D. Dijanović: Što je lijek za demontažu koruptivno-kriminalno-klijentelističkoga sustava?

Što je lijek za demontažu koruptivno-kriminalno-klijentelističkoga sustava?

Od samih početaka stvaranja Hrvatske nastoji se proizvesti medijska slika kako su tobožnji hrvatski nacionalisti pokrali i opljačkali državu. Dakako, nisu hrvatski nacionalisti ti koji su početkom devedesetih bili u poziciji išta ukrasti, niti danas oni kontroliraju gospodarske tijekove. Korupcija je kapilarno prožela društvo već u vremenu prve Jugoslavije. Mira Kolar Dimitrijević, poznata stručnjakinja za ekonomsku povijest i istaknuta gospodarska povjesničarka, ovako opisuje te promjene: ‘Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskome sustavu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…’, piše Davor Dijanović za Hrvatski tjednik.

Komunizam je bio sustav laži, inverzije i perverzije te izokrenutih vrijednosti

Komunistički primitivci doradili su kriminalno-koruptivni sustav s obzirom na to da je komunizam sustav laži, inverzije i perverzije te izokrenutih vrijednosti. Sam je Josip Broz Tito na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. zapazio: „Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Stjecanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekoga drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije, mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer mase u toj korupciji vide da se tu manipulira s onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. Ali ondje se korupcija često svršava gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo do sada. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal, treba odmah poduzeti mjere protiv toga“.

Korupcija kao dominantan oblik upravljanja državom

Privatizaciju na kriminalan način organizirali su i proveli bivši partijski dužnosnici i komunistički tehnomenadžeri – one strukture koje danas čine tzv. duboku državu. Cilj je medijskoga manipuliranja, spinanja i mistificiranja godine stvaranja hrvatske države izjednačiti s kriminalom i korupcijom. Kasnije godine donijele su eksponencijalni rast kriminala i korupcije. Korupcija i kriminal postali su dominantan oblik upravljanja državom. Kao što ističe sigurnosni stručnjak prof. dr. sc. Mirko Bilandžić: ‘Sustavna politička korupcija dominantan je oblik upravljanja državom posljednjih deset godina, dominantan oblik društvenih odnosa, osvajanja vlasti i zadržavanja na vlasti. Takav model nije rezultirao samo pljačkom hrvatske države i hrvatskog društva (oko 15 mlrd. dolara), već su nepotizmi, klijentelizmi, kronizmi i prljavo-partikularni interesi i utjecaji doveli do negativne kadrovske selekcije i bitnih deficita institucionalnih državnih kapaciteta, uključivo i institucija nacionalne sigurnosti. Sustavna politička korupcija ugrozila je hrvatsku nacionalnu sigurnost.’

U knjizi Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije politolog i publicist Darko Petričić ističe kako je organizirani kriminal neposredna prijetnja unutarnjoj sigurnosti države, a to se posebno izražava u državama s otvorenim procesima globalne tranzicije društvenih i gospodarskih sustava među kojima je i Hrvatska. Nijedna, pak, kriminalna organizacija nije tako uspješna – upozorava Petrić – kao ona koja ima potporu države. Riječ je o najvećem problemu koji onemogućuje djelotvornu eliminaciju organiziranoga kriminala iz kriminalno inficiranih zemalja.

