatelje pošalje dođavola. Evo samo jednog primjera koji pokazuje koliko bismo od toga imali koristi! Na nedavnom zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a Visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko predstavio je redovno izvješće o stanju u BiH, u kojemu je, po stoti put, za sve probleme optužio Srbe i Hrvate. Izvješću se usprotivila jedino Rusija, a da je naša diplomacija išta poduzela, mogli smo na svoju stranu privući i Francusku, koja je ionako u zavadi s islamistima i Turcima. Strateško partnerstvo s Francuzima riješilo bi i pitanje nabave borbenih zrakoplova, a eurofanatiku Plenkoviću sigurno bi godilo povezivanje s najjačom članicom Europske unije. Dakle, što se čeka?

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.h/Hrvatsko nebo