Šiljo: Plenković bi nepoćudnu opoziciju strpao u rezervat!

Dovoljna su, eto, samo tri primjera Plenkovićevih podmetanja i „zamjena teza“ da se razobliče i on i sva ta njegova hadezeovska prenemaganja, koja su prerasla u nepomirljivu isključivost prema svima koji nisu u koaliciji s HDZ-om. I koji se protive načinu na koji Plenković u sprezi s Pupovcem kani izgraditi još jedno Potemkinovo selo nad grobnicom pobijenih hrvatskih domobrana, a pod nogama nekažnjenih srpskih krivaca: „hrvatsko-srpsku pomirbu“.

Zagreb – Trg Stjepana Radića, 4. studenoga 2020.

„Prema nekim strankama treba graditi ‘sanitarni kordon’, pogotovo prema onima koji dva desetljeća nakon rata nisu u stanju prihvatiti pomirbu i to da osam saborskih zastupnika dolazi iz redova manjina“, obrecnuo se danas na gotovo čitavu protimbu (opoziciju) predsjednik vlade Andrej Plenković u svojoj zaključnoj riječi u Hrvatskom saboru. Nije mu se, očito, svidjelo što protimba nije zdušno zapljeskala i u raspravi veličala velika postignuća Njega o Njegove vlade. A on ih je tako spretno pobrojio da bi onaj tko u Hrvatskoj ne živi pomislio kako je Plenkovićeva vlada nešto najbolje što nam se u ovih 30 godina dogodilo…

Nešto neprimjereno višestranačkoj demokraciji

Nije upitno da Plenkovićeva prošla vlada jest učinila i dosta pozitivnih stvari (za koje valjda imaju zasluge i dvije trećine najurenih joj članova). No učinke koje je svojim pozitivnim potezima u stvarnosti proizvodila daleko su od onog „ružičnjačaka“ kakav je „premijer“ danas dočaravao zastupnicima i hrvatskoj javnosti. A još je mnogo gore ono što je on spretno zaobilazio, a na što su ga, u nekim aspektima, podsjetili protimbeni zastupnici. Oni su, dapače, reflektore usmjerivali upravo ne raznorazne slabosti, bolesti i rak-rane koje Plenković tako spretno i samouvjereno preskače, prešućuje ili kojih težinu na sve mile načine umanjuje i ublažuje. Sklon uvijek sve što se ne uklapa u prizor Potemkinova sela gurnuti iza kulisa.

Ima u Plenkovićevu držanju, u njegovoj uvrijeđenosti, u njegovu dociranju i držanju lekcija protimbenim zastupnicima i strankama nešto bitno neprimjereno višestranačkoj demokraciji. Ta nadmenost, to postavljanje kao da je on objektivan arbitar i vrhovni sudac nad svima, to njegovo pravedničko držanje, to nastupanje ’von oben’ (svisoka), ta ljutnja i uzrujavanje, to ponižavanje drugih, to negativno kvalificiranje osoba i stranaka… nije nešto što bi u liberalnoj demokraciji, a još manje u kršćanskoj i narodnjačkoj demokraciji odnosno u društvu političkog pluralizma koje njeguje određene vrijednosti, priličilo šefu izvršne vlasti koji je došao podnijeti račun o (ne)učinjenomu, dobro i loše učinjenomu najvišem političkom i predstavničkom tijelu. Koje je nadređeno njemu, a nije on nadređen njemu.

Tezom o potrebi stvaranja „sanitarnog kordona“ prema (nekim) strankama Plenković je zapravo rekao da bi njemu nepoćudnu opoziciju trebalo strpati u rezervat!

Razumljivo je da nitko ne voli da ga se kritizira, ili da mu se ne priznaje ni ono što bi mu trebalo ubrojiti u zasluge. Razumljivo je da je svatko ’krvav ispod kože’ i da očekuje na svoj računa pohvale, a ne pokude. To je ljudski, i ako u Plenkovićevu javnom držanju i govorenju ima išta iskreno i uistinu ljudsko, a ne samo „profesionalno“ i patvoreno,  tada je to upravo njegovo ljućenje i negodovanje i uzrujavanje. No jedno je što tko osobno osjeća, voli ili ne voli, a drugo su pravila igre, koja svakoga obvezuju. A prvo od tih pravila jest priznavanje legitimnosti i dostojanstva opoziciji, pa i onda kada ona nije na nekoj osobitoj razini, ili kada se, kao i on uostalom, služi metodama zamjena teza, podmetanjima ili raznih verbalnim trikovima i efektima koji imaju za cilj površnim bljeskom prekriti tamu ispraznosti. Unatoč tomu, dakle, što u njoj ima i jeftinog populizma i diletantizma. No zar toga, i onoga još gorega, u njegovim redovima nema?

Duh iz ’olovnih vremena’

Smisao je parlamentarne protimbe i u tomu da na vladajuće tuče iz svih kutova, pa i to da Njega pokušava, psihološki, ’izbaciti iz takta’. Time se provjerava njegova vjerodostojnost te politička i osobna stabilnost. Njegov državnički profil. Stoga unošenje kvalifikacije o „sanitarnom kordonu“ koji „treba“ (tko to?’) „graditi prema nekim strankama“ nipošto nije izraz koji proistječe iz duha priznavanja pluralizma niti je to čestita čestica demokratskih tradicija. Naprotiv, duh takve izjave kao da proistječe iz ’olovnih vremena’, u kojima se smatralo da na jednoj, režimskoj strani, stoje Partija i „svjesne i organizirane socijalističke snage“, a na drugoj „klasni neprijatelji“, „protudržavni elementi“, oni koji „stalno rovare“ i oni kojima nikada ništa nije dovoljno dobro, nego se uporno bave „kritikom svega postojećega“ u najboljem sustavu na svijetu. I s najboljim vođom na svijetu.

Da se razumijemo, svatko želi da i opozicija bude po kakvoći i čestitosti na što višoj razini. No ako ona to i nije, to vladajućima ne daje pravo da pozivaju na stvaranje „sanitarnog kordona“ prema opozicijskim strankama. Što to uopće znači? Zar su te stranke izvori zaraze? Možda Covida-19? I opasne za zajednicu? Toliko da se protiv njih moraju poduzeti „sanitarne mjere“. Možda i osnovati neki „sanitarni krizni stožer za borbu protiv opozicijske epidemije“? Možda voljom saborske većine donijeti zakon kojim bi se regulirala borba protiv opozicijske „zaraze“? Uvesti, bez proglašenja izvanrednog stanja, izvanredne mjere, temeljem zakona, kao što je slučaj sa Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, temeljem kojega je Stožer civilne zaštite uvodio i mjere kojima su građanima sužavane ili oduzimane ustavne slobode bez prethodnog proglašenja izvanrednog stanja ili odobrenja u Saboru? S ministrom unutarnjih poslova, a ne ministrom zdravstva, na čelu. I s vladom ostavljenom postrani.

Glavni su dakle krivci hrvatski „nacionalisti“

Ono što posebno udara u oči jest obrazloženje krivnje, sadržano u istoj rečenici, u kojoj se kaže da bi „sanitarni kordon“ trebalo uvesti ne prema bilo kojoj opoziciji, ne prema onima koji provociraju ili prodaju demagogiju i bolesno ljevičarstvo, ne prema onima koji ne poštuju ustavne kategorije, etičke norme ili dobre običaje. Ma ne! „Sanitarni“ zid trebalo bi u hrvatskom političkom životu podignuti protiv onih „koji dva desetljeća nakon rata nisu u stanju prihvatiti pomirbu i to da osam saborskih zastupnika dolazi iz redova manjina“. Glavni su, dakle, krivci, i glavna je, dakle, krivnja kod onih koji nisu prihvatili performanse viđene ljetos u Kninu, Varivodama, Gruborima, Vukovaru i na drugim mjestima. Glavni su dakle krivci hrvatski „nacionalisti“, oni koji ne odobravaju takvu politiku „hrvatsko-srpske pomirbe“ kojom se nad grobnicom poginulih domobrana podiže zgrada nove hrvatske krivnje – „suučesništva“ u zločinu. I koji, što Plenković prešućuje, žustro negoduju što se krivnju umjesto na agresore, četnike i takve prebacuje na domobrane, tj. na hrvatske vojnike i policajce koji su branili Domovinu, a i na tadašnja državna tijela koja su za njihove „krivnje“ suodgovorna.

O tim temama dosta se već raspravljalo, i tu onomu tko zna ili želi čuti za istinu i pravdu ne treba zapravo ništa više tumačiti. Ali treba g. Plenkoviću u lice protumačiti da se on osobno služi upravo tako perfidnim „zamjenama teza“ i podmetanjima kakva ga toliko ljute kod onih koji mu u Saboru ne povlađuju, nego mu tako „drsko“ oponiraju. Ili koji samo ponešto pitaju i prigovaraju.

Samo tri primjera opasnih Plenkovićevih podmetanja i „zamjena teza“

Dovoljna će biti samo tri primjera Plenkovićevih podmetanja i „zamjena teza“ iz njegove zaključne riječi. 

Prvi primjer

Prvi je već citiran, to je onaj dio gdje se žesti na one koji ne mogu prihvatiti „da osam saborskih zastupnika dolazi iz redova manjina“. A takvi uopće ne postoje. Nitko iz saborske protimbe nije nikada prigovarao zbog toga što u Hrvatskom saboru – ili Vladi – sjedi toliko-i-toliko Srba ili nekih drugih manjinaca. Uopće nije riječ o tomu. Nego su se gotovo sve kritike protimbenika i onih koji se tom temom bave u javnosti išle ili na račun izbornog zakona koji manjincima daje pravo na tzv. „pozitivnu diskriminaciju“ po etničkom načelu, ili na to da se stranka koja osvoji razmjernu većinu služi tako izabranim manjinskim zastupnicima za sastavljanje nacionalne parlamentarne većine. 

Smisao manjinskih zastupnika ne bi naime uopće smio biti to da presuđuju u pitanju tko ima parlamentarnu većinu. Oni nisu za to izabrani, i nemaju legitimitet kao zastupnici koji nisu izabrani po povlaštenom pravu. Zapravo, hitno bi trebalo ukinuti svaku mogućnost da postoje i zastupnici koji na povlašten način, mimo načela jednakosti i demokratske reprezantativnosti, uopće dospiju u Sabor. Treba ukinuti mogućnost da se etničkim izbornim načelom narušava građansko načelo. Ne da im se oduzmu samo neka prava, kao što su htjeli Ž. Markić i prof. Podolšak onom kompromisnom referendumskom inicijativom, nego da im se oduzme svako pravo uopće dolaziti u Sabor na tako diskriminatorski način! I onda u Saboru zloupotrebljavati svrhu i smisao vlastite izabranosti. Čega nema ni u jednoj drugoj parlamentarnoj demokraciji.

O objema tim temama već je sve dovoljno protumačeno za one koji imaju uši. Posljednji argumentiran čavao u tako nelogično i protuustavno sklepani lijes nakaradnog izbornog sustava koji etničke manjine suprotstavlja građanskoj (državljanskoj) većini zabijen je prije dva dana ovom kolumnom:

Šiljo: Plenković je u pravu: Ovo nije „hrvatsko-srbska trgovačka koalicija“!

