Šiljo: I nama treba „Orban“ koji bi protimbu prisilio na ujedinjenje!

Zanimljivo, kod nas inicijative da se zabrane koalicijske izborne liste ne dolaze ni od vladajućih ni od protimbe. Čini se kao da i jednima i drugima odgovara stanje u kojem se bahate dva napuhana „diva“ (HDZ i SDP), koji zajedno sa svojim koalicijskim satelitima jedva osvajaju, u zbroju, nešto više od pola glasova birača koji su izašli na izbore. A prigrabe oko dvije trećine svih mandata. Da je samo „desna“ protimba (DP, Most, Hrvatski suverenisti, NHR + još neki) izašla združeno, koordinirano i s jasnim političkim i kadrovskim kriterijima na ovogodišnje izbore, osvojila bi znatno više mandata nego što ih je osvojila ovako razjedinjena, programski nedorečena i kadrovski „šarena“. 

Zagreb – Ministarstvo uprave, 12. studenoga 2020.

Mađarska vlada Viktora Orbana predložila je u utorak koju minutu prije ponoći amandmane na ustav te promjenu izbornog zakona. Učinila je to u trenutku u kojem je odlučeno da Mađarska ulazi u novi, rigozozni lockdown, tj. zaključavanje svakoga tko se može i mora u svoj stan ili kuću zaključati ili zatvoriti. (U protivnomu, mogli bi ga zaključati na drugom mjestu.) Tako kao vlade čine i u mnogim drugim državama, u kojima se strogim mjerama nastoji ako ne zaustaviti, a ono makar usporiti širenje Covida-19, koje ovih dana i tjedana poprima u Europi dramatične razmjere.

„Zaštititi prava djece na rodni identitet s kojim su rođena“

U predloženim izmjenama što ustava što zakonskih propisa nalaze se i odredba po kojoj se privremeno zabranjuju demonstracije, mijenjaju sudbeni postupci i pojašnjava definicija „javnih sredstava“. Tu je i amandman na ustav u kojem se kaže da ima za cilj „zaštititi prava djece na rodni identitet s kojim su rođena“. Drugim riječima, nitko ne bi mogao ni smio navoditi dijete na to da se u nekom trenutku „osjeti“ kao da ima neku drugospolnu (drugorodnu) „dušu“ od spola u kojem je rođeno. 

To je odmah naišlo na gnjevnu kritiku „pasa-promatrača“ ili „pasa-pozornika“ ili „pasa-nadglednika“ (engl. watchdogs), naime aktivista raznih udruga i agencija koje u ime neproglašenih kontrolora svjetske liberalne demokracije motre i nadziru sve što se po državama događa. Tako je stanovita gospođica, gospođa ili nešto treće, Zselyke Csaky, 

https://freedomhouse.org/expert/zselyke-csaky

koja radi za psa-nadglednika kojega mediji na engleskomu nazivaju „democracy watchdog Freedom House“ (pas-nadglednik demokracije „Kuća slobode“), čije je sjedište u SAD-u, dala izjavu koju je odmah prenio jedan od krupnih pasa-čuvara postojećeg svjetsko-demokratskog poretka, utjecajni medij Financial Times iz Londona. Dotična je ocijenila da „amandmani imaju za cilj uzburkavanje ideologijske debate o pitanjima identiteta i kulture, dok se i nadalje osipa transparentnost u pogledu javnog novca i korupcije“. Ujedno je za zapadnoeuropske i druge centre moći iznijela procjenu što mađarski vođa Orban time namjerava: „Amandmani pokazuju da [Orbanova stranka] Fidesz razmišlja dugoročno i da si želi providjeti sigurno zaleđe [aludira se na financijsku moć i pozicije u društvu] i ako dođe do smjene vlasti.“

Ili imaj kandidate na najmanje 50 izbornih jedinica, ili se pozdravi s izborima!

Ono što nas u Hrvatskoj posebno zanima jest promjena izbornog zakona. Što se tiče otpora dženderističkom izmišljanja rodova i preotimanju braka i obitelji i djece za homoseksualne, transseksualne i ine identitete i oblike i partnere, za „životne zajednice“ i istospolne „obitelji“ (s udomljavanjem ili posvajanjem tuđe djece), o tom u Lijepoj našoj ne možemo ni sanjati. Takav političko-institucionalni otpor moguć je u susjednoj Mađarskoj, no takvo što posve je nezamislivo u Hrvatskoj. Nezamislivo je se dotle dokle dvije trećine zastupničkih mjesta zaposjedaju HDZ i SDP, isto tako i sve važne pozicije u svim institucijama, i dokle je njihova većina još pojačana satelitskim i manjinskim zastupnicima koji su svi odreda dženderisti, dakle branitelji homoseksualnih odnosno branitelji „prava“ za čitav dugin spektar svakovrsno deklariranih „rodnih identiteta“ kod LGBTQ+-osoba.

Premda se do dovoljno preciznih podataka o upravo predloženim promjenama izbornog zakona u Mađarskoj bez poznavanja mađarskog jezika ne može lako ili se još na svjetskim jezicima ni na hrvatskomu uopće ne može doći, čini se da je jedno sigurno, i da je to što je sigurno za hrvatske birače i stranke iznimno zanimljivo. Predložena je (a dvotrećinska većina koju Orban ima sigurno će to u parlamentu i prihvatiti) odredba po kojoj će se uvjet za sudjelovanje bilo koje stranke na izborima biti taj da može kandidirati kandidate na najmanje 50 izbornih jedinica. Mađarska naime ima mozaik izbornih jedinica na kojima se većinskim sustavom biraju zastupnici upravo tih izbornih jedinica, ljudi s imenom i prezimenom, ne kandidati s izbornih lista, kao što se biraju kod nas. A kako velika većina stranaka nije u stanju sudjelovati na toliko izbornih jedinica, morat će se mnoge od njih ili ujediniti odnosno povezati u čvrst savez, ili uopće ne moći sudjelovati na izborima. A sljedeći su izbori za manje od dvije godine.

Vrijedno je podsjetiti da su u listopadu 2019. održani u Mađarskoj lokalni izbori, na kojima je protimba preuzela vlast u 10 najvećih mađarskih gradova, među kojima i u Budimpešti. Kako je to uspjela? – Tako što se ujedinila na zajedničkoj platformi i koordinirala određivanje zajedničih kandidata na svakoj izbornoj jedinici.

Spomenuta nadglednica mađarske demokracije i tu je promjenu zakona objasnila svojim gospodarima. Ona smatra da bi ta promjena mogla Orbanu koristiti kratkoročno, no da bi na duži rok mogla postati „završni poguranac u smjeru posvemašnje koordinacije“ između protimbenih stranaka. Ona bi ih dakle „prisilila“ na ujedinjenje na zajedničkoj platformi.

Tri glavna problema hrvatskoga izbornog sustava

Kod nas u Hrvatskoj izborni je sustav drukčiji. Mi imamo tri problema. 

Prvi, brojčano najmanje važan, ali svakako važan, jest „povlaštena diskriminacija“, po kojoj dio pripadnika etničkih manjina bira svoje zastupnike, a oni bivaju izjednačeni s pravima onih zastupnika koji su osvojili mandate s neusporedivo više glasova na općim izborima za sve državljane. Isto vrijedi i za Hrvate izvan RH. No dok manjinci imaju pravo na osam mandata, Hrvati izvan Hrvatske imaju od Račanova i Mesićeva vakta pravo na svega tri mandata. 

Drugi je problem izborni prag od pet posto, koji je previsok. On ne samo stranku ili listu koja osvoji 4,99 posto glasova, dakle za koju glasuje svaki dvadeseti birač, ostavlja izvan Sabora odnosno skupštine županije, grada ili općine, nego i glasove koje je ta stranka ili lista time protratila pripisuje onim strankama koje su prešle prag od pet posto, razmjerno postotku glasova koje su osvojile. Izračun te otimačine tuđih i sebi neprijateljskih glasova, dostojne komunističkih otimača tuđe privatne imovine kao „neprijateljske“, obavlja se po formuli koju je smislio francuski matematičar D’Hondt.

Treći je problem taj da su dopuštene predizborne koalicije. One omogućuju i najslabijoj stranci da „dobije“ svoga zastupnika ako se njezin kandidat nađe na koalicijskoj listi koja je prešla izborni prag, pod uvjetom da je dobro pozicioniran ili da osvoji dovoljno preferencijalnih glasova. Isto tako, na taj se način omogućuje nestranačkim ljudima da na koalicijskim listama budu izabrani. Onima koji inače ne bi na samostalnim listama bili ni u snu izabrani. Najnoviji su primjeri bračni par Raspudići, Karolina Vidović Krišto i drugi, s tom razlikom da su ovi imenovani uživali veliku popularnost među dovoljnim dijelom birača. SDP-ova koalicija imala je na prošlim izborima možda i deset stranaka. Već u nizu mandata u Hrvatskom saboru sjede zastupnici prevelikog broja stranaka. Time se postiže učinak upravo suprotan cilju uvođenja visokog praga od pet posto: jednostavnost, profiliranost i stabilnost sastava zakonodavnog tijela.

U Njemačkoj su predizborne koalicije i koalicijske liste zabranjene!

U Njemačkoj, primjerice, predizborne su koalicije i koalicijske liste zabranjene. Iznimka je CDU/CSU (Unija). No tamošnji ustavni sud presudio je da one na to imaju pravo budući da ne djeluju na istom teritoriju. CSU djeluje kao stranka samo na području Bavarske, a CDU na području svih drugih saveznih zemalja unutar njemačke federacije.

U Hrvatskoj ima više od 160 stranaka. I stalno se osnivaju neke nove. Nema te javne izvanstranačke osobe sklone politici koja „drži do sebe“ a koja ne pomišlja da osnuje vlastitu stranku. (Sreća je da nema dovoljno sredstava ni raspoloživih ’susjeda i rođaka’, inače bismo već dogurali do više stotina stranaka.) A do ujedinjavanja patuljastih stranaka jako rijetko i jako teško dolazi. Stranku se pak može osnovati vrlo lako. Dovoljno je održati skupštinu s nešto malo ljudi, koliko je dovoljno da se izabere predsjednika i još ponekoga, a zatim nadležnom državnom tijelu podnijeti dokumente o skupštini i izabranim dužnosnicima, Statut i Program, i sve to potkrijepiti s potpisima stotinu, moguće i  „fiktivnih“, članova. A imati stranku znači ne morati prikupljati potpise za kandidaturu na općim i lokalnim izborima!

Takvo stanje odgovara vladajućem establišmentu. Što je više malih stranaka, velike stranke beru više vrhnja na izborima. One male koje se natječu većinom ostaju ispod praga. Tako jedna drugu uspješno „jedu“. A stranke establišmenta, HDZ i SDP, debljaju se. Uz njihove skute šlepa se još poneka, pa i one nekoć znatno jače od zanemarivih, koje su u međuvremenu jako oslabjele (HSLS, HNS, HSS…).

Zašto nema inicijativa o zabrani predizbornih koalicija?

Zanimljivo, kod nas inicijative da se zabrane koalicijske izborne liste ne dolaze ni od vladajućih ni od protimbe. Čini se kao da i jednima i drugima odgovara stanje u kojem se bahate dva napuhana „diva“ (HDZ i SDP), koji zajedno sa svojim koalicijskim satelitima jedva osvajaju, u zbroju, nešto više od pola glasova birača koji su izašli na izbore. A prigrabe oko dvije trećine svih mandata. Da je samo „desna“ protimba (DP, Most, Hrvatski suverenisti, NHR + još neki) izašla združeno, koordinirano i s jasnim političkim i kadrovskim kriterijima na ovogodišnje izbore, osvojila bi znatno više mandata nego što ih je osvojila ovako razjedinjena, programski nedorečena i kadrovski „šarena“. 

Moramo se stoga zapitati: Što hoće i kamo glavinja ne-ljevičarska protimba? I primijetiti: I nama bi trebao neki vladajući „Orban“ koji bi zakonski natjerao protimbu na ujedinjenje odnosno na okrupnjavanje. Kad se to ne može postići milom, moglo bi se „silom“! 

Šiljo/Hrvatsko nebo