Nema državnoga poduzeća koje nema svojega kovačevića

Iako je prije mnogo godina donesen tzv. Zakon o postupku oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, do danas niti jedna kuna nije vraćena u proračun kad su u pitanju kriminalna djela ‘velikih riba’. Nema toga državnog poduzeća koje nema svojega kovačevića i svoje torbare. No ondje gdje je i došlo do pokretanja kaznenih procesa niti je vraćen pokradeni novac niti je većina postupaka ikada rezultirala osuđujućom presudom (v. u prilogu popis afera i ishoda istih objavljen na portalu Slike društva). Nema većih ‘suverenista’ od političkih kriminalaca kad su u pitanju državna poduzeća. Ovi ‘suverenisti’ ne žele privatizaciju jer se državnim poduzećima mogu koristiti kao bankomatima za svoje kriminalne porive. Ondje gdje državna poduzeća nisu privatizirana na kriminalan način upravljanje je redovito kompatibilno sa zadovoljavanjem kriminogene klike i njihove rođačke i(li) ljubavničke svojte. Nema tu mnogo sofisticiranosti niti suptilnosti. Torbarenje je i dalje glavni modus operandi ovih kriminalnih primitivaca. Primitivizam ide do te mjere da neki za života žele osigurati mjesto u aleji velikana. Može li niže? Ne može niže, samo dublje, rekao bi pjesnik. U bivšoj Jugoslaviji zakoni su se definirali kao ‘sredstvo za uništenje političkih protivnika’, a drugovi se nisu morali držati zakona kao pijan plota. Današnje hrvatsko pravosuđe funkcionira prema istome principu političkoga patronizma. Flagrantno kršenje načela kaznenoga procesnog prava i izostanak ikakve odgovornosti (što vidimo ovih dana u prvoj presudi Ivici Todoriću koja je oslobađajuća jer ‘nije bilo dokaza’) glavna su obilježja našega dičnog pravosuđa. Korumpirano je pravosuđe u Hrvatskoj stvorilo percepciju ozračja pravne nekažnjivosti za teške kriminalne radnje povlaštene klase. Mladima se šalje poruka kako se isplati krasti, posebno ako kalkulacija kaže da kazna ne će biti proporcionalna izrečenoj kazni.

Moralno-etički relativizam

Posljedice nekažnjavanja kriminala počele su imati utjecaj i na mentalni sklop ljudi. Koliko ste samo puta čuli onu rečenicu: ‘A, ti kao ne bi ukrao da si mogao?! Nisi valjda budala?!’. Dakle nije problem što je ukradeno, nego što ja nisam ukrao. Filozofija lake zarade postala je primamljiva mnogima. Takav moralno-etički relativizam generira posvemašnji društveni rasap i truljenje. Jedini mogući lijek za demontažu koruptivno-kriminalno-klijentelističkoga sustava reforma je pravosuđa i preobrazba mentaliteta. Taj je mentalitet dominantno formiran u vremenu dviju Jugoslavija, no i ranije. U Hrvatskoj je, naime, zbog protunarodnih vlasti u pravilu bilo normalno raditi protiv države i zaobilaziti zakone. Granično mjesto na razmeđi različitih carstava, pa i civilizacija, poticalo je ‘šverc-komerc’. Hajdučija i podjela ratnoga plijena dugo su bili jedini način preživljavanja. Kada se tome doda stoljeće jugo-balkanluka, rezultati ne mogu biti drukčiji nego što jesu.

Balkanska krčmetina

U posljednjih nekoliko mjeseci otvorene su dvije afere – afera ‘Rimac’ i afera ‘Janaf’ koje su još jednom plastično razotkrile svu raskoš modela funkcioniranja klijentelizma u Hrvatskoj. Špekulira se kako su afere pokrenute pod pritiscima Bruxellesa. Novac za pomoć navodno će se državama s fragilnijim institucijama uvjetovati reformom pravosuđa i borbom protiv korupcije. Laura Codruța Kövesi, prošle godine imenovana europska javna tužiteljica, u Rumunjskoj je kao glavna državna tužiteljica stotine korumpiranih sudaca i političara strpala u zatvor te pojedini analitičari u dosta procesa diljem EU-a vide upravo njezine prste.

Hoće li Hrvatska jednom dobiti svoju Kövesi pa da se Remetinec napuni mnogim uglednicima s kravatama – od političara i direktora državnih poduzeća do onih u pravosudnome sustavu koji su držali lojtru teškome kriminalu? Sve dok u Hrvatskoj ne profunkcionira pravosuđe i dok se ne promijeni svijest ljudi, živjet ćemo i dalje u mraku balkanske krčmetine. U kojoj nikako da se upali svjetlo…

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo