RUDI TOMIĆ: Vukovar – u fokusu značajnih zbivanja

Nacionalni stožer za COVID – 19 i hrvatsko-srpska koalicijska Vlada RH ograničili su broj sudionika u Koloni sjećanja, odredili mjesto za Misno slavlje s označenim brojem stajaćih mjesta, sve su definirali u detalje osim, po kome će biti čitanje –  Svetog Evanđelja!?

Ovo su uvjeti za Kolonu sjećanja: Obvezali su sve sudionike da nose maske na otvorenom i zatvorenom prostoru. Ograničili su ugostiteljsku djelatnost, neće biti ugostiteljskih štandova, a svi ugostiteljski objekti radit će do 21 sat. U koloni se mora držati razmak, i biti u skupinama od najviše 25 ljudi. Misa će biti na otvorenom, na groblju, stajaća mjesta  moraju biti označena. Uz pojačanje, nadzor covid – redara i predstavnika civilne zaštite, vodit će računa o tome da se poštuju mjere. Neće biti nikakvih događaja u krugu bolnice, a brojeve su ograničili na 500 osoba.

Hrvatski branitelj Mladen Pavković, predsjednik UHBDR’91 (hrsvijet.net) izričito zahtjeva: ”Ako smo već ograničili broj sudionika, onda neka dozvole da nas toga dana u ovom Gradu – Junaka, u koloni bude 938, koliko se na memorijalnom groblju žrtava Domovinskom ratu nalazi bijelih mramornih križeva! Za svaku stradalu žrtvu srpske i ine  agresije s mjesta masovne grobnice neka simbolično dođe tek (barem) jedan!

Na taj način podsjetit ćemo, uz ostalo na najveću masovnu grobnicu nakon Drugog svjetskog rata, ali i postaviti vječno pitanje – zašto nije do danas nitko odgovarao i za ovaj strašni zločin?”

Kad je već odlučeno kako će biti s brojem ljudi, svijeća i cvijeća, zašto se na taj dan na Memorijalnom groblju ne čitaju pojedinačno imena ubijenih žrtava? Nije samo dovoljno  doći na grob i zapaliti svijeću i ostaviti  cvijet, što obično čine članovi obitelji, ako je  itko od njih ostao živ, nego treba kazati cijelom svijetu da se pod bijelim križevima nalaze zvjerski razderana tijela ljudskih bića s imenom i prezimenom.

Neki će vjerojatno reći, da je to ‘zamarajući’ posao, jer bitno je da se znade broj bijelih križeva. Dakle, za one koji danas vladaju i uživaju na ovom tlu koji je krvlju poliven u borbi 87 dana opsade hrvatskog Vukovara, za njih je povorka ”nepotrebno” velika i duga, Misno slavlje treba ”skratiti” samo na blagoslov križeva. ”Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile. I njih se kloni! I kao se Janes i Jambres  usprotiviše  Mojsiju, tako se i ovi – ljudi pokvarenog uma, nevaljani u vjeri – protive istini.”  (Tim II. 3: 5, 8)

Hrvatsko-srpskoj Vladi, odnosno Plenković-Pupovac koaliciji, smetalo je ploča Spomen -obilježje poginulim braniteljima HOS-a, na kojoj je uklesano Za dom spremni, bačena je iz Jasenovca u Novsku – do daljnje odluke ”stručnjaka.” Vesna Pusić je rekla: ”Ne trebamo stručnjake, već šarafciger.”

Da hrvatski branitelji (HV,HVO i HOS) nisu bili Za dom spremni, danas bi Hrvatska bila provincija Velike Srbije. Što znači koronavirus (COVID -19) za srčane bolesnike, to je ZDS za bolesne četnike, SPC, ”hrvatske” jugonostalgičare i komunističke pionire -demonationem mortis.

Što reći o obnovljenom Vodotornju u Vukovaru?

Prije nekoliko dana u Vukovaru bio je značajan događaj: Otvaranje obnovljenog Vodotornja. Vijest je bila toliko (ne)značajna, da ni HRT nije prenosila svečano otvaranja (!?) jer su imali preče vijesti iz susjedne države, koja je odgovorna za razaranje Vukovara, gdje  je na gradsko središte i Vodotoranj padalo oko 11 000 granata dnevno, kao i za sve one mučki ubijene, čiji su grobovi na Memorijalnom groblju.

Teško mi je i danas shvatiti zašto nakon ”Mirne reintegracije”( do ”mirne reintegracije” ne bi ni došlo da HV,HVO i HOS nisu dotukli srpsko-crnogorsku četničku hordu i JNA), Vukovar nije ostavljen u onakvim ruševinama kakav je  bio nakon 87 dana opsade? Imao sam predosjećaj da će Vlada RH obnoviti grad Vukovar, izgraditi moderni Vodotoranj i vratiti život u prijeratno (”normalno”) stanje, čime bi se zametnuo trag zločinima i njihovim počiniteljima. Na žalost, dobrim dijelom moje su se slutnje – obistinile.

Uoči Desetog Travnja napisao sam esej  ”Vukovar treba perpetuirati”, kojeg je objavio ”Hrvatski vjesnik”, Melbourne, Australija, 4. travnja 1997.,”Zajedničar”, Pittsburgh, SAD, 16. travnja 1997., ”Pogled s Torontskog tornja”, ZIRAL, Mostar BiH, 1998. (str. 251 – 256). U oslobođenoj. samostalnoj i demokratskoj Republici hrvatskoj nisam mogao pridobiti nijedno glasilo (publikaciju) koja bi objavila esej, kritički osvrt s navedenim naslovom i podnaslovima: ”Obnova i izgradnja Vukovara”, ”Što predstavljaju ruševine Vukovara?” i ”Budućnost Vukovara”

Sažetak iz poglavlja: Što predstavljaju ruševine Vukovara

– Sa sigurnošću možemo ustvrditi da neće nikada biti izvedeni pred Međunarodni sud svi ratni zločinci… dakle mnoge neće stići kazna ljudskih zakona! Stoga je potrebno ostaviti Vukovar hrvatskim i svjetskim pokoljenjima; grad u kojem je  ljudskim životima pisana povijest dvadesetog stoljeća u središtu civilizirane Europe.

Vukovar je grad na rijekama Dunava i Vuke; grad  koji razdvaja dva naroda (srpski i hrvatski); dvije civilizacije ( zapadnu i istočnu); dvije vjere (katoličku i pravoslavnu); dva mentaliteta (europski i balkanski); grad u kojem, realno gledajući, mogu zajedno živjeti samo mrtvi Hrvati i Srbi!

Vukovar je posljedica Jugoslavije, države koju su stvorili Saveznici i svako obnavljanje značilo bi brisanje njihove odgovornosti za stoljetnu tragediju hrvatskog i srpskog naroda. Vukovar bi, isto tako, trebao biti uzor srpskom narodu, ne samo kao svejdočanstvo susjedne države, nego i opomena u nacionalnom i vjerskom pogledu da šovinizam, velikosrbizam i agresija obmanjuju pučanstvo i kopaju nove vlastite grobove.

Sažetak iz poglavlja: Budućnost Vukovara

– Pretpostavljam da će odgovrni čimbenici u Hrvatskoj ozbiljno razmotriti ove nabačene misli, te da neće požuriti s obnovom i izgradnjom Vukovara, bar dok se ne ustanovi jedna zastupnička komisjia koja će razmotriti sudbinu Vukovara. Bilo bi žalosno da među hrvatskim zastupnicima bude i oni koji bi se protivili perpetuiranju Vukovara.

S onima koji žele da se zametne trag tragedije hrvatskog naroda i da se obnovi Vukovar, trebalo bi postupiti kao što su Česi, pobunivši se protiv kraljevske  protunarodne politike  (23. V. 1618.) izbacili kraljevske namjesnike kroz prozore praške Gradske  vijećnice (defenestracija).

U povijesti čovječanstva imamo nekoliko slučajeva, koje bismo mogli dovesti u svezu s Vukovarom. Naime, ruševine Babilona i Sodome i Gomore, već stoljećima opominju  čovječanstvo na obraćanje samo zato što nitko nije ”obnovio i izgradio” babilonske i sodomske  zidine.

Međutim, u novijoj povijesti imali smo, isto tako, nekoliko ”babilona” kao što su Hirošima, Nagasaki i Dresden, koji nisu Bogu skrivili da ih stigne Njegova kazna. Amerikanac je bacio atomsku bombu na gradove Hirošima i Nagasaki, koje je dobrim dijelom pomogla obnoviti i izgraditi samo da što bolje zamete trag genocida pred  novim naraštajima Japanaca, koji su već uz Coca – Colu zaboravili genocid, jer osim spomenika na zbivanja nema ništa  što bi očevidno moglo u čovjeku izazvati posebno zaprepaštenje i osjećaj protrnosti.

Slično je i s Dresdenom kojeg su Saveznici gotovo sravnili sa zemljom kao čin odmazde prema Njemačkoj. Nakon rata grad je obnovljen i ima malo uzoraka  koji podsjećaju na zločin. Mlade generacije Nijemaca i građani Dresdena ne znaju da  je njihov grad bio pakao na zemlji. Isto će se dogoditi i s Vukovarom ako  u njega dođu buldožderi. Netko će, ipak, biti odgovoran za Vukovar, ako ne pred Međunarodnim i Hrvatskim sudom, zasigurno će biti pred Božjim sudom, kao što su svi oni koje nije stigla kazna ljudskih zakona.

Vukovar može postati ”Dubrovnik na Dunavu”, u kojega domaći i strani posjetitelji, pa i turisti, ne  bi dolazili da se, kao u Dubrovniku, dive  njegovim vrijednim povijesnim i kulturnim spomenicima i građevinama, već da u Vukovaru nađu najilustrativniji dokaz velikosrpskog bezumlja i zločina – rušenje divnih baroknih zdanja i vršenje najmasovnijeg genocida na hrvatskom prostoru nakon II. svjetskog rata. Ustvari, u porušeni i mrtvi Vukovar (izuzev srpske  pravoslavne crkve!), bi se dolazilo  sa strahopoštovanjem, ali i s neizmjernom dozom divljenja spram njegovim viteškim braniteljima, dok bi uz ruševine grada nikao Novi Vukovar, postao živi grad – grad u kojem bi cvao novi život jednog novog hrvatskog i vukovarskog naraštaja.

Zakljućna misao

Bitno je napomenuti, da sam ove misli i ideje napisao u travnju 1997. Dakle, dvije godine nakon konačnog pripajanja Vukovara u državne granice RH. Mnogo se toga, u ovom međuvremenu izmjenilo: opravilo i izgradilo, ali se nije – popravilo. Vukovar je i danas ”njihov grad”, jer  srpski zločinci, JNA oficiri i četnički krvnici i kriminalci slobodno se  šeću gradskim ulicama, a u kafićima (birtijama) bruje  četničke ”pesme” kao i za vrijeme okupacije, jer nije učvršćena granica niti su vraćeni prekodunavski otoci!??  Dakle, ”reintegracija” je manipulacija, samo da Srbija ima  što manje ljudskih žrtava.

Kakve ”slučajnosti” da je državni Plenković/Pupovčev ”Večernji list” upriličio razgovor s predsjednikom Ustavnog suda o uvjetima za proširenju prava srpske manjine u Vukovaru, u danima kada Vukovar obilježava gnjusnu tragediju.

‘Dobro je da se odluke Ustavnog suda preispituju. Najbolji odgovor su stručno utemeljene odluke’

Ustavni sud će u svojoj odluci na vlastitu inicijativu preispitati vukovarski Status u skladu s njihovom odlukom. ”Zatim, obvezali smo Gradsko vijeće da za cijelo područje grada ili pojedine dijelove izrijekom propiše individualna prava srpske manjine na upotrebu jezika i pisma i to ona koja odgovaraju životnim i faktičkim okolnostima u gradu Vukovaru…” kazao je predsjednik US Miroslav Šeparović.

“Pomno se prisjećajte prošlosti, sa entuzijazmom živite u sadašnjosti, s pouzdanjem se veselite budućnosti.” Sv. Ivan Pavao II.

Rudi Tomić/Hrvatsko nebo