Drugi primjer

U istom podmetačkom stilu, Plenković je na citiranu rečenicu dometnuo još jednu: „Njima nije problem što su Srbi bili ministri u ratno vrijeme, a sad im je problem u Borisu Miloševiću.“ E, Plenkoviću, Plenkoviću! Ne smeta njima što je Srbin Milošević – nomen (non) est omen! – u Hrvatskom saboru zato što je Srbin, kao što im nisu smetali toliki Srbi ili prikriveni Srbi u zakonodavnom tijelu unatrag 30 godina. Tko koga za to i pita? Nego im smeta Plenković-Pupovčeva politika kakva se upravo provodi, i kakva se provodila u ovih 25 godina u pogledu bitnih stvari koje se propustilo učiniti, kao što je priznanje srpske i jugoslavenske i komunističke krivnje, imenovanje agresora, istraživanje, optuživanje i sudsko kažnjavanje svih dokazanih ratnih zločinaca, traženje ratne odštete od Srbije, nalaženje nestalih i ultimativno zahtijevanje svih podataka iz Srbije, povrat otetoga iz Srbije, odgajanje i obrazovanje novih naraštaja po istini i pravdi, a ne po kojekakvim kurikulima zaborava, istjerivanje pravde i istine, zabranjivanje vrijeđanja hrvatskih nacionalnih simbola, kojim se, financirano iz hrvatskog državnog proračuna, bavi glasilo manjine Srba u Hrvatskoj, itd.

To je problem, g. Plenkoviću, u toj hinjenoj i fingiranoj i grotesknoj „hrvatsko-srpskoj pomirbi“ o kojoj toliko talambasate, a sve činite da do nje nikada ne dođe. Da biste danas za opstrukciju pomirbe i Vi i Vaš pajdo Pupovac okrivili druge, tj. stranke i medije s nacionalnom sviješću i osjećajem za pravdu i istinu. Takvo Vaše ponašanje ima i svoje ime, a ono glasi: političko licemjerje.

Treći primjer

Nakon prikazanih dvaju krupnih podmetanja onima prema kojima želi da se podigne „sanitarni kordon“, aktualni predsjednik Vlade i HDZ-a nastavio je ovim obraćanjem tima istima: „Vaša agenda je bila ucjenjivanje HDZ-a, vi iz Domovinskog pokreta i Mosta ste izabrali Zorana Milanovića za predsjednika. Vašom političkom retorikom i korištenjem medijskih ‘outleta’ širite govor mržnje.“ Tko zapravo širi „govor mržnje“, o tom i sve zagrebačke vrane znaju već sve, pa na Plenkovićeve istupe stalno ponavljaju: „kvar!, kvar!, kvar!“. Zato to podmetanje ili u najmanju ruku optuživanje hrvatskih opozicionara za ono za što su mnogo više krivi On, Pupovac, Obuljen-Koržinek, Beljak, Stazić i legija takvih, njemu nedvojbeno bliskih tipova i tipica, sada preskočimo. Zadržimo se samo na opetovanoj optužbi nacionalne, desno-konzervativne protimbe da je upravo ona „izabrala Zorana Milanovića za predsjednika“.

Kao prvo, to je materijalna neistina, dakle laž: Domovinski pokret i Most imali su, skupa sa suverenistima, svoga kandidata, i on se zvao Miroslav Škoro. 

Kao drugo, g. Plenković morao bi prije bilo kojih drugih aluzija i okrivljivanja najprije objasniti političkoj javnosti zašto je njegova agenda bilo to da Z. Milanović dođe na vlast, što su pronicljivije zagrebačke vrane shvatile još prošlog lipnja. One vrane koje nijansiraju graktanje, pa ispuštaju zvuk otprilike „kva-kva-kva“, čime zapravo pokušavaju izreći latinsku izreku: qui pro quo: kvi-pro-kvo. A koja znači da su potajno bile zamijenjene uloge: Da Plenković zapravo nije želio više za predsjednika države Predsjednicu, da su zato njegovi mediji i anketari davali onolik publicitet M. Škori, kako bi doziranim jačanjem nju oslabio upravo koliko je potrebno da na njezino mjesto dođe Plenkovićev kolega, kućni prijatelj, čedo „zlatne mladeži“ socijalističke i zagrebačke, pravnik kao i on, visok kao i on, liberalan kao i on, načelni ili hinjeni eurofil kao i on, kamerad s recidivima komunizma i jugoslavenstva kao i on, pripadnik stranke koja je HDZ-ov pričuvni koalicijski partner za slučaj da hrvatski domoljubi, „radikali“, kleronacionalisti i širitelji „govora mržnje“ osvoje „previše“ mjesta u Saboru. (Što se u međuvremenu dogodilo da su se dvojica pravnika, diplomata i političara toliko verbalno „zakrvila“, pa je umjesto idile kohabitacije došlo do ružne kavge, i to će se uskoro, valjda, otkriti!)

Hajde, recimo da i nije bilo tako…

Hajde, recimo da i nije bilo tako, iako jest bilo tako. Recimo da Plenković jest htio KGK još pet godina na čelu države, iako za to nije mogao imati pravog razloga. Ta dobro ju je poznavao! I ona njega. Recimo da je ipak htio nju i zapitajmo se: Zašto baš nju, za koju se znalo da se uspjela zamjeriti znatnom dijelu hrvatskog domoljubnog i katoličkog korpusa? I njemu osobno, ne jednom. Zašto nije potražio nekoga tko bi bio bliži nacionalnim i vjersko-moralnih osjećajima velike većina HDZ-ova biračkog tijela? Zašto nije – tako velik „demokrat“ za kakvog se izdaje – otvorio proces predlaganja i odabira najboljeg od više kandidata unutar HDZ-a? Zar stranka s 220.000 ljudi doista nije ni u primisli imala nikoga tko bi mogao biti kandidat za predsjednika države, osim KGK, koja ionako nije više bila u HDZ-u, i koja je zlopamtilu Plenkoviću u prvom dijelu svog mandata ionako „nepotrebno“ zagorčavala politički uspon prema liderskoj nedodirljivosti?

No ako je On i htio Nju, zašto bi itko izvan njegove nadležnosti morao Nju birati? Misli li on da HDZ ima monopol na kandidata za predsjednika države? Ili da HDZ ima monopol na birače koji se osjećaju više Hrvatima nego čime drugim? Da su svi domoljubi, rodoljubi i takvi zapravo taoci HDZ-a i njegova neupitnog „državotvorstva“ (a ne prijezira vrijednog karijerizma, korupcionizma, dvoličnosti, lažnog predstavljanja i ostaloga čime se nitko ne bi mogao pred narodom hvaliti). Ako tako misli, ili takvo što fingira, Plenković je skupa sa svim takvim hadezeovcima u dubokoj i tragičnoj zabuni! On doduše zna da je u zabuni, kao i oni, ali se pravi da ne zna. Zašto? Zato da bi i dalje hinio HDZ kao „čestitu hrvatsku opciju“ i takvu opciju monopolizirao za stranku kojom praktički jedino on upravlja! (Preživjeli su samo poltroni.) Oduzme li joj se privid zastupnice i čuvarice hrvatskog nacionalizma i demokršćanstva, narodnjaštva i državotvorstva, nositeljice antikomunizma, antijugoslavenstva i protuvelikosrbstva… što bi od nje uopće ostalo? Tko bi osim iz osobnog interesa za nju uopće glasovao?

Dovoljna su, eto, samo tri primjera Plenkovićevih podmetanja i „zamjena teza“ da se razobliče i on i sva ta njegova hadezeovska prenemaganja, koja su prerasla u nepomirljivu isključivost prema svima koji nisu u koaliciji s HDZ-om. I koji se protive načinu na koji Plenković u sprezi s Pupovcem kani izgraditi još jedno Potemkinovo selo nad grobnicom pobijenih hrvatskih domobrana, a pod nogama nekažnjenih srpskih krivaca: „hrvatsko-srpsku pomirbu“.

Šiljo/Hrvatsko nebo