Šiljo: Ovdje i sada – opet „uzeti stvari u svoje ruke“!

Šiljo je – nakon stotinu tekstova u predizbornim i poslijeizbornim tjednima, i sustavnih nastojanja da se prekine kontinuitet i dokine monopol dosadašnje vlasti – neveselo zatvorio „krug kredom“. Jedno je razdoblje iscrpljeno. Iscrpljen je i on, i mnogi drugi. Iscrpljen je i „obični“ puk. Koji osim šutjeti i trpjeti, odnosno trpjeti i davati si oduška na društvenim mrežama, za sada „nema kamo“. Pritisnulo ga. No osobe pojedinačno mogu, recimo, otputovati. Tako i Šiljo kreće na put u daleku zemlju. U kojoj će se baviti sadržajima posve drukčijima od ovih. A hoće li se ikada vratiti u ova „bespuća povijesne zbiljnosti“, to mu nije dano znati.

Zagreb – Vidikovac, 15. listopada 2020., na dan Gospina čuda u Fatimi

Ovo je stota Šiljina kolumna odnosno komentar potaknut, većinom, tekućim političkim zbivanjima. Prvi je, tako potpisan, napisan i objavljen na Hrvatskom nebu 18. svibnja ove godine. Otad, u ovih 150 dana, na Nebu mu je objavljeno 100 tekstova. U početku kratkih, a zatim dužih, dugih, pa i „predugih“.

Pogled unatrag pokazat će s koje se točke krenulo. Naslov prvog dnevnog komentara glasio je: „Raspušteni Sabor“. Bio je to dan kada je samoraspušten Hrvatski sabor, po volji većine, kako bi se održali prijevremeni izbori. Bio je to trenutak velikih očekivanja da bi oni mogli uroditi nekim novim i drukčijim odnosom snaga, i da bi nova saborska većina i sama vlada mogla biti dijelom nova, a ne samo kombinacija već viđenoga, to jest HDZ-a i njegovih „klubskih“ perjanica s dvjema frakcijama raspadnutoga HNS-a i „dežurnim“ manjincima odnosno dvama njihovim dugovječnim poslovođama.

Razbudila su se proljetos u mnogima velika očekivanja. No Covid-19, izborni inženjering, propaganda, gospodin D’Hondt, udarci ispod pojasa i nekonsolidirana oporba takva su očekivanja učinila iluzornima. Nakon što je u proljeće 2019. nacionalna oporba propustila „zicer“, u smislu da se udruži i formira zajedničku listu od 12 mušketira i mušketirki za europske izbore pa na njima potuče i HDZ i SDP, ta protraćena šansa poslije joj se osvetila. Kao i u nogometu. S velikim improvizacijama i „zekanima iz šešira“ uspjela je u srpnju ove godine na izborima za Hrvatski sabor osvojiti oko 17 posto mandata. Što je premalo za sve. Osim toga, oni su raspodijeljeni na tri stranke i na niz „nezavisnih zastupnika“. Šansu kakvu je imala u svibnju prošle godine – da se ’umreži’ i ’uortači’ – čini se da ni kao parlamentarna oporba ne namjerava iskoristiti. Osim ako svi skupa dozriju pa počnu razmišljati šire i s općim dobrom pred očima kao glavnim mjerilom politike kojom se bave. I tako djelovati. U tom slučaju, smiješi joj se jačanje, a posljedično i znatno bolji uspjeh na izborima za Hrvatski sabor, redovnima ili prijevremenima. U najboljem slučaju i osvajanje većine mandata. 

Naslovni vremeplov dug 150 dana

U tom duhu, dobro je prisjetiti se nekih naslova odnosno tema obrađenih u ovom petomjesečnom vremeplovu. A svih stotinu „Šilja“ dostupno je unatrag uredno poredanih na ovom linku:

https://hrvatskonebo.org/phb/?s=%C5%A0iljo

Evo dakle izbora iz svih naslova, vremenskim slijedom:

Povukli se i posljednji hrvatski Mohikanci u Sarajevu [napuštanje PEN-a BiH i od četiriju ’unitarističkih’ Hrvata]

Vukovarska apostazija [odlazak Ivana Penave i stranačko-vijećničkog vrha iz HDZ-a]

Između dvaju valova [o posustajanju širenja koronavirusa, s izgledima da će nas najesen stići novi val]

„Unutar NDH-a postojao je Hrvatski državni ured za jezik“

HDZ-ova „Treća – sreća!“?

Je li narod više siromašan ili opljačkan?

HDZ i SDP: slika i prilika

Za dom! – U boj!

Monopol nad Hrvatstvom, stranačka mreža i biračka riba

Združena haranga establišmenta protiv „omladinca“ Škore

Mađarska rapsodija i jugoslavenska sinteza

Pupovčeva „točka na ’i’“

Tijelovo, sloboda, Stepinac, zlodusi i kukavice

Krajnji dometi stranaka „hrvatskih proljećara“

Što je ostalo od tuđmanizma?

Kolindin srednjak – prijelomnica u razlučivanju duhova

Dokle diskriminacije prema biračima i među listama?

Od teniskog „bratstva-jedinstva“ do (mogućega) biološkog terorizma

Plenkovićev HDZ: Skrivanje iza Bernardićeve golotinje

HDZ – Domovinski pokret: Ne uredujte po tuđoj kući!

Izbori koji su mnoge usrećili

Zatajenje hrvatskih intelektualaca

Korona, maskice i hrvatska politička ekonomija

Mandat za ponižavanje Hrvata?

Hrvatska prokockala ekonomske potencijale samostalnosti!

Demagogija Plenkovićeva trijumfalizma

A što, zapravo, hoće (hrvatska) oporba?

Zatvoren krug traženja političkog izlaza kod Hrvata

Stari i novi, tvrđi i mekši totalitaritarizam

Plenković komemorirao komunističke žrtve koje su bile za Staljina, a protiv Tita

Anketno ispiranje mozga narodu

Crna Gora – detonator „regiona“?

Vučić snuje „krnju Jugoslaviju“!

BiH i Hrvati u njoj – premise za razmišljanje

Politika&kriminal

SPC naprijed, ti, Stepinče, stoj!

„Bosna“ i godine „koje su pojeli skakavci“

Svi o svemu, nitko o moralu!

U čemu je smisao „oporbe“?

(Demo)kršćanstvo se pretvorilo u svoju vlastitu sjenu

„Priča“ o politici pretvorila se u „burlesku“ s ljudima u politici.

Osvrt s vidikovca: Ne zaboraviti istinu o sebi!

Početkom 90-ih godina rat i nesigurnost združili su glavninu hrvatskog naroda oko glavnoga cilja: države. Suradnja, solidarnost, spremnost na žrtvu, zdravi nacionalni ponos bili su plodovi tog jedinstva. Želja za slobodom i suverenom samostalnošću bila je tako snažna da je davala smisao svim trpljenjima i nevoljama i ulijevala snagu vjere u pobjedu dobra nad zlom, koja se i dogodila.

U međuvremenu je ta plemenita zdušnost, makar i samo taktički i iz nužde postignuta, poljuljana, ili kompromitirana, ili narušena, ili iznevjerena. Između ostaloga zato što je nestalo one vanjske i vidljive ugroze. A poglavito zato što nakon što smo se izborili za državu nismo jasno definirali novi glavni cilj. Cilj za mirnodopsko razdoblje. Cilj koji bi držao hrvatski narod dinamički združen u htijenju onoga što mu je zajedničko i najvažnije. Unatoč svima onima koji su izgubili svoju državu, a onda uspjeli preuzeti ovu neželjenu državu i gotovo sve institucije. Unatoč, dakle, posvuda dobro raspoređenim zlodusima i sablastima „neoproštene pobjede“.

Brojna i teška unutarnja razočaranja, kako u Hrvatskoj i BiH, tako i u iseljeništvu, starom i ovom najnovijem, na koje do unatrag 10 godina nismo ni pomišljali, utisnuli su dubok pečat i duboke rane u hrvatsko biće.

Što bi bio glavni i ostvarivi cilj?

Što bi dakle mogao u ovom trenutku biti glavni i ostvarivi cilj? Prvo, sačuvati državu i u njoj činiti svjesnom i jačati vlastitu slobodu. Naučili smo naime da država nije sama sebi svrha. Nego da je ona samo nužan okvir za rascvat života i ostvarenje slobode. Naučili smo i to da je slobodu čovjeka u sebi i zajednice u sebi nemoguće ostvariti bez hrabrosti i spremnosti na žrtvu. U sebi. I bez strogog razlučivanja duhova koji nas opsjedaju ili se nude kao (lažni) proroci i (lažni) spasitelji.

Šiljo je, kako mu upravo u smislu čestitke za stotu kolumnu napisa jedan blizak prijatelj, subistritelj i ujedno vjerni čitatelj (uz pozdrav i svim vjernim čitačima po službenoj dužnosti!) htio 

„poručiti hrvatskom narodu da ne zaboravi istinu o sebi: 

kako bi se uspješno suprotstavio neprijateljima, nepravdi, nepoštenju i licemjerju;

kako bi reagirao uvijek kada su ugrožene vrjednote koje nisu na prodaju, 

kako ne bi bio ravnodušan kada se odlučuje o budućnosti naše države i naše slobode;

kako bi branio državu i ostvarivao slobodu;

kako bi poticao zdravi nacionalni ponos i raskrinkavao lažne proroke „novoga doba“, koji nas uvjeravaju da se trebamo odreći svoje kulture, svoga identiteta, svoje povijesti, svoje države i svoje slobode, u konačnici odreći se SEBE.“

Nadalje, primjećuje taj sudrug:

„Šiljo je pokušao oživiti izvornu snagu zajedništva koje je donijelo toliko dobrih plodova u borbi za naše ideale, s nadom da će ih donositi i u budućnosti;

Šiljo zna da su rodoljublje i domoljublje potrebni da bi se ta snaga pretvorila u djelovanje, ali zna i da je potreban izvorni i djelatni hrvatski nacionalizam prilagođen aktualnim životnim potrebama hrvatskoga naroda, izvorni i djelatni hrvatski nacionalizam koji će artikulirati alternativu liberaliziranim komunistima i lažnim nacionalistima.“

Vrijedi još dodati: u obranu ljudski, kršćanski i nacionalno pojmljene demokracije. Onoga što jedan od nas koji se iskreno družimo i snujemo snove i kujemo planove nazva i predloži kao „domokršćanstvo“.

Još ponešto o perspektivi u vremenu

Prošlo je 25 godina od teritorijalnog ocjelovljenja Hrvatske, za kojim je došao i sporazum koji je uspostavio 25-godišnji daytonski mir i postdaytonski (oktroirani) poredak. Četvrt stoljeća – to nije kratko razdoblje! Iako su neka lica s ekrana, imena stranaka i situacije toliko dugo iste da nam se čini kao da stojimo u vremenu. Ne, ne stojimo! Razdoblje između dvaju svjetskih ratova bilo je kraće od četvrt stoljeća, iako je ono od 1945. do 1990. potrajalo duže od četvrt stoljeća. „Ne znate ni dana ni časa“ (Mt 25,13), mogli bismo posegnuti za Evanđeljem i na povijest društva primijeniti Isusove riječi koje se odnose na nešto sasvim drugo – na smrt, na vječno spasenje ili vječnu propast.

Kad je Hrvatska proglašena samostalnom i zatim – nakon krvava obrambenog rata nametnutoga od protivničkih snaga, jednih, drugih, trećih i četvrtih, nakon podnesenih bolnih ljudskih žrtava i općeg uništavanja svega – postala, obranivši se, međunarodno priznatom, tko je mogao u tom trenutku misliti da će toliko toga ispasti loše? Misliti da će jugoslavenstvo, velesrpstvo, u demokratičnost preobučeni boljševizam ili anacionalni, „građanski“ liberalizam („jedan čovjek – jedan glas!“) tako žilavo opstajati i jačati? Da će snage takvih nazora i htijenja preuzeti upravljanje hrvatskim društvom i državom? I tko bi tada pomislio da će se jednoga dana obnavljati ideje o „Srpskom svijetu“, o „krnjoj Jugoslaviji“, o „građanskoj Bosni“, ili o udarima na hrvatski, katolički ili bilo koji drugi identitet samo zato što „dubokoj državi“ smetaju identiteti, a osobito hrvatski i katolički?! Pa ipak, svjedočimo i tomu.

I tko bi mislio da će godine 2000. doći na vlast oni koji su došli i pokušati devastirati upravo hrvatstvo i nacionalnu suverenost? I tko bi mislio da će oni koji će ih smijeniti nastaviti, u osnovi, sličnim kursom? I tko bi mislio da će politička korupcija i čitava ta lepeza nezakonitog i nemoralnog ponašanja dosegnuti takve razmjere kakve je dosegnula do danas? Ili da će u BiH bošnjačke politike sebi postaviti kao glavni cilj „neutralizaciju“ Hrvata kao treće noge tronošca na kojem je ta država ustrojena? I da će u tomu imati potporu jedne Njemačke (Danke, Deutschland!)? I ne samo Njemačke.

Pa ipak, sve što je bilo „nezamislivo“ zaista se i događalo. A posljedice su golim okom vidljive. Posljedice koje su se pretvorile u stanje. Stanje koje se pretvorilo u „vrzino kolo“. Iz kojega se traže izlazi. Drugim riječima, sve postaje opet jako, jako „otvoreno“. Sve, opet, postaje moguće. U okvirima nekih starih-novih geopolitika, s dodatkom migranata, Rusa, Turaka, Kineza i ostalih. I, naravno, učvršćenih domaćih oligarhija. I manje ukorijenjenih „europskih integracija“. I Zapadnoga Balkana kao „regiona“. I korone, naravno, pogodne i za „baba-rogu“. I za utjerivanje ljudi u torove.

Hic et nunc

Ovdje i sada, unutar Hrvatstva, unutar Europe i svijeta koji se hoće ili ne će sve više (de)globalizirati, imamo realne domaće društvene i gospodarske, a napose političke i intelektualne čimbenike. One koje imamo. Takve kakve imamo. (Šmrc!) Do ovog časa. („U tom strašnom času“, nazvali su izbor iz hrvatskoga ratnog pjesništva iz rata 1991. priređivači Sanader i Stamać). 

Ovdje i sada, imamo čvrstu vlast, no labilniju nego što se misli, vlast bez izbornog i moralnog legitimiteta i bez programskog i izvedbenog identiteta. Imamo i meku i „šarenu“ oporbu, bez pravog senzibiliteta, „nefokusiranu“. Bez dovoljno političke strasti, instinkta, znanja, umreženosti i združenosti. Može li se što u tom pogledu promijeniti?! Svakako može, ali s drukčijim polazištima, ljudima i odnosima u opoziciji od (do)sadašnjih. Prvi su na potezu zastupnici. Na njima je da se u tom pogledu deklariraju. I da međusobno komuniciraju.

A Plenković se već i prijeti. Aludira, čini se, na to da će „neovisno pravosuđe“ krenuti u kaznene obračune s eventualnim – tobožnjim – krivcima za ponašanje toga tragičnog mladog čovjeka koji je u ponedjeljak pucao na zgradu vlade i policajce koji su ju čuvali: „Moramo pronaći zašto se ovo dogodilo, moramo pronaći gnijezdo odakle je ovako nešto krenulo.“ Rekao je – kako je izvijestila Hina – da trenutno „ne može ni u koga uprijeti prstom“, ali se društvo mora zapitati tko su akteri koji potiču mržnju u političkom životu Hrvatske. „Koji su čak nakon ovoga akta, poput Ivana Penave i gospođe Karoline Vidović Krišto, u stanju dati izjave koje su za svaku osudu, neprihvatljive, nevjerojatne u političkom smislu i sigurno ne pridonose kulturi tolerancije i normalnog ponašanja u uređenom društvu članice Europske unije.“ Sjetio se i pozvati na odgovornost razne medijske aktere, za koje je ustvrdio da „u svojim emisijama potiču nesnošljivost i mržnju, prije svega između Hrvata i manjinskog naroda Srba“.

Može Plenković s ukupnim državnim i represivnim i kontroliranim medijskim aparatom tražiti krivce svijećom, reflektorima ili dronovima. I danju i noću i u ranu zoru. No poštenije bi bilo da se prije svih tih izvida zapita i o vlastitoj vladavini, vlastitom ponašanju i vlastitim politikama. I o reakcijama na njih iz najdubljih dubina ljudskoga i nacionalnoga bića. 

Bez daljnjeg obrazlaganja, Šiljo mora i njega i ostale ’izvidnike’ uputiti na izreku iz drevnoga Rima koja je glasila: Fiat iustitia, pereat mundus! – Neka bude pravda, pa makar propao svijet! Žudnja za pravdom može biti silno jaka, jača od fizičke sile. Može graditi, može i razarati – to ovisi o okolnostima. No na tu žudnju za pravdom ne računaju oni koji gaze ili preziru načelo pravednosti. Kao sile koja ustaje protiv materijalne pokvarenosti i uzurpacije vlasti, protiv dvoličnosti i perfidnosti vlasti, protiv ponižavanja „nižih“ slojeva, iz kojih su toliki za pravdu živjeli i za nju bili spremni poginuti, ili su i poginuli.

Koliko je pravda važna kao pokretač ljudi i skupina u povijesti, pokazalo se dosad nebrojeno puta. Među onima koji su ju cijenili bio je i papa Pio XII.. On je za geslo svoga pontifikata odabrao Opus iustitiae pax – Mir je djelo pravde. Obrnuto bi bilo: Nemir je djelo nepravde. Pobuna je posljedica nepravde. Odnosno, primijeni li se malo fleksibilnije jedna misao slavnog francuskog pisca i katolika iz prošlog stoljeća, Georgesa Bernanosa, opet ćemo doći na isto. Ona glasi: „Svi ratovi posljedica su loših mirova!“

No u svijesti neojugoslavenskih ni u vokabularu (kvazi)europskih političara-aparatčika riječ „pravda“ čini se da ne postoji. Ili taj pojam „ne pìzā“!

P. S. 

Šiljo je – nakon stotinu tekstova u predizbornim i poslijeizbornim tjednima, i sustavnih nastojanja da se prekine loši kontinuitet i dokine monopol dosadašnje vlasti – neveselo zatvorio „krug kredom“. Jedno je razdoblje iscrpljeno. Iscrpljen je i on, i mnogi su iscrpljeni. Iscrpljen je i „običan“ puk. Koji osim šutjeti i trpjeti, odnosno trpjeti i davati si pukog oduška (pa i na neprimjerene i destruktivne načine) na društvenim mrežama, za sada „nema kamo“. Pritisnulo ga. No osobe pojedinačno mogu, recimo, otputovati. Tako i Šiljo kreće na put u daleku zemlju. U kojoj će se baviti sadržajima posve drukčijima od ovih. A hoće li se ikada vratiti u ova „bespuća povijesne zbiljnosti“, to mu nije dano znati. Zato sada samo može srdačno pozdraviti sve svoje vjerne čitatelja, zaželjeti im da prežive ovo hrvatsko „novo normalno“. Da ne klonu duhom. Da ne zaborave kako u svakom trenutku mogu – i trebaju – opet „uzeti stvari u svoje ruke“! I umjesto „Zbogom“ poželjeti da pozdrav glasi „Do viđenja“. S još jednim