Šiljo: Milanović vs. Plenković: Sajam taština ili nešto mnogo dublje?

Temeljni problem ima dva kraka, a za oba je ključna riječ „interesi“. Jedan krak, to su domaći osobni, stranački i poslovno-ortački interesi. Drugi krak, to su strani poslovni i geopolitički interesi. Po svemu što se dosad može razabrati, razlog da je do ovako ružne afere s kaznenim gonjenjima i posljedičnom nacionalno-političkom i moralskom blamažom došlo otkriva se u posljednjim riječima prethodne rečenice. Da nije tako, teško bi bilo razumjeti (selektivno) aktiviranje pravosuđa i ovoliku zaintačenost dvojice „jaraca na brvnu“. Pa i isključivost i nepomirljivost u odnosima između pojedinih stranaka, i nekih kandidata, pred prošle i prethodne izbore. I poslije njih. No razdjelnice nisu nimalo jednostavne. Baštinjeni komunistički mentalitet u kombinaciji s novim unutarnjim i međunarodnim odnosima koti čudovišne kombinacije: ’dvostruke aksle i ’trostruke tulupe’.

Zagreb – Tržnica Dolac, 23. listopada 2020.

I.

Po onomu što se može čuti i vidjeti – samo danas dvije novinske konferencije radi međusobnog razračunavanja „bana“ Plenkovića i neokrunjenog „kralja bez zemlje“ Milanovića – dalo bi se zaključiti da je posrijedi sukob povrijeđenih taština. A taština je samo druga riječ za ispraznost. I doista, sve što od njih dvojice slušamo li slušamo velike su količine svakojakih ispraznosti, od jeftinog osobnog omalovažavanja pa do vrijeđanja, tračanja i otkrivanja međusobnih privatnih odnosa i karijerno-političkih putanja, plutanja, bauljanja i uzdizanja.

Imamo klasičnu situaciju dvaju kozoroga na brvnu, od kojih nijedan ne popušta niti odustaje.

Milijunsko mnoštvo običnih i manje običnih promatrača trlja oči i čudom se čudi. Ne razumije što je tu dvojicu toliko „spopalo“ i zašto unatoč ovako teškoj situaciji sa širenjem zaraze novog virusa i svekolikim teškim posljedicama i drugim mukama koje narod muči ne vrate mačeve u korice. Zašto nijedan nikako da zašuti?! Poradi općega dobra. Iz svijesti o odgovornosti. Iz osjećaja za mjeru i primjerenost. Poradi dostojanstva sebe osobno i institucije prvog čovjeka države odnosno prvog čovjeka izvršne vlasti u državi.

To je inaćenje utoliko teže razumjeti kada se zna da su obojica bili godinama u diplomatskoj službi, dakle u službi s finim manirama i još finijim prijetvornostima, i da su živjeli i radili u nekim europskim metropolama. Te bi se očekivalo da poznaju i diplomatski bonton i diplomatske metode i diplomatske manire. Zar su, k vragu, zaboravili i na prijetvornost kao metodu? Zar ne znaju odšutjeti neugodne izazove i zatim potajice raditi dalje na svojim „agendama“?

Imajući to na umu, mnogi se pitaju: Kakva su uopće ta gospoda diplomati? Ova dvojica (a sjetimo se i Sanadera, Jandrokovića, KGK, Granića…) i danas su na vrhunskim diplomatskim pozicijama, iako nisu u diplomatskoj službi, nego na najvišim državničkim pozicijama. Ministar vanjskih poslova niže je rangiran od njih u međunarodnim odnosima, kontaktima, protokolima, preseansima i pravima na zastupanje vlastite države pred drugima.

II.

Htjeli mi to ili ne, moramo neka objašnjenja potražiti u prošlosti. Bio čiji otac ili majka ovo ili ono u doba bivšeg sustava, kao što se zna ili se i više od toga tvrdi, što god dakle bili (u što Šiljo ne želi ulaziti jer se time ne želi baviti in concreto), obojica su nedvojbeno po svojim očevima bili pripadnici „zlatne mladeži“, „zlatne socijalističke mladeži“. I nije nimalo pretjerano kaže li se da im je takav status i omogućio ili bitno pomogao da se odškoluju, završe pravni fakultet, nauče neke jezike i uđu u hrvatsku diplomatsku službu. Koja je i njima i nizu drugih dosad najviših državnih dužnosnika bila „odskočna  daska“ da se vinu i u državničko-političke visine.

Poslije smrti Franje Tuđmana, a zatim i one Ivice Račana, „hrvatski“ diplomati preuzimali su i štafetno predavali jedni drugima najviše položaje izvršne, a zatim i zakonodavne i predsjedničke vlasti! Pa je tako i glavni izazivač na prošlim predsjedničkim i saborskim izborima bio čovjek koji je stekao makar i kratkotrajno iskustvo, i makar ne u pravoj diplomatskoj, nego samo u konzularnoj službi ministarstva sa sjedištem na Zrinjevcu.

U krajnjem slučaju, nije nas briga tko od njih s više ili manje prava ili razloga ili argumenata (kojih je apsolutno najmanje!) prokazuje ili obezvrjeđuje onoga drugoga. Problem je dublji. Ulazi u krug neprovedene lustracije, u širem smislu riječi, zapravo dekomunizacije, još točnije: postkomunističke, postjugoslavenske i postvelesrpske demonopolizacije. I nije ovdje riječ o klasičnom osobnom lustriranju zbog suradnje Milanovića ili Plenkovića s bivšim represivnim režimom. Njih obojica bili su dovoljno mladi da ih se, osim Milanovića za prešućeno članstvo u komunističkoj partiji, ne može za takvo što kriviti. No i oni i mnogi drugi nose metalnu, psihološku, etičku, svjetonazorsku, obiteljsku i drugu popudbinu, a i povlastice, bivšega (polu)totalitarnog režima iz 1980-ih i iz prijašnjih desetljeća. Ma koliko bili mladi, moderni ili dekadentni ljudi Europe i svijeta.

Upravo ta mentalna i mentalitetna popudbina ono je što samostalna Hrvatska nije prevladala, čega se u bitnom smislu nije nikada oslobodila. U što se god takne, otkriju se njezini izdanci, zadah ’ocvalog imperija’. A organizirana i strukturirana, kadrovski kvalitetna i takve popudbine oslobođena alternativa nije se uspjela formirati. Ona se nije mogla formirati godine 1990. zato što je dotad gotovo sve što je u društvu imalo određenu svjetovnu moć proisteklo iz titoističkog laboratorija odnosno bilo umreženo u dotadašnje strukture. Bili su u njih umreženi i disidenti i stradaoci i žrtve i mnogi politički sužnji, makar to bilo i na čudne i inverzne načine. A poslije 1990. baštinici tih i takvih mentaliteta i struktura ponovno su se konsolidirali i učvršćivali odnosno jačali svoju moć u demokratskoj i samostalnoj Hrvatskoj. I istiskivali one koji na makar koji način ne pripadaju niti mogu pripadati njihovu jatu.

III.

To je, eto, puki kroki onoga što je bilo, a što na nove načine živi ili pred našim očima oživljuje i jača i dalje. No postoji i druga dimenzija, a to je ono što imamo danas, odnosno što dolazi sutra. Za ono što imamo danas zorna je slika Kovačevićev „klub“  iz Slovenske ulice 9. Što se u njemu događalo, po kojim su kriterijima toliki važni dužnosnici onamo pozivani i zašto su se odazivali, o tom mediji uglavnom šute. Kao, istraga traje, pa nikomu ne pada na pamet pitati recimo g. Kitarovića i brojne ministre i druge dužnosnike: Kojeg ste vraga onamo uopće išli? 

Da, „kojeg su vraga“ svi onamo zalazili, to je ključno pitanje. Na to pitanje uopće nam ne daju nikakve odgovore bujice svađalačkih riječi dvojice „jaraca na brvnu“, od kojih je jedan, Milanović, i sam onamo zalazio. Pa i neposredno nakon što je za čitavu naciju bio propisan strogi lockdown. Nijedan od onih koji su onamo zalazili ne nudi ni prava objašnjenja, a kamoli ostavke. Ničija „moralno-politička odgovornost“ (kako to zaista zgodno bijahu sročili komunisti) ne utvrđuje se. Nikakve interne i inspekcijske kontrole ne provode se. Nikakva raščišćavanja u vladi ili u strankama ili u medijima (a onamo su odlazili i novinari) ne događaju se… Nitko ne spominje da je onamo dolazio i ruski veleposlanik… (još jedan diplomat).

Pa ipak, važnije od svega jest nešto treće, za što postoje čvrste indicije. Koje, o tom ni Šiljo ne smije govoriti samo s indicijama, a bez čvrstih dokaza u rukama. Može samo načelno opisati situaciju kako ju on vidi:

Temeljni problem ima dva kraka, a za oba je ključna riječ „interesi“. Jedan krak, to su domaći osobni, stranački i poslovno-ortački interesi. Drugi krak, to su strani poslovni i geopolitički interesi. Po svemu što se dosad može razabrati, razlog da je do ovako ružne afere s kaznenim gonjenjima i posljedičnom nacionalno-političkom i moralskom blamažom došlo otkriva se u posljednjim riječima prethodne rečenice. Da nije tako, teško bi bilo razumjeti (selektivno) aktiviranje pravosuđa i ovoliku zaintačenost dvojice „jaraca na brvnu“. Pa i isključivost i nepomirljivost u odnosima između pojedinih stranaka, i nekih kandidata, pred prošle i prethodne izbore. I poslije njih. No razdjelnice nisu nimalo jednostavne. Baštinjeni komunistički mentalitet u kombinaciji s novim unutarnjim i međunarodnim odnosima koti čudovišne kombinacije: ’dvostruke aksle i ’trostruke tulupe’.

 Šiljo/Hrvatsko nebo