D. Dijanović: Srpski “svet” umjesto velike Srbije

 Beograd dlaku mijenja, ali ćud nekada

O korijenima, konceptima i strateškim ciljevima velikosrpske politike u proteklih više od sto i pedeset godina u Hrvatskoj su od vremena osamostaljenja do danas obavljene brojne monografije te znanstveni, stručni i publicistički prilozi. Od Garašaninovih Načertanija, kao prvoga političkog programa Velike Srbije iz 1844. preko Karadžićeva Kovčežića i Moljevićeve Homogene Srbije do Memoranduma SANU. U posljednjih desetak godina napravljeni su i novi planovi u okviru nikada umrle ideje tzv. velike Srbije. Donesen je tzv. Memorandum 2 s ciljem relativiziranja srpske odgovornosti za – kako ih oni zovu – „ratove devedesetih“, ali i s ciljem destabilizacije okolnih zemalja.

U ožujku prošle godine u Srijemskim Karlovcima donesena je tzv. Povelja o srpskom kulturnom prostoru kojom su definirane smjernice za jedinstvenu kulturno-prosvjetnu politiku srpskog naroda. Kao srpski kulturni prostor uzima se onaj na kojem je srpski narod u dugom povijesnom trajanju živio ili još uvijek živi, ostavljajući tragove materijalnoga i nematerijalnog kulturnog nasljeđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina. Ministar kulture i informiranja Republike Srbije Vladan Vukosavljević prilikom potpisivanja Povelje rekao je sljedeće: “Na srpskom kulturnom prostoru, od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gdje god živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi, moći će se provoditi jedinstvena kulturna i obrazovna politika”.

Ni Talijani ni Mađari ni Rumunji ni Grci, pa ni Makedonci ne trebaju strepiti zašto su njihovi gradovi označeni kao dio srpskoga kulturnog prostora. Srbija, naime, nije napadala ove gradove. No zato Hrvatska treba biti zabrinuta zbog spominjanja Dubrovnika. A i Kotor danas, doduše, jest u Crnoj Gori, no kulturno naslijeđe Boke kotorske je dominantno djelo hrvatske katoličke kulture. U kontekstu nedavne promjene vlasti u Crnoj Gori Vukosavljevićeve rečenice treba uzeti u obzir s posebnom pozornošću. U zaleđu Dubrovnika Hrvatska bi ponovno mogla dobiti neprijateljsku tvorevinu.

Destilirana mržnja

U Hrvatskoj se posljednjih tjedana često spominje radikalizacija. No da bismo upoznali što je to prava radikalizacija kao dio sustava dovoljno je svratiti pogledu u komšiluk. Već godinama u srpskome medijsko-političkom prostoru Vučićevi medijski trabanti siju destiliranu mržnju prema Hrvatima, Bošnjacima i Albancima. Nema dana a da na privatnim televizijama kao što je Pink velikosrpski udarnici ne pripovijedaju pripovijesti tipa „Bog je rodom iz Srbije“ i ne vrijeđaju druge nacionalnosti.

Sve se to zbiva u trenutku dok Srbija jača svoje vojne kapacitete i nastoji se nametnuti kao ključni geopolitički faktor na području tzv. Zapadnog Balkana. Početkom ove godine srbijanski ministar obrane, Hrvatima dobro poznati velikosrpski primitivac koji je Stepinca nazvao „ustaškim vikarom“, Aleksandar Vulin, predstavio je dva nova strateška dokumenta: Strategiju obrane Republike Srbije i Strategiju nacionalne sigurnosti.

„Zaštita“ Srba

Potonji dokument među ostalim prioritetima Republike Srbije apostrofira očuvanje suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Srbije i očuvanje postojanja i zaštite srpskog naroda „gdje god da živi”, kao i nacionalnih manjina, njihova kulturnog, vjerskog i povijesnog identiteta što je preduvjet „opstanka Republike Srbije, dijaspore i Srba u inozemstvu, i Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine u skladu s Dejtonskim sporazumom”.

Politika „zaštite“ srpskog naroda „gdje god da živi“ devedesetih je godina dovela do krvavog rata na Kosovu te u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sada se u drugim okolnostima žele provesti isti ciljevi. Danas, doduše, nemamo javno objavljeni Memorandum niti toliko eksponirane glasnogovornike mržnje kao što je bio Vojislav Šešelj, ali dva i dva su još uvijek četiri.

„Srpski svijet“

Umjesto tzv. velike Srbije sada se govori o „srpskome svetu“. Pred oko mjesec dana Vulin je tako izjavio: „Posljednja optužba u bošnjačkim i crnogorskim medijima je da Vučić stvara ‘Srpski svijet’. Vjerujem i nadam se da je optužba istinita, Vučić treba stvarati Srpski svijet. Beograd mora da u sebi i oko sebe okupi sve Srbe, a predsjednik Srbije je predsjednik svih Srba”. Velikosrpski vikar je ovome dodao: “Da smo imali hrabrosti da u dvije bivše Jugoslavije nacrtamo i kažemo gdje živimo, ne bismo danas o ovome pričali. Ali nismo imali hrabrosti, a i velike sile nikada nisu dozvolile Srbima da se ujedine”.

Na stranu Vulinove laži o velikim silama koje Srbima nisu dopustile da se ujedine. Naime, upravo je Beograd više od stoljeća uživao potporu inozemnih centara moći, a prije svega Londona i Pariza. Ključno je to da Srbija, što jasno proizlazi iz Vulinovih rečenica, i dalje mašta o velikoj Srbiji sada eufemistički zvanoj „srpski svet“. Tamo gdje su većina Srbi nameću svoja pravila igre i provode otvoreno velikosrpsku politiku. Tamo gdje su manjina iste ciljeve nastoje postići na planu kulture i izdavaštva, ali i participiranjem u vlasti. Srbi su danas tako na vlasti ili pri vlasti u Srbiji, tzv. republici srpskoj, Crnoj Gori, ali i u Hrvatskoj (SDSS).

Terorističko gnijezdo

I pritom treba reći da je u Hrvatskoj u vladajućoj većini povijesno gledajući teroristička stranka. Prema definiciji terorizam je organizirana upotreba sile i nasilja ili prijetnja upotrebom nasilja kojom se posredstvom intencionalnog širenja straha odnosno terora, a na temelju anticipiranih reakcija širih psiholoških učinaka, nastoje ostvariti politički ciljevi. Siva eminencija SDSS-a je i dan danas lekar Vojislav Stanimirović. Riječ je o bivšem ministru terorističke vlade tzv. SAO krajine, ali i o gradonačelniku okupiranog Vukovara (nije teško pogoditi kakvi su tipovi mogli biti na čelu Vukovara nakon svih zločina počinjenih 1991.) koji je pad vukovarske bolnice nazvao padom „poslednjega ustaškog uporišta“. Isti je tip kasnije, tamo 2011., govorio da u bolnici nisu bili civili, hoteći tako valjda opravdati bestijalne egzekucije na Ovčari.

Srbe u Hrvatskoj ne predstavljaju lojalni Srbi (primjerice Predrag Mišić, vukovarski branitelj), nego stranka proizišla iz pobunjeničkoga terorističkog gnijezda. Oni i danas konstantno promiču tzv. kult ugroženog Srbina koji je oduvijek predstavljao jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije. I dan danas se po instrukcije ide u Beograd. Ovo su jednostavno činjenice. A ako je stvari nazvati pravim imenom danas u Hrvatskoj postao „govor mržnje“ i „huškanje“ onda smo se zaista vratili u vremena Vladimira Bakarića. I u tim je vremenima vladala hrvatska šutnja koju je naglo prekinula pojava Slobodana Miloševića.

U Izvješću SOA-a ne spominje se desni radikalizam u Hrvatskoj, ali se spominje velikosrpstvo

Danas u Srbiji nema Miloševića, ali imamo bivšega Šešeljeva šegrta Aleksandra Vučića, ne osobito psihički stabilnu osobu koja bi, ako vlast dođe u pitanje, mogla izazvati nove konflikte i pokrenuti domino efekt na prostoru bivše Jugoslavije. „Srpski svet“, najave kako više ne će biti Oluje i Bljeska uz vojno naoružavanje ne daju osobito svjetlu sliku budućnosti. Nitko ne kaže da će već sutra doći do rata, no činjenica je da Hrvatska i danas ima ratobornog susjeda koji bi sutra mogao postati izvorom nove destabilizacije. A da četništvo jača i u Hrvatskoj i u Srbiji upozoravaju i izvješća SAO-e.

U Izvješću SOA-e spominje se jačanje desnog ekstremizma u Europi, ali se ne govori o njegovoj prisutnosti u Hrvatskoj. Akt Danijela Bezuka treba bezrezervno osuditi. Riječ je o napadu na institucije hrvatske države. No riječ je o izoliranom slučaju, a ne o djelu nekakve sustavne radikalizacije. Takvu radikalizaciju hrvatska tajna služba, naime, nije pronašla, a hoće li ju pronaći u idućem izvješću vidjet ćemo. No zato je, kao što smo spomenuli, utvrdila velikosrpske elemente.

Ponovimo, SOA-ina analitika ukazuje da su i dalje prisutne pojave velikosrpskoga ekstremizma u pojedinim državama, koji se manifestira „negiranjem teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta Republike Hrvatske, ali i drugih država susjedstva, poput Kosova, BiH i Crne Gore. Ovaj se ekstremizam javno očituje u istupima i okupljanjima velikosrpskih ekstremističkih organizacija, kao i korištenjem drugih javnih okupljanja u kojima se, uz ekstremističke poruke, uništavaju i hrvatski državni simboli. Velikosrpski ekstremizam promiče i poruke protiv širenja Europske unije i NATO-a na jugoistok Europe uz isticanje privrženosti Rusiji.“

Mir mora biti djelo pravde

Pozitivan je iskorak nazočnost Saše Miloševića na proslavi Oluje neovisno o motivima njegova dolaska u Knin. No nije S. Milošević reprezent SDSS-a, nego je to Stanimirović. Reprezent su silovatelji koji dan danas slobodno šeću Vukovarom. A žrtve i dalje gledaju te silovatelje po vukovarskim ulicama. To je strašno. Kao što je strašno da ni brojni drugi zločini nisu kažnjeni. To je stanje koje generira duboke nepravde i akumulira teške frustracije. I zato izvore radikalizacije u Hrvatskoj ne treba tražiti u Miroslavu Škori ili Mostu, nego u činjenici da u Hrvatskoj zločinci nisu kažnjeni. Paradna uhićenja koja smo nedavno gledali u Negoslavcima (četničkoj enklavi na istoku Hrvatske) baš ništa ne mijenjaju na pravoj slici odnosa prema srpskim zločinima u vremenu Domovinskog rata. Ovi zločini jednostavno nisu primjereno kažnjeni i to je nešto čime bi se hrvatsko pravosuđe trebalo urgentno pozabaviti.

Kao što je rekao kardinal Franjo Kuharić: mir mora biti djelo pravde. A pravde u Hrvatskoj, na žalost, za žrtve rata i dalje nema.

Do kada?

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo