Razmjena hrvatskih logoraša iz logora “Musala” iz Konjica, logoraši opisali stravične zločine tzv. Armije BiH

Danas 19. listopada 2020. navršava se 27. godina od razmjene hrvatskih zatočenika iz logora Športska dvorana na Musali u Konjicu jednom od tri koncentracijska logora tzv. Armije BiH na području Hercegovine uz Logor IV.

Osnovna škola u Mostaru i logor Muzej u Jablanici.

Tim povodom u cijelosti prenosimo pismo koje smo dobili od Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata.

U spomen na sve ubijene, poginule, umrle i žive hrvatske logoraše i njihove obitelji održati će se Sveta misa u crkvi Presvetog Trojstva na Buni kod Mostara.

U logorima na području općine Konjic bilo je zatočeno 64 malodobne hrvatske djece koji su svjedočili stravičnim zločinima i stradavanju svojih najbližih. Inače logor Športska dvorana na Musali u Konjicu bila je samo jedan od preko četrdeset evidentiranih logora i mjesta zatočenja Hrvata sa područja općine Konjic i samog grada Konjica.

Neki od spomenutih logora su Osnovna škola u Čelebićima, TDK Konjic, baraka GP Rad u Ovčarima, Osnovna škola u Podorašcu, Osnovna škola i hrvatske kuće u Spiljanima, škola i vojarna na Bradini, privatne hrvatske kuće u selima Idbar, Zavratnice, Dobričevićima, Ćelina muslimanska kuća, pivnica i prodavaonica Šipad u Konjicu, Mup Musala u Konjicu, Solakova kula kuća Blaževića i druga evidentirana mjesta zatočenja hrvata na području općine Konjic… Status logora Športska dvorana na Musali dobila je 10.svibnja 1992.godine kada su postrojbe muslimanskog TO-a, u dvoranu zatvorili osam srpskih civila iz Idbra koji su zarobljeni dan ranije.

Športska dvorana poznata je i kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili Hrvati i Srbi sa područja općine Konjic.

Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici, a glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je sam donosio odluke o zatvaranju i puštanju zatočenika.

Prva skupina zarobljenih hrvatskih branitelja i civila u ovaj logor zatvorena je 15.travnja 1993.godine dok su prethodno bili zatočeni u OŠ Treći mart i Policijsku stanicu Konjic gdje su ispitivani te psihički i fizički zlostavljani. Iz logora je u prodavaonicu Borac kod Robne kuće prebačen dio zatočenika, dok su u potkrovlje zgrade SDK-a u Konjicu 20.svibnja 1993.godine prebačeni najistaknutiji članovi OO HDZ-a Konjica Dragutin Perić, Stjepan Rozić, Pero Barunčić, Ljubo Šimunović, Ilija Šagolj i Srećko Rabenstein.

Svi su razmijenjeni 01. lipnja 1993.godine osim Dragutina Perića koji je vraćen u logor Športsku dvoranu gdje je bio do razmjene 19.listopada 1993.godine. U Športskoj dvorani na Musali bio je zatvoren i zapovjednik PS Konjic Goran Blažević, kao i dopredsjednik Ureda HVO-a Konjic za gospodarstvo Mirko Gašić i druge istaknute i ugledne osobe sa područja Konjica. Zapovjednik logora bio je Ismet Hebibović Broćeta, kojeg je 03.svibnja 1993. zamijenio Edhem Žilić uz pismeno imenovanje dr.Harisa Silajdžića na sastanku u Bradini. Žilić je po preuzimanju logora zatekao 108 Srba i 350 Hrvata, a taj se broj kasnije povećavao „čišćenjem“ hrvatskih sela od Hrvata.

Tijekom svibnja 1993. zatočenike su prvi put posjetili predstavnici MO Crvenog križa, a jednom su ih posjetili i predstavnici UN-a. Prigodom posjeta predstavnika međunarodnih organizacija logorske vlasti su pojedine zatočenike skrivali radi prikrivanja dokaza o zlostavljanju istih. Jedna skupina zatočenika odvedena je u tvornički kompleks, druga skupina u Lukomir, treća u Čelebiće i Idbar, četvrta u Bradinu, te druga mjesta po kućama, gdje su skriveni od pogleda dužnosnika međunarodnih organizacija.

Zatočenici su svakodnevno vođeni na prvu crtu bojišnice prema položajima HVO-a i Vojske RS-a, gdje su izloženi smrtnoj opasnosti kopali rovove i druge vojne objekte, te izvlačili poginule i ranjene pripadnike muslimanske Armije BiH. U živi štit su vođeni na Zlatar, Turiju, Radešine , Vrce, Budišnju Ravan….Vođeni su na prisilni rad na Bradinu i Bjelašnicu gdje su bili pod nadzorom pripadnika Handžar divizije i zlostavljani premlaćivanjem raznim predmetima, tjerani da piju vlastitu mokraću, da se međusobno tuku, gutaju križeve, krunice i dijelove
molitvenika… Neke od zatočenika tukli su crijevom za vodu i prisiljavali da sjede na vatri, istodobno im paleći dijelove tijela do gubitka svijesti.

U više navrata su seksualno zlostavljani i na najgrublji način seksualno ponižavani. Čuvari su dopuštali da se nad zatočenicima iživljavaju pripadnici muslimanskog Mup-a i Armije BiH. Korištenje zahoda bilo je dopušteno samo danju i to u određeno vrijeme. Mučenje gleđu ogledalo se u dobivanju jedne kriške kruha i kaše od 3-4 žlice nedovoljno kuhane riže dnevno i neredovito, zbog čega su zatočenici padali u nesvijest i izgubili gotovo polovinu tjelesne težine. Zatočenici su tri puta bili prisiljeni davati krv prema zapovijedi dr. Safeta Ćibe i dr. Ahmeda Jusufbegovića, a na vađenje krvi vodio ih je Emir Kovačić šef osiguranja Ratne bolnice Konjic i tjelohranitelj dr. Ahmeta Jusufbegovića. Logor je više puta posjetio dr. Haris Silajdžić koji je potpisao i razmjenu zatočenika 19.listopada 1993., te Andrej Kolomb iz MO CK uz čije posredovanje je i ostvarena razmjena. Upravnik logora Edhem Žilić veliku nehumanost iskazao je činom skrivanja nekih zatočenika u Bradini, Čelebićima i prostorijama Športske dvorane kako isti ne bi bili razmijenjeni. Ostali zatočenici predvođeni Dragutinom Perićem zahtijevali su oslobađanje svih ili nikoga, a što im je uspjelo nakon višesatnog mrcvarenja. Na putu ka slobodi u UNPROFOR-ovim kamionima tri sata su ih pripadnici muslimanske Armije RBiH držali u Donjoj Jablanici odakle su stigli na Vrde, na prostor pod nadzorom HVO-a. Oslobođeni su svi osim Gorana Blaževića, kojeg su 09. listopada 1993. odnosno 14. listopada 1993., s još pet Srba, odveli na suđenje u Buturović Polje u logor u kući Jake Tomića. Goran Blažević je razmijenjen za muslimanskog časnika na Drecelju kod Konjica 07. veljače 1994.godine.

Dijelovi teksta preuzeti iz knjige Zvonke Dragića „Gorka vremena hrvatskog naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića“.

Za Logor Športske dvorana na Musali u Konjicu, Sud BiH je 17.04.2015.godine osudio Ibru Macića za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) i izrekao zatvorsku kaznu od 10.godina uz utvrđenu bitno smanjenu uračunljivost u trenutku počinjenja djela.

Sud BiH je prvostupanjskom presudom 17.11.2017. godine upravnika logora Edhema Žilića osudio za Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije SFRJ na zatvorsku kaznu od devet (9)godina, da bi Apelacijsko vijeće Suda BiH dana 25.05.2018. presudom usvojilo žalbu tuženog i preinačilo odluku o kaznenoj sankciji te smanjilo zatvorsku kaznu na šest (6) godina.

Danas nakon gotovo tri desetljeća od ovog i drugih stravičnih stradanja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, pored svih negiranja, prikrivanja i umanjivanja žrtve hrvatskog naroda svjedoci smo da su logoraši i njihove obitelji, pored mnoštva zakonskih propisa iz oblasti braniteljske i civilne populacije na razini Federacije, tako i države potpuno zanemareni, a njihova žrtva obezvrijeđena… – navodi se u današnjoj informaciji za medije Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata u BIH.

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo