Zlatko Pinter: BITI KRITIZER SVEGA POSTOJEĆEG NAJKOMOTNIJA JE POZICIJA

 Vjerujem kako većina ljudi danas zacijelo zna gdje je sve griješio Napoleon Bonaparte u svojoj osvajačkoj strategiji (počevši od poraza u Rusiji do Waterloo-a), a također i Atila, Aleksandar Veliki, Džingis Kan, Tamerlan i mnogi drugi koji su maštali postati gospodari svijeta, a nisu uspjeli. 

 Kad sve prođe i stvar se potanko i detaljno, bez žurbe, pritiska i emocija razloži na proste faktore i analizira poput šahovske partije, zaključci se sami od sebe nameću, pa onaj tko se takvog posla laća ne rijetko s podsmijehom zaključuje kako je bilo bezbroj pametnijih, logičnijih, boljih i produktivnijih rješenja, ali eto, taj toliko hvaljeni, razvikani vojskovođa i strateg odlučio se baš za onu gubitničku opciju. Naravno, ne pada im napamet pokušati sve staviti u kontekst vremena u kojem se to događalo i uzeti u obzir čimbenike i silnice od bitnog, pa i presudnog utjecaja na ishod procesa i događaja. A i zašto bi se time bavili, kad postoji mnogo lakši put?

Zbog takvih “sveznalica” i “mudraca” i postoji ona dobro poznata izreka o generalima poslije bitke. No, mi u Hrvatskoj smo (kao i obično kad su u pitanju besposlica i prazne tlapnje) otišli ne jedan, nego tri koraka dalje, pa su mnogi od nas u stanju nepogrešivo predviđati budućnost do te mjere da bi vjerojatno mogli promijeniti i sam tijek povijesti – samo kad bi dobili (kako se to obično kaže) “pet minuta vlasti”. I jako im dobro ide. Bolje nego Nostradamusu, Baba Vangi ili onim Tarabićima iz Šumadije zajedno. Sudeći barem po tomu kako samouvjereno nastupaju.

 Mnogi naši samouki “mudraci” opće prakse, pogotovu Keyboard Warriors-i koji danonoćno biju bitke na bojnom virtualnom polju (do malaksalosti i usijanja tipkovnice), znaju sve: što misli Trump, kakve planove imaju Bill Gates, Rothschildi, Rockfelleri, obitelj Morgan, Bush, Soros i ostali koji “drmaju” svijetom (ili planiraju njime ovladati), a naročito su upućeni u svjetske urote – za koje uvijek, ama baš uvijek “pouzdano”, “točno” i “precizno” znaju kako zacijelo postoje, jedino nemaju pojma tko ih, kako i zašto osmišljava i provodi. No, nećemo ići u detalje. Ponekad je lakše prihvatiti tlapnje nego razbijati glavu društvenim fenomenima i do besvijesti “bistriti” literaturu ne bi li se što dokučilo.

 Da, ima još nešto.

 Mislim da smo mi Hrvati u samome svjetskom vrhu kad je u pitanju broj kritizera po glavi stanovnika (mada je to, istini za volju poprilično teško utvrditi), pogotovu uzmemo li kao meritum ono što kola Internetom, odnosno portalima i društvenim mrežama. Kod nas kritizerstvo (kritika zbog kritike – koja je sama sebi svrha) postaje neka vrsta nacionalnog sporta. Oni koji nisu spremni režati na sve i svašta i lajati na zvijezde gotovo da se ne osjećaju više ravnopravnim pripadnicima društva (ili barem onog njegovog dijela koji sebe pronalazi i prezentira na Internet stranicama).

 “Nabrijani” komentari, ne rijetko sirovi, vulgarni, psovački, ispunjeni mržnjom, naša su svakodnevica i to polako postaje ne baš tako marginalna pojava. Ima onih koji čak i stupanj “domoljublja” mjere količinom istresene žuči, jer, zaboga, ne možeš biti uljuđen, pristojan, kulturan i smiren, ako si “fajter” – jer “fajter” po vokaciji mora jurišati, lomiti, kidati, rušiti sve pred sobom, a to se najbolje dočarava teškim riječima, prijetnjama i uvredama na račun neistomišljenika.

 Tu, naravno, nema nikakve razlike između “ljevičara”, “centrista” i “desničara”, što je sasvim logično i prirodno, jer primitivizam je primitivizam, a isključivost je isključivost, s koje god strane dolazili. Najbolji su nam primjer ovi s krajnje ljevice (“antife”) i njihova subraća “liberali” koji Hrvatskoj po svaku cijenu žele nametnuti svoje shvaćanje “progresa” i “civilizacijskih vrijednosti” koristeći se modelima i metodama kojih nema nigdje u svijetu. Oni su u svakom trenu spremni “oplesti” po dežurnim krivcima – “desničarima” i konzervativcima koje prikazuju kao najveće zlo, a sve ne bi li sakrili svoje nečasne nakane i pustili dimnu zavjesu iza koje se odigrava njihov scenarij kojim nas vode “u ljepšu i sretniju budućnost”. Ne rijetko pravdaju masovne zločine, pozivaju na odmazdu, traže krv, a u isto vrijeme smo mi prema kojima se te strelice mržnje odapinju, glavni negativci -“ustaše”, “desničari”, “radikalni” i “ekstremni” članovi društva koji predstavljaju “opasnost” za zajednicu.

 I ta vrsta kritizerstva (bilo “lijeve”, “desne” ili “centrističke” provenijencije) kojeg nitko tko i za jotu drugačije misli nije pošteđen, postaje polako mainstream našeg virtualnog svijeta, naše otužne i jadne komunikacije koja sve više sliči igri “gluhih telefona” nego dijalogu. I po pravilu odustaju oni manje agresivni, nenavikli na način konverzacije u kojoj psovke i uvrede zauzimaju ključna mjesta, pa pripadnicima različitih “čopora” na kraju preostaje jedino da se sami međusobno “kolju”. 

 “Demokracija je” – reći će netko. “Ljudi imaju pravo na ničim ograničenu slobodu”. 

 E, nije tako! U svakom slobodnom i demokratskom društvu sloboda pojedinca je ograničena istom takvom slobodom druge jedinke zajednice – inače se sve pretvara u teror onih agresivnijih i sklonijih nasilju. I tu je uloga države još uvijek nezamjenjiva. Ona sa svojim institucijama mora osigurati okvir u kojem će se društveni i politički procesi odvijati nesmetano, u demokratskom ozračju, ali se ne može i ne smije dopustiti zloporaba slobode – bilo skupinama ili pojedincima. U slučajevima kad se to dogodi, ona mora intervenirati mehanizmima koji joj stoje na raspolaganju na primjeren i zakonit način, jer izostanak takve reakcije put je u bezvlašće i anarhiju, u džunglu u kojoj vlada pravo jačega.

 Dakako, postavlja se pitanje kako “pritisnuti” vlast u slučaju kad su građani njome iz bilo kojeg razloga nezadovoljni. Budući da primjena nasilja (bilo od skupina ili pojedinaca) nije razumno rješenje, preostaju još dva načina: politička borba i društveni aktivizam unutar sustava (u okviru političkih stranaka, udruga civilnog društva i sl.), ili građanski neposluh. Teško da postoji kakav treći legalan i legitiman put.

 Koliko imamo koristi od stranaka i mase udruga civilnog društva, vidimo. Broje se u stotinama, a svi se slažemo kako mnoge stvari ne idu dobro. No, da bi se okrenuli onom drugom preostalom rješenju: građanskom neposluhu (koji podrazumijeva pasivan otpor građana – štrajkovima, odbijanjem ispunjavanja obveza prema državi, otpor provođenju zakona i naredbama vlasti itd.), društvo mora imati stanoviti stupanj svijesti, kako građanske, tako i političke. Toga kod nas nema. Građanska i politička svijest su u Hrvatskoj u povojima, kao i sama demokracija. Naš čovjek još uvijek nema spoznaju o tomu da je on najvažnija karika u društvu i da svojom slobodnom voljom i udruživanjem s istomišljenicima može postati snaga koja će mijenjati stvari – ne čineći ništa, odnosno, pružajući pasivni otpor.

 Moguće je da smo pomalo i nestrpljivi. Tri desetljeća u životu jedne države je suviše kratko razdoblje da bi se prije svega promijenio naš mentalitet i drugo: da bi se svijest o kojoj je riječ razvila i zamijenila onu mentalnu matricu što ju baštinimo iz razdoblja u kojem smo živjeli do 1990. godine.

 Budući da se još uvijek vrtimo u čarobnom krugu tranzicije, nužno je i korisno voditi rasprave, polemizirati, komunicirati – na svim razinama, ali bilo bi jako dobro da to činimo pristojno, kulturno i civilizirano, da se ostavimo teških i zapaljivih riječi nepriličnih za javnu komunikaciju, riječi koje truju javni prostor, izazivaju netrpeljivost, mržnju i stvaraju ozračje u kojem se čak i nasilje zagovara kao “legalno”, “legitimno” i “jedino moguće” sredstvo.

 Mi sebe jednostavno ne smijemo dovesti u takvo stanje. Nemamo pravo na to, nakon svega što smo prošli u zadnjih 30 godina. Nemamo pravo na to zbog budućnosti svoje djece, pa i onih koji su dali svoje živote za ovu zemlju i njezinu slobodu.

 Uvijek postoji rješenje. Nasilje i revolucije nikad nikomu nisu donijele ništa dobro. Nakon rijeka prolivene krvi, na vlast su dolazili slični ili još gori od onih koji su bili svrgnuti. Sjetimo se Orwellove Životinjske farme. I pokušajmo ohladiti glave.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo