Egzodus iz Bosne/Zbogom Bosno, danke Deutschland!

Analiza koju je potkraj prošle godine uradio Deutsche Welle potvrđuje kako je, u biti, glavni razlog odlaska (mladih) ljudi iz BiH stalni politički konflikt. Štoviše, sve češće zveckanje oružjem.

Prije 21 godinu, 12. listopada, u Sarajevu je rođen Adnan Mević, šestmilijarditi stanovnik planeta Zemlje. Adnana i njegovu majku u sarajevskom je rodilištu posjetio Kofi Annan. „Ni grozni rat niti nemilosrdna opsada Sarajeva, pa čak ni nehumana politika etničkog čišćenja, nisu uspjeli spriječiti ovo, kao ni mnoga druga rođenja u Bosni i Hercegovini. Nadam se da ćete današnje rođenja proslaviti tako što ćete osigurati ponovno rođenje tolerantne i multireligiozne atmosfere koja je nekoć karakterizirala Sarajevo i BiH. To bi trebao biti naš zajednički dar šestmilijarditoj bebi na planetu“, poručio je tadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda.

Ljudi, mi izumiremo!

Danas je 21-godišnji Adnan student Ekonomskog fakulteta u Travniku i gledajući (samo) tu činjenicu, moglo bi se kazati kako je Annanova želja ispunjena. Međutim, Mević pripada onoj generaciji bosanskohercegovačke mladeži koja je više-manje jednom nogom izvan svoje domovine. Dodamo li k tomu tzv. bijelu kugu koja godinama hara i za koju bh. vlasti nemaju odgovor, jasno je kako šestmilijarditi Zemljanin ne živi u državi kakvu mu je pokojni tajnik UN-a poželio.

Uz ino o tomu, recimo, svjedoči i dramatični apel župnika župe Kočerin fra Marija Knezovića koji je početkom listopada na svom Facebook profilu upozorio:

„Ljudi, mi izumiremo. Naime, za analizu sam uzeo dvije najvitalnije župe iz Širokobriješkog dekanata: župu Široki Brijeg i župu Kočerin. U tim dvjema župama živi blizu 80% pučanstva cijelog dekanata ili područja grada Širokog Brijega u analizi razdoblja od sedam godina, od 2014. do 2020. Na temelju broja krizmanika, jasan je drastičan pad broja djece. U tom razdoblju izgubljeno je samo u tim župama 172 djece – gotovo 7 razreda s po 25 učenika“, napisao je fra Mario naglašavajući kako bi podatci bili još porazniji, kada bismo uzeli u obzir da bi gotovo 500 krizmanika bilo više da se održao prosjek krizmanika iz 2014.

Slijedom čega treba napomenuti i kako je i ovdje, a i drugdje riječ o novoj generaciji gastarbajtera. Prije su, osobito iz Hercegovine, trbuhom za kruhom išle muške glave. Sada, međutim, odlaze čitave obitelji ili, pak, mladi parovi odlučni obitelj zasnovati daleko od zavičaja.

A kad je tako u rečenim župama, koje se ubrajaju u brojčano najvitalnije u BiH, onda nije teško pretpostaviti kako je u drugim sredinama u kojima žive Hrvati. No, najmalobrojniji (konstitutivni) narod u BiH nije iznimka. Živimo u vremenu koje se u najkraćem može opisati kao – egzodus. Procjenjuje se da je od početka 2019. BiH napustilo oko 30 000 građana. Prema podatcima nevladinih organizacija koje se pozivaju na izvore iz državnog Ministarstva civilnih poslova, u posljednjih pet godina iz ove je zemlje otišlo oko 178 000 građana. Pozivajući se na podatke Zavoda za statistiku Destatis iz Wiesbadena, banjolučke Nezavisne novine prenose kako se BiH 2018. nalazila na trećem mjestu po broju useljenika u Njemačku, iza dviju najmnogoljudnijih zemalja svijeta – Indije i Kine. Iz naše se zemlje u Njemačku uselilo 22 000 ljudi.

Rezervna domovina

Iseljavanje je ove godine donekle usporio COVID-19, ali usprkos tomu, Njemačka sve više postaje druga, ili rezervna, domovina brojnim Hercegovcima i Bosancima. Mada, i iz te velike države dolaze prilično kontroverzne informacije. Početkom listopada 2020., prigodom obilježavanja 30. obljetnice ujedinjenja, njemački je predsjednik Frank-Walter Steinmeier kazao kako Nijemci žive u najboljoj Njemačkoj u povijesti. Činjenica je, međutim, kako je Njemačka u lipnju imala 600 000 više nezaposlenih nego u istom razdoblju prošle godine.

Ako se k tomu doda kako niti jedna od pet saveznih pokrajina koje su nekoć sačinjavale Istočnu Njemačku još nije dosegnula gospodarski učinak najslabijih saveznih pokrajina na zapadu zemlje, jasno je zbog čega je kancelarka Angela Merkel, obilježavajući obljetnicu ujedinjenja, pozvala Nijemce da pokažu hrabrost jednaku onoj tijekom pada istočnonjemačkog režima.

Kako bilo, početkom listopada Bundestag je većinom glasova prihvatio prijedlog Vlade Njemačke o uvođenju kvote od 25 000 radnih dozvola na godišnjoj razini za nekvalificiranu radnu snagu sa Zapadnog Balkana. Temeljem te uredbe, od 1. siječnja s Balkana će se ka „rezervnoj domovini“ zaputiti brojni NK-radnici, bauštelci, ali i oni s višom stručnom spremom koji se ne mogu zaposliti u pravoj domovini.

Inače, kako podsjeća Večernji list, radnici sa Zapadnog Balkana od siječnja 2016. mogu dobiti radnu vizu i doći u Njemačku čak i bez znanja njemačkog jezika i profesionalnih kvalifikacija.  Samo je jedan preduvjet – podnositelj prijave treba pokazati ugovor o radu s poslodavcem i da postoji suglasnost Saveznog njemačkog ureda za zapošljavanje.

 „Kave“ tjeraju mlade

No, uz rečenu aktualnu uredbu, na rad u Njemačku se može i temeljem Zakona o doseljavanju stručne radne snage, koji omogućava olakšanu proceduru za doseljavanje potrebnih kvalificiranih radnika, bilo s obrtničkom ili tehničkom srednjom školom ili fakultetskim obrazovanjem iz područja tehničkih znanosti. Treća mogućnost je doseljavanja medicinskog osoblja i njegovatelja s obzirom da Njemačka ima velike potrebe i deficit u ovom području. Jasno, i zapadnobalkanske države, poglavito u vrijeme pandemije, bilježe deficit medicinara. Međutim, uvjeti koji im se nude u novoj domovini neusporedivo su bolji. Egzodus se, dakle, nastavlja.

A pitanje: Zašto (nam) se to događa (?!), nudi više odgovora. Novci, ipak, nisu presudni. Mladi, uglavnom obrazovani i odreda radno sposobni, naprosto su razočarani ozračjem nesigurnosti, korupcije i besperspektivnosti… Dojmom kako se ništa u skorije vrijeme ne može promijeniti. O tomu svjedoči i istraživanje nevladine organizacije Unija za održivi povratak i integracije u BiH. Tešanjka Neira Ljevaković,rođena ratne 1993., diplomirala je 2016. na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu i stekla zvanje bačelora inženjerske genetike. Od završetka studija do odlaska u Njemačku jedina šansa koja joj je pružena bila je jednomjesečna praksa na sarajevskom Kliničkom centru. I, zapravo je tu donijela odluku  o odlasku.

„Bilo mi je dovoljno da ljudi s kojima sam radila i s kojima sam, inače, imala super odnos, govore da ako nemam ‘štelu’, ni ne pomišljam o poslu, da ga uopće i ne pokušavam tražiti. Budući da ne želim biti jedna od onih koji će na taj način osigurati svoju budućnost, rekla sam si: OK, završila si svoj posao ovdje, nastavi svoju priču negdje drugdje“, svjedoči, sad već iz Njemačke, ova mlada inženjerka.

Još je ilustrativnija priča Dražena Primorca iz malog hercegovačkog mjesta Krućevići, koji je završio je elektrotehnički fakultet, smjer energetika.

„Načelnik jedne općine stopirao me je za jedan natječaj za posao te me je jedan poznanik savjetovao da popijem kavu s njim. Nakon te kave ključna je bila jedna rečenica: ‘Idem sutra kod šefa pa ću te spomenuti za posao.’ A šef je u HDZ-u“, sjeća se – danas iz Norveške – Dražen kako od toga „spominjanja“ nije bilo ništa jer naprosto nije bio, niti je želio biti u stranci. Bilo kojoj. U Skandinaviji ga, dakako, nitko nije pitao za stranku. Već samo što zna raditi.

Još i – zveckanje oružjem!

Analiza koju je potkraj prošle godine uradio Deutsche Welle potvrđuje kako je, u biti, glavni razlog odlaska ljudi iz BiH stalni politički konflikt. Štoviše, sve češće zveckanje oružjem. Primjerice, Ivan Šijaković drži kako su partije zavladale društvenim prostorom. Jedna drugu, prije svega SDA, HDZ i SNSD, potiču na ekscese kako bi homogenizirale građane iodržavale društveni konflikt na nacionalnoj osnovi. Građani, naročito mladi i obrazovani, neće to trpjeti i živjeti u neizvjesnosti. Zato sebi i djeci žele osigurati život u politički stabilnu okružju s većom socijalnom i pravnom sigurnošću“, drži taj banjolučki sociolog.

Vratimo se, slijedom rečenoga, Anannovim željama izrečenim prije 21 godinu. Tolerantna i multireligiozna atmosfera koju nam je, radujući se šestmilijarditom stanovniku, poželio u budućnosti, ostala je neispunjena. Mladost Bosne i Hercegovine, Zapadnog Balkana općenito doprinosi – svake godine sve više – mulitietničkim društvima po Europi. A ni mogućnost da ćemo uskoro „izvesti“ i šestmilijarditog Zemljanina – čim diplomira! – vrlo je, nažalost, realna.

nedjelja.ba/ https://www.nedjelja.ba/Hrvatsko nebo