RUDI TOMIĆ: Ekskluzivan razgovor sa Mladenom Pavkovićem, predsjednikom UHBDR ’91.

Pročitao sam mnoge razgovore koje je vodio izvanredni hrvatski novinar i publicist Mladen Pavković s velikom brojem političara, znanstvenika,  branitelja i osoba iz vjerskog, kulturnog i športskog zanimanja; kao i brojna reagiranja na goruća i kontroverzna pitanja u Hrvatskoj, koja vjerojatno nikad ne bi bila zapažena i zabilježena da ih nije Mladen uočio i aktualizirao.

Razmišljao sam također kako bih čestitao g. Pavkoviću 69. rođendan i upravo objavljenu najnoviju knjigu ”Iz arhiva Općinskog komiteta Saveza komunista”; izbor i nagrada za najbolje knjige o Domovinskom obrambenom ratu: ”Za Hrvatsku moje bake” Michaela  Palaicha i ”Tko je palio moje knjige” Josipa Palade, te iskazao zaslužno javno priznanje za sva dobročinstva: što je doprinio  kao dragovoljac u redovima hrvatskih branitelja, kao intelektualac na literalnom  stvaralaštvu, kao inicijator i organizator brojnih domoljubnih akcija – odlučio sam se na ovaj povijesni razgovor.

Prije nego što sam počeo s razgovorom, htio  sam malo pobliže upoznati Mladena  Pavkovića, pa sam otvorio Wikipedia (slobodnu enciklopediju), gdje sam pročitao sedam  (7) napisanih stranica o njegovom (nepotpunom) životopisu. Kažem ”nepotpunih”, jer stranica je zadnji put bila aktualizirana 3. studenog 2019.

Biografija 

 Mladen Pavković rodio se u Ludbregu 1951. godine. Suradnikom je više listova i časopisa. Bio je sudionikom Domovinskog obrambenog rata (u nastavku: DOR) kao dragovoljac. Bio je pripadnik 117. brigade Hrvatske vojske i 145. taktičke  grupe Hrvatske vojske i pričuvni je natporučnik Hrvatske vojske. U vrijeme DOR bio je, uz ostalo, inicijator i organizator brojnih ratnih izložba, tribina, likovnih kolonija, radio emisija, a  zahvaljujući njemu objavljeni su i brojni ratni plakati, od kojih poglavito treba istaknuti plakat iz 1991. ”Hrvatska Vas zove”, koji je osmislio zajedno s Vladimirom Kostjukom. Dosad je napisao više od tri tisuće (3.000) članaka u svezi DOR. Dvanaest godina bio je predsjednikom Udruge  branitelja, invalida i udovica DOR Podravke (UBIUDR) jedne od najaktivnijih Udruga proizišlih iz DOR, a sada je predsjednik Udruge hrvatskih branitelja DOR ’91. (UHBDR91), čiji je počasni predsjednik Mile Dedaković-Jastreb.

Nakon održanih samostalnih izložbi, darovao je Muzeju Grada Koprivnice (1979. i 2010.= 513 crno-bijelih fotografija na temu  ”poznatih i popularnih”. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD) Basel, Švicarska; Hrvatskog novinarskog društva (HND); te Društva hrvatskih  književnika Herceg-Bosne (DHKHB). O književnom publicističkom radu Mladena Pavkovića objavljena je i monografija s naslovom ”Pobjednik ostaje sam” (Ogranak Matice Hrvatske, Koprivnica, 2010.). Ovih dana bit će objavljena i knjiga akademika Josipa Pečarića (oko 320 stranica)  s naslovom „Mladen Pavković“!

Glavnim je urednikom i odgovornim urednikom listova: ‘‘Magnum’‘ (1990.-1991.), ”Gardist’‘ (1991.-1993.), koji jeprvi vojni list u Nezavisnoj državi Hrvatskoj,  ”Podravski tjednik’‘ (1992.), ”Za dom” (1993.-1994.), list Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata  Zagreb,  ”Hrvatski književni list” )1994.-1999.) kojeg je obnovio s književnikom Zlatkom Tomičićem, ”Hrvatski branitelj”(1998.-1999.), ”Rat i mir” (2013.). Redovitim je suradnikom tjednika Hrvatsko slovo, i to kontinuirano više od 15 godina, u kojem ima svoju stalnu rubriku, Da se ne zaboravi.O njegovu radu snimljen je i 30-minutna dokumentarna emisija s nazivom ”Zlatno srce Mladena Pavkovića” scenariste i redatelja Darka Dovranića, koji je (2001.) prikazan na  Hrvatskoj televiziji (HRT). Objavio je najmanje novine na svijetu ”Hrvatski branitelj” , 3×2,5cm (2004.), CD ”Zlatko Crnković govori Goloba”, CD ”Najljepše pjesme Božice Jelušić u odabiru Mladena Pavkovića”, CD ”Najljepše pjesme Zvonimira Goloba u odabiru Mladena Pavkovića”, CD „Tako je govorio Ivan Generalić“ i dr.

Zahvaljujući njemu dosad je u Koprivnici, Kninu, Vukovaru, Varaždinu i drugdje podignuto tridesetak (30) spomen – obilježja i križeva poginulim hrvatskim braniteljima. Mladen Pavković, Koprivnički novinar, publicist i predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.; poznati je scenarista za 4 i  autor za  8  dokumentarnih filmova; pokretač, organizator i inicijator 15 značajnih akcija, priređivač 11 izložbi, objavio je 70 djela, priređivač i urednik 27 djela, primio je 10 nagrada i priznanja za svoje zasluge i djela.

No, Pavković, bez dlake na jeziku, ima još jedan neslavni rekord- jedan je od najtuženijih hrvatskih novinara, što će reći da ga pokušavaju zaustaviti i prestrašiti na sve moguće načine.

Organizirao je (deset godina) i Karavanu hrvatskih branitelja „2500 kilometara diljem Hrvatske – Da se ne zaboravi“, tijekom koje je obišao gotovo sva groblja, masovne grobnice i mjesta stradanja Hrvata, zapalivši na tisuće svijeća za poginule.

Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu organizirao je i nekoliko velikih samostalnih izložbi fotografija na temu Vukovara, a i Smotre dokumentarnih ratnih filmova, koje je vidjelo na tisuće posjetitelja.

Bio je organizator i velikih svečanosti u čast dr. Franje Tuđmana, a kasnije i dr. Marka Veselice u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) te mnogih velikih humanitarnih koncerata s nazivom „Od srca srcu – za vukovarsku bolnicu“.

U dvorištu ratne vukovarske bolnice još je i danas njegov veliki Spomen-križ, a inicijator je i podizanja spomen obilježja 12-torici poginulim hrvatskim policajcima u Borovu Selu…

Skratio sam uvodnik za razgovor, koliko se je moglo skratiti, a preporučio bih čitateljima ovog našeg razgovora da pročitaju Životopis (Curriculum Vitae Mladena Pavkovića, https:wikipedia.org).

Razgovarao: Rudi Tomić

TOMIĆ: Prije svega, gospodine Pavkoviću, kako je Vaše zdravstveno stanje, jer čuo sam da se borite s teškom bolesti kao i Vaša cijenjena supruga, pa ako je tako, kako je uopće ljudski moguće obaviti, odnosno obavljati sve navedene poslove i dužnosti, a u isto vrijeme boriti se s okrutnom bolešću i biti ažuran u javnom radu i vrijedan u obiteljskim obvezama: kako se nosite s bolešću i s Hrvatima, s hrvatskom stvarnošću?

PAVKOVIĆ: O bolesti ne bih govorio, tim prije jer su neki drugi možebitno i teže prošli. Ali, kad teško obolite tek onda shvatiti gdje ste i što ste, da se nije isplatilo prije svega nervirati, poglavito u svezi politike i politikanstva. Kad mi je bilo najteže, kad je bilo bolest ili ja malo me iznenadilo kad sam uočio da vas ovi oko vas bez riječi napuštaju, da ih nema, a kao godinama ste bili zajedno. Međutim, tada doživite novi šok: počnu vam se javljati sa svih strana oni koje nikad niste upoznali i počnu vas bodriti. U toj teškoj situaciji, kad vam kažu-imate rak, najvažnije je sačuvati „mir“, ponašati se kao da se to događa nekom drugom, treba imati puno povjerenje u liječnike, ali i u Boga. Kod te najteže bolesti uočio sam da je svaka priča drugačija, odnosno da nema dvije iste. Nu, i kad mi je bilo najteže, čim sam se malo „pribrao“ organizirao sam veliku humanitarnu akciju za odjel na kojem sam se liječio. Pored toga, odlučio sam da svaki dan moram napisati neki tekst ili komentar. A nije mi bilo lako. Često se događalo da ja idem na kemoterapiju u Koprivnici, a čim je završim, da sjedam u auto i vozim suprugu u Zagreb na – zračenje. Također sam primijetio da nesreća nikad ne dolazi sama. U kratkom vremenu mi je kći ostala bez jednog bubrega, onda sam imao tešku, nerazjašnjenu prometnu nesreću, nekoliko tužbi za „klevetu i uvredu“, od kojih je bila najteža i najgora ona da sam poljubio (sic!) jednu djevojku! Inače od 1992. do danas tužili su me kao novinara i urednika oko 120 puta. Gotovo sve sam presude dobio, osim one da sam bez ikakvog dokaza „poljubio“. Morali su me nekako kazniti, a ja sam na sve to rekao – dobro je – jer su mogli izmisliti nešto još teže i gore. U obrazloženju presude da sam „poljubio“, koja je donesena nakon sedam godina (!) piše doslovce: „Nije važno kad se dogodilo, važno je da se dogodilo!“. Kad me već bolest nije pokopala, nastojali su me pokopati ONI. Već mi je davno jedan sitni udbaš poručio: Samo ga ti „deri“, već ćemo ti nešto naći! Međutim, najviše su me blatili, klevetali i vrijeđali kad sam prije nekoliko godina predložio da se Noć kazališta ne održi 18. studenoga, na dan okupacije Vukovara i Škabrnje. Nije bilo novinara ni medija koji me nije napao, rekao bih „svinjski“. Oni su se toga dana nastojali zabavljati i smijati, ali na njihovu žalost uspio sam da se to ne dogodi.

TOMIĆ: Bili ste u prvim redovima (1990.) u borbi za uspostavu samostalne, slobodne i demokratske države hrvatskog naroda, a još se i danas borite s istim zanosom, a vidite kako su zapostavljeni i ugroženi hrvatski branitelji, posebice invalidi, od kojih su već preko tri tisuće oduzeli sebi živote: spadate li u idealiste, fanatike ili luđake?

PAVKOVIĆ: U početku sam spadao u fanatike i idealiste, a sada sve više u „luđake“. Kao prvo, mi smo najsretnija generacija, jer smo imali čast biti među onima koji su na ovaj ili onaj način stvarali Hrvatsku, stoga kakva je da je –  naša je, najbolja, najljepša. I da treba opet bi stali na branik Domovine. Ali, na početku smo toliko bili „zaluđeni“ da nismo ni primijetili da dok jedni ginu, drugi se bogate, varaju i kradu. Treći su se prvih godina rata pritajili i tek sada dižu glave, kao – žrtva je žrtva. Pričaju nam bajke da svi Srbi, primjerice, nisu bili za agresiju, kao da su svi Nijemci bili za Hitlera ili Mussolinija. Šteta što se oko 15 tisuća Hrvata ne može dići iz groba, pa da vide za što su dali živote. Kad bi vidjeli, mislim da bi se ponovno sami „pokopali“. U želji da se ne zaborave oni koji su pali za Domovinu, godinama sam zajedno s braniteljima i stradalnicima organizirao nesvakidašnji doček Nove godine podno Križa na ušću Vuke u Dunav u Vukovaru. Kad je sat otkucao ponoć mi smo se u molitvi sjetili onih kojih više nema, misleći kako bi njima bilo drago da se i oni mogu na taj dan veseliti. Moje je geslo da se stradalih moramo sjećati stalno, a ne samo u određene dane. Tada su neke moje kolege pisale da me treba „baciti u Dunav“ ili u „ludnicu“, jer „ne dam“ ljudima da se vesele. Jednom su mi po povratku iz novogodišnjeg „slavlja“ u Vukovaru demolirali cijeli stan. Naravno, nikad nije pronađeno tko je to učinio. Preko toga sam prešao i nastavio po – starom. U Domovinskom ratu je bilo teško, ali danas je još teže. Tada ljudi nisu kopali po kontejnerima i toliko se ubijali. Nije bilo ni toliko ovrha. Na suicide hrvatskih branitelja skrenuo sam pažnju među prvima. Čak sam objavio i knjigu o tome, ali prošla je nezapaženo, iako sam opisivao sudbine branitelja koji su se zapalili zbog toga što nisu mogli platiti porez ili što u jednom srpskom selu dolaze srpski pjevači i pjevaju četničke pjesme, a policija ih štiti. Jedan branitelj, prije nego se zapalio, napisao je ženi, uzmi iz ormara dvije  tisuće kuna i – sahrani me. Jakov Sedlar je o samoubojstvima branitelja snimio i dokumentarni film, ali na HRT-u ga ne žele prikazati. Ja sam pak u koprivničkom parku, na središnjem trgu, podigao prvi i zasad jedini spomenik jednom branitelju koji je učinio suicid. U Hrvatskoj svi znaju za Jana Palacha, a nitko ni za jednog hrvatskog branitelja koji se ubio.

TOMIĆ: Od 2000. sustavno se u medijima omalovažavaju zasluge prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana , čak u Sabor ga etiketiraju zločincem, a mnogi u narodu krive gašto nije proveo lustraciju nakon Oluje,  pa  ne  bismo imali (anti)fašiste, partizansku djecu, Titove pionire, udbaše i njihove suradnike, pa i četnike u Vladi, u Saboru i u  državnim ustanovama, te i na sveučilištima, gdje upravljaju državom i odgajaju hrvatsku mladež u duhu marksizma: kakvu politiku danas vodi HDZ u multinacionalnoj Vladi i Saboru u Republici Hrvatskoj?

PAVKOVIĆ: To je politika toplo-hladno. Većina ljudi ne razumije kuda nas vode, pa stoga te institucije prigodom anketiranja i dalje dobivaju loše ocijene. Jednu su pričali prije izbora, drugo pričaju sada. Tko bi primjerice glasovao za Vladu Andreja Plenkovića da je znao da će mu i potpredsjednik biti čovjek od Pupovca, i da će zajedno sa Srbima prije svega obilaziti mjesta na kojima su navodno pobijeni oni koji su nas napadali? S tim u svezi u Srbiji i Republici Srpskoj nemaju problema. Tamo Hrvati u njihovim državnim institucijama nisu dobrodošli ni na kavu, a kamoli da budu članovi parlamenta ili nekakvi potpredsjednici u njihovoj vladi. Nama kao da neprestano nedostaje „tri glasa“, a oni se  „zlatom“ plaćaju.

TOMIĆ: Očito je Srpska ortodoksna crkva (SPC) u Hrvatskoj, bolje rečeno fašistička, imperijalistička i četnička (ne)vjerska srpska institucija i idejna začetnica zločina u Hrvatskoj zbog ”potreba”,  da svi Srbi žive zajedno u jednoj ”velikoj” Srbiji:  zbog čega u RH nemamo Hrvatsku pravoslavnu crkvu, jer  znamo iz popisa stanovništva, da nisu svi pravoslavci Srbi u Hrvatskoj; znamo čak i to da je bilo više od 10.000 dragovoljaca u Hrvatskoj vojsci – hrvatskih branitelja pravoslavne vjere u Domovinskome ratu?

PAVKOVIĆ: U svakom malo većem gradu ima različitih crkava. Ali, hrvatske pravoslavne crkve  „nema“. Barem ne službeno. Oni na vlasti kao da se je plaše. A u Hrvatskoj navodno ima oko 17.000 vjernika. Hrvatski pravoslavci nažalost nemaju ni jedan hram, a liturgije povremeno obavljaju u bolničkim kapelicama i na drugim prigodnim mjestima. Zaštitnik  Hrvatske pravoslavne crkve i svih hrvatskih pravoslavaca metropolit Germogen mučki je ubijen 1945. od jugoslavenskih komunista, a njegov grob i grob ostalih 41 svećenika koji su zajedno s njim stradali mučeničkom smrću, još nije pronađen. Navodno su spaljeni. Tako je to nakon „oslobođenja“ radila bez suda i suđenja komunistička vlast. Sve što nije odgovaralo komunistima, kao da ne odgovara ni (jednim dijelom)  onima koji su sada na vlasti. U ovoj crkvi kažu da su se pokušali registrirati, ali da su 2015. dobili odbijencu Ministarstva uprave RH s obrazloženjem da prvo moraju postati udruga. Vjernici okupljeni oko Hrvatske pravoslavne crkve, koja djeluje u „ilegali“, podupiru i kanonizaciju  blaženog kardinala Alojzija Stepinca. No, mnogi se pitaju: gdje je arhiva HPC? Još uvijek se nalazi u Beogradu, u posjedu Srpske pravoslavne crkve. Tko se boji hrvatskih pravoslavnih Hrvata od kojih je dobar dio i sudjelovao u Domovinskome ratu? U vrijeme II. svjetskog rata Srpska pravoslavna crkva nije ni djelovala, a danas… Katolička crkva treba se i mora osloniti na Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a ne da ide po „svoje“ mišljenje u Beograd. U svojim govorima i intervjuima Pupovac nikada ne spominje pravoslavne Hrvate, koji su za razliku od njega bili prvi kad je trebalo.

TOMIĆ: Papa Franjo je odlučio da neće proglasiti svetim blaženog Alojzija Stepinca dok se ne postigne dogovor sa SPC, odnosno sa Beogradom, kao da je u pitanju kanonizacija srpsko-hrvatski sveca. Crkva u Hrvata i Vlada RH trebaju kategorički odbiti zahtjev Vatikana, s obzirom da je Stepinac bio mučenik jugoslavensko-srpsko-četničkih zločinačkog režima: očekuje li stvarno papa Franjo od ubojica da svoju žrtvu proglase svecem,  i eventualno  ujedinjenje pravoslavne i katoličke crkve s ponovnim ubijanjem Stepinca?

PAVKOVIĆ: Zanimljivo je da je jedan veliki papa Ivan Pavao II. bez problema i na radost mnogih proglasio zagrebačkog nadbiskupa i kardinala i mučenika blaženim, a da ga drugi papa zasad ne želi proglasiti – svetim, jer se time ne slažu Srbi, odnosno pravoslavna crkva. Hrvatskim vjernicima, katolicima, najmanje je važno što misle Srbi o tome. Za nas je Stepinac već odavno- sveti, sviđalo se to nekome ili ne. Kad se pita, kao u ovom slučaju, jedna i druga strana, teško da može doći do „pomirbe“, jer za Srbe će Stepinac i ako ga proglase svetim i dalje biti zločinac. Oni primjerice i danas slave i četnike, ratne zločince poput Draže Mihajlovića Čiče, pa što-nikome ništa. A bi se morali „sramiti“ Stepinca!? Nitko toliko ne govori istinu kao Srbi. Umjesto da smo se nakon njihove agresiju na Republiku Hrvatsku okrenuli prema Zapadu, da smo ih ostavili po strani, mi i dalje „čeznemo“ za njima, bez obzira što oni ne žele ni priznati da je srpska, četnička noga učinila strašne zločine diljem Hrvatske.

TOMIĆ: Zbog čega se  hrvatska državna politika, dobrim dijelom i Crkva u Hrvata, skrušeno udvara beogradskom pašaluku, kad smo u DOR pobijedili srpsko-crnogorskog i JNA agresora; zašto ni nakon toliko godina nemamo određene državne granice sa Srbijom i Crnom Gorom, ne daju nam posmrtne ostatke ubijenih branitelja i civila, nisu nam vratili opljačkanu arhivu, kulturnu baštinu i nisu platili nadoknadu za ratnu štetu: hoće li Vlada RH ugurati Srbiju u EU bez prethodno ispunjenih obveza?

PAVKOVIĆ: Hoće, nažalost. Međutim, to se ne bi smjelo dogoditi dok god Srbija ne prizna agresiju na Republiku Hrvatsku, dok ne plati ratnu odštetu, vrati sve ono što su u vrijeme rata otuđili, ali i dok ne otkrije gdje su pokopali nestale Hrvate. Također bi od njih trebali tražiti da razminiraju velike površine, poglavito u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Ali.. izgleda da kod nas i dalje važi ono- ne mogu oni toliko porušiti, koliko mi možemo sagraditi!

TOMIĆ: Ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin ustvrdio je  (27.09.2020.) da predsjednik Srbije jest, mora i treba biti predsjednik svih Srba gdje god da žive i istaknuo da Aleksandar Vučić i treba stvarati ”srpski svet”, prenosi AL Jazeera Balkan. On je istaknuo da svi Srbi trebaju donositi zajedničke političke odluke u važnim pitanjima, da su se do sada ”ispričavali za Veliku Srbiju”: ako podpredsjednik Plenkovićeve vlade – Srbin (Milošević) i zastupnici u Saboru – Srbi(…………….), kao i predstavnik  SPC Porfirije Perić u RH (Napomena: SPC nije upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Hrvatskoj) imaju za predsjednika Aleksandra Vučića, deklariranog četnika u Glini: trebaj u li Hrvati protjerati ”srpski svet” iz Hrvatske u Srbiju, ili trebaju još izabrati Milorada Pupovca za novog gradonačelnika u gradu Zagrebu?

PAVKOVIĆ: Ne, ne trebaju Hrvati protjerati Srbe, niti su to ikada činili. Srbi su sami otišli uoči Vojno-redarstvene operacije Oluja 95 iz Knina. Njihov vođa Slobodan Milošević je nakon toga rekao da su pobjegli kao zečevi! Predsjednik Tuđman ih je javno pozivao da ostanu. Ali, oni su povjerovali onima iz Beograda i – otišli, a sada plaču za svojim ognjištima. Trenutačno političko vodstvo Srba i dan danas koristi patnje svojih sunarodnjaka, pa svu krivici svaljuju na Hrvate. U tome im svesrdno pomaže i Pupovac, koji živi i od nevolja tih ljudi. Ako je želio pomoći Srbima, ako je želio „zaustaviti“ srpsku agresiju Pupovac je to morao i trebao uraditi već 1991. Tko ga je tada vidio kao „mirotvorca“, tko ga je vidio kao hrvatskog branitelja, a danas tako „ljubi“ hrvatsku državu (i ona njega!) da ima sve moguće i nemoguće privilegije? A Pupovac kao gradonačelnik Grada Zagreba? Hodite spat!

TOMIĆ: Predsjednik Vlade  RH Andrej Plenković  klanja se i ispričava Pupovcu, Miloševiću, Srbima u RH i u Srbiji za malobrojne počinjene  zločine nakon Oluje, mada je poznato, da su četnici u srpskim selima ubijali  ”nejač”, starce i starice, te slikali i pozivali međunarodne promatrače da se uvjere u zločine koje su počinili ”hrvatski zločinci – ustaše”: da li Plenković i članovi njegove (HDZ-SSDS) vlade,  pored brojnih masakra znaju i za onaj zločin na Sajmištu (direktno.hr), sudbinu Lijepe plavokose djevojke (dnevno.hr)?

PAVKOVIĆ: Svi sve znaju. Nema ničega što se ne zna. DORH iz Vukovara još je primjerice 2002. podigao optužnicu za zločine iz Domovinskog rata u Vukovaru. Optužnica ima 57 stranica. Nakon što o njoj ništa nije napravljeno, Vrhovni sud RH 2007. prebacio ju je u Županijski sud u Osijeku. Tamo je i danas, iako su u optužnici navedeni brojni zločini, nevine žrtve, jednom riječju, sve. Već je odavno trebalo podići i optužnicu za zločine u Vukovaru od 1992. pa do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Tu i tamo se uhite neki „kuhari“ ili „bolničari“, onda se to da na sva zvona i to je, to. Trebalo bi goniti i one koji zločine „stavljaju pod tepih“, a s druge pak strane proganjaju i sude hrvatskim braniteljima koji su branili svoj dom. Hrvatski dragovoljac Veljko Marić, o kojem sam objavio dvije knjige, osuđen je u Beogradu zbog ubojstva navodnog jednog srpskog civila na 12 godina robije. Nisu ga optužili Srbi već Hrvati iz Bjelovara. Nakon dugih i mučnih naših protesta da ga se iz Srbije pusti da kaznu odsluži u Hrvatskoj, što mu je i udovoljeno, jednom mi je napisao da neka sada protestiramo da ga natrag vrate u Srbiju, jer mu je ovdje u zatvoru tri puta gore! Koliko je ratnih zločinaca agresora dobilo 12 godina? Obično naši sudovi sude u odsutnosti… da pukneš od smijeha!

TOMIĆ: Skoro u svim gradovima Hrvatske još ima spomenika, pa  i imena ulica i trgova  koji nose imena krvnika Tita i nosioca zločinačkog komunističkom i jugoslavenskog režima, među kojima je najistaknutija bila petokraka, na neboderu u Rijeci, prijestolnici Europske kulture 2020.: hoće li će doći vrijeme kada će sva ta zločinačka obilježja biti bačena u kante za smeće?

PAVKOVIĆ: Evo, i sami ste istaknuli da je crvena zvijezda petokraka „osvanula“ čak i na neboderu, u središtu grada, u Rijeci! Da je nitko ne ošteti čitavo su je vrijeme, dan i noć, čuvali hrvatski policajci! Taj zločinački, komunistički, simbol ne da odlazi u ropotarnicu, već se vraća i to na velika vrata. U Rijeci će ubrzo biti postavljen i Titov brod Galeb… U Kumrovcu je i dalje kao u Jugoslaviji. Ono što je za Srbe Borovo selo, to je za Jugoslavene Titovo rodno mjesto. Ako se željelo baciti obilježja protiv kojih smo se borili i ginuli u vrijeme svetog Domovinskog rata to je trebalo učiniti već 1991. danas se u „smeće“ bacaju biste istaknutih hrvatskih velikana, poput Tuđmana i drugih, kao što je to učinio trenutačni predsjednik RH Zoran Milanović. Previše smo živjeli u „mraku“ da bi sada odjednom i ugasla  zvijezda na kraju tunela. Majice sa likom marksističkog revolucionara Che Guevara na kojima dominira crvena zvijezda s ponosom se nose, dok majice s hrvatskim grbom možete vidjeti jedino na Thompsonovim koncertima, ili kad igra reprezentacija Hrvatske. Zašto mladi u školama ne nose majice s likovima junaka Domovinskog rata?

TOMIĆ: Ovih dana, nema tome dugo, Plenkovićeva koalicijska vlada (HDZ-SSDS) ugostila je predstavnike bosanskohercegovačkih naroda: Srbina Milorada Dodika, Bošnjaka Bekira Izetbegovića i Hrvata Dragana Čovića, gdje je bila glavna tema položaj hrvatskog naroda u BiH, kao i mogućnost rješavanja međusobni problema, te uvjeti za približavanje BiH u Europsku zajednicu. Željko Komšić, poturčeni ”predstavnik hrvatskog naroda” u Predsjedništvu BiH, oštro se osvrnuo na susrete u Zagrebu, još gore od bošnjačkih ekstremista: hoće li predsjednik RH Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković postaviti uvjete Bošnjacima, jednakopravnost konstitutivnih naroda ili obnova Republike Herceg Bosne?

PAVKOVIĆ: Od toga nažalost ništa ne će biti. Ni jedno ni drugo. Zapravo, mogu oni postaviti uvjete, ali…-prošla „baba s kolačima“! Srbi mogu imati „državu u državi“ Republiku Srpsku, koja se već sada „pripojila“ matici Srbiji, a Hrvati su ni krivi ni dužni „prokockali“ Herceg-Bosnu, koja je bila odgovor na srpsku agresiju i bošnjačku indolentnost prema obrani Hrvata, a ne paradržava s ciljem odcjepljenja od BiH. Dr. Božo Ljubić je svojedobno poručio da „HR HB ostaje trajna inspiracija, zalog i obveza i današnjim i budućim generacijama hrvatskih političara u BiH na planu izgradnje države BiH i tri jednakopravna i konstitutivna naroda.“ Teško je očekivati da će se za Herceg -Bosnu boriti Milanović ili Plenković kad je ona vezana uz Tuđmanovo ime. Za Bakira Izetbegovića  to je bila paradržava, koja je, kako je rekao, „bila sinonim jedne patnje i bespotrebnog sukoba“. A što je onda Republika Srpska na čelu s Dodikom? Ona je u sastavu Bosanske Posavine, gdje su Srbi u vrijeme rata protjerali sve što hrvatski diše. Žalosno je što danas malo tko pita- kad će se vratiti Hrvati na ta svoja ognjišta? Više se čak ni obilježavaju sjećanje na dan kad je okupirana bosanska Posavina! No, kako bilo da bilo Herceg – Bosna je i dalje težnja i osjećaj velikog broja Hrvata u BiH, a kako i ne bi bila kad je i veliki broj Hrvata za nju dao svoje živote.

TOMIĆ: Zašto se hrvatski narod u domovini neljudski i nekršćanski odnosi naspram svojim sunarodnjacima, drugoj polovici hrvatskog naroda u dijaspori, koji smo u emigraciji nosili nacionalnu luč i bili glasnogovornici u svijetu o teškom položaju Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji i krvavom ratu protiv agresora; pomogli smo u Domovinskom ratu s dragovoljcima, oružjem, materijalno i moralno do konačnog oslobođenja Hrvatske; dijaspora godišnje više donese ili uloži strane valute u RH, nego ukupno svi krediti iz EU: hoće li vlasti u Zagrebu  dati četirimilijunskoj (4.000.000)  hrvatskoj dijaspori više zastupnika nego što ima antihrvatska srpska nacionalnoj manjina koji ima 4.3 posto?

PAVKOVIĆ: Veliki broj Hrvata koji žive izvan Domovine godinama je živio za dane i mjesece kad će Hrvatska biti samostalna. Istina je, pomagali su hrvatsku borbu za slobodu, a jedan dio njih se i vratio i priključio Hrvatskoj vojsci ili MUP-u. Kad je bila oslobođena i za njih je Hrvatska bila „obećana zemlja“, ali nakon povratka nekih od njih vrlo su brzo uvidjeli da ih gotovo na svakom koraku dočekuju oni „isti“ zbog kojih su nakon II. svjetskog rata morali pobjeći da sačuvaju glavu. Veliki broj bivših udbaša ili doušnika i dalje je ostao na svojim položajima, jer nije bilo lustracije. Čak i neka djeca bivših udbaša i batinaša danas opet „vedre i oblače“, kao dok su oni „radili“ takvo je bilo vrijeme. 1989. godine Općinski komiteti SK su pisali „karakteristike“ za suce, državne odvjetnike, gospodarstvenike… s kojima su oni i dalje nastavili raditi, jer su kako onda tako i sada bili „podobni“! Mnogi Hrvati koji godinama žive i rade izvan Domovine ostvarili su izvanredne gospodarske i ine karijere, i to u daleko težim uvjetima nego u Hrvatskoj. Jedan od njih je i moj prijatelj Anton Kikaš iz Kanade. Po čemu oni ne mogu biti ni zastupnici u Hrvatskom saboru, zbog čega bi njihova tri glasa manje vrijedila nego isto toliko Milorada Pupovca, koji je i dalje u „borbi“ protiv Hrvatske? U Zagrebu Srbi izdaju i svoj list, ili bolje rečeno bilten, kojeg plaćaju Hrvati. Gdje su novine ili tv emisije o našim ljudima u dijaspori?

TOMIĆ: Nedavno je izabran Pađa Grbin za predsjednika (SDP) Socijalne demokratske partije (nasljednice SKH), koji ima na ruci sat kojeg je dobio od djeda, a kojeg je djeda  dobio na poklon od Tita – quid recognition! Grbin krije svoj privatni život ”kao zmija noge”, što nije svojstveno političarima!? On se, među ostalim, protivi vjeronauku u školama: što Hrvatska može očekivati od novoizabranog komuniste predsjednika SDP?

PAVKOVIĆ: Ništa posebno. Možda će biti najpoznatiji da je udario zadnji čavao u „lijes“ SDP-a. S njim ili bez njega bivšim komunjarama isto se piše. Od njegova „bogatog“ životopisa ljudi će najviše pamtiti da je odlično, „pod parom“, pjevao Thompsonove pjesme, poglavito Čavaglave. On je đak Zorana Milanovića. Kako je došao, tako će i otići, i na njega ne treba trošiti riječi. A to što ne znamo ništa o njegovu privatnom životu nije ništa neuobičajeno kod onih koji se ni time ne mogu pohvaliti.

TOMIĆ: Vi se toliko brinete za hrvatske branitelje iz osloboditeljskog Domovinskog rata uz sve nacionalne ili vjerske blagdane i Vaši se osvrti pojave u nekim hrvatskim domoljubnim portalima, ali u vodećim medijima u Hrvatskoj i državama bivše Jugoslavije, sustavno se prešućuju, pa je pravo iznenađenje pročitati kritiku na Vaše iznesene činjenice. Među prvima, bilo sa pohvalom ili kritikom, oglasi se i predsjednik HAZUDD Dragan Hazler. Budući da je riječ o živoj hrvatskoj legendi, jer su samo mrtvi više dali za slobodu hrvatskog naroda od Dragana Hazlera, čovjeka s nekoliko najpriznatijih diploma, zvanja i nagrada, kojeg priznaju znanstvenici i institucije u cijelom svijetu, ne možete šutke prijeći preko njegovih dobronamjernih ukazivanja. Primjerice: „Aw: branitelji pale svijeće i za umrle od korone…Hoćemo li se ikad  paliti svijeće i za pokojne ustaše i domobrane…?

PAVKOVIĆ: Ne, za pokojne ustaše se u Hrvatskoj sigurno javno neće paliti svijeće niti se  pale, za razliku od pokojnih Srba i inih koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku. Gotovo u središtu Vukovara i dalje postoji „groblje šajkača“, gdje su pokopani četnici. Tamo se za njih bez problema dolazi moliti i paliti svijeće i uzdizati ih. Slično je i u Borovu selu, gdje se recimo nalazi i posljednje počivalište ratnog zločinca Vukašina Šoškočanina, jednog od prvih članova Srpske demokratske stranke, koji su naslijedili Vojislav Stanimirović i Milorad Pupovac. Da apsurd bude veći hrvatska policija čak čuva četničke spomenike oko Vukovara. Obično kažu ili bolje rečeno pravdaju se da nisu svi Srbi bili za agresiju ili rat, kao da su svi Nijemci ili ustaše bili. Ali tko je bio ustaša ili Nijemac u II. svjetskom ratu taj je automatski zločinac, dok naši političari (svaka čast iznimkama) za Srbe kao agresore imaju opravdanja, što nakon toliko godina sve vodi prema pomirbi, ali na način, zaboravimo, pa kad je to bilo. Za one koji su branili i obranili hrvatsku Domovinu, jučer. Naime, teško je danas kao spužvom preko ploče prijeći preko sva zla, preko zločina agresora. To mogu samo oni koji su rat dočekali, proveli i u njemu „sudjelovali“ u nekom podrumu ili tavanu, koji se ni danas „ne bi željeli miješati“. S druge pak strane, Dragan Hazler kojeg spominjete, a o kojem sam svojedobno objavio i knjigu, koji je nakon Domovinskog rata bio i zamjenik gradonačelnika Slunja, koji ima čak 90 godina, koji se čitav život bori i borio za Hrvatsku, morao se zbog proganjanja preseliti u Švicarsku. Takvi ljudi nemaju ni „prava“ iznijeti u medijima svoje mišljenje, iako godinama uspješno okuplja Hrvate koji žive izvan Domovine. To podsjeća na komunizam, ako nisi bio za Tita i partiju, onda si bio „protiv nas“. Jedina razlika je u tome što se nekada zbog kritika Tita i partije završavalo u logoru, dok danas ima puno boljih, drugačijih metoda. Nema zatvora, ali ima marginaliziranja, prešućivanja, nemogućnosti rada… Nekada se tražilo da „svi“ budu za jednu partiju i jednog vođu, a danas…?  Zaključio je naš razgovor Mladen Pavković.

Zaključna misao

Ako smo propustili nešto što je trebalo reći, nije bilo namjerno, nego je jednostavno nemoguće u jednom razgovoru obuhvatiti toliki broj problema, koji muče hrvatski narod i zahtijevaju hitna rješenje. Nema nijednog naroda na svijetu koji se međusobno toliko strastveno mrze kao Hrvati; nema također nigdje u svijetu da toliki broj ljudi mrzi državu u kojoj žive, kao što je slučaj u Hrvatskoj. Što duže odgađamo rješavanju ovih aktualnih problema imat ćemo veće kobne posljedice.

Ovo je, ujedno, i prilika čitateljstvu da daju svoje komentare, ukažu na naše propuste i iznesu svoja mišljenja. U razgovoru nas je vodila domoljubna i kršćanska ljubav za naš hrvatski narod, potreba za našu Državu Hrvatsku i želja za slobodu vjere, misli, riječi i djela u Lijepoj našoj.

Zahvaljujem se g. Mladenu Pavkoviću, čije su riječi i brojni komentari i njegove knjige, učvrstile našu suradnju, poštivanje i prijateljstvo.

Dok hrvatski narod ima ovakvih incredible boraca i genija kao što je hrvatski branitelj i pisac Mladen Pavković, i kao što je bio blaženi Alojzije Stepinac, Hrvatska će biti očišćena od unutarnjih/domaćih neprijatelja, ”srpskog sveta”, SPC, komunista, veleizdajnika, kriminalaca, lopova i ateista koji su na vlasti  i upravljaju narodom i državom protiv Božjih zapovijedi, kršćanskih vrednota i moralnih načela. Poruka hrvatskom narodu od našeg velikog prijatelja, sv. Oca pape:

Molim vas – nikad, nikad ne izgubite nadu, nikada ne sumnjajte, ne umorite se,  i nikad se nemojte obeshrabriti. Ne boj te se. Sv. Ivan Pavao II.

RUDI TOMIĆ/Hrvatsko nebo