Marija Dubravac: Stepinčeva poruka

STEPINČEVA PORUKA

Ginuše junaci, Kroacijo sveta,

Da slobodna budeš ko i nekad davno.

Gle, opet si na križ podlo razapeta –

Popljuvaše Jude ime tvoje slavno.

Isti ‘uski ljudi’, izdajničkog soja,

Što Matoša našeg u prognanstvo slaše –

Harače i danas. Domovino moja,

Poganci ti djecu svijetom rastjeraše.

Oblak globalizma prkosno koluta,

Zastire Hrvatu zadnji tračak sunca;

Poput slijepca neka bespućima luta

I ne stigne želj’nom cilju do vrhunca;

Trag stoljeću sedmom nek zaborav zatre,

Nek u knjigam’ šute žarki domoljubi;

Neka gasne plamen nekadašnje vatre,

Imenu hrvatskom spomen nek se gubi.

—

U preteškoj tuzi, u suzi i bolu,

Kad koljeno Roda od nemoći kleca,

U oblaku vidiš sjajnu a’reolu,

I poruku jasnu Alojzija svetca:

‘‘Ustanite, sinci, paćenici moji,

Pradjedi vam hrabro podnosili muke.

Tko uz Boga hodi, vraga se ne boji.

Znajte: sve vas grle Stepinčeve ruke.

Propadoše carstva, silnici umiru,

Od slave i moći osta šaka praha.

Hrvat srce dade kralju Zvonimiru

I Kristu Isusu, do zadnjega daha.

Vi ste plodna loza staroga Irana,

Zemaljski ju bozi iskorijenit ne će.

Rađat će i bujat do sudnjega dana,

Junački vam geni izdržati sve će.

Glavu gore, djeco, ja ću za vas molit,

Pamtite, s vama sam teške patnje kuš’o.

Zar ću sada manje stado svoje volit,

A bìlo sam vaše sve do smrti sluš’o?

Slušam ga i danas. Dođite mom grobu,

Alojziju svojem donesite boli.

Primiti ću na se svu vašu tegobu –

Svjetionik bit’ vam u zemaljskoj doli.

P.S.
Nemojte žaliti što još svetac nisam,

Nek vam ni ta žrtva preteška ne bude.

Vladar Neba znade tko sam i čiji sam.

(On odvijeka skromne uzvisuje ljude.)

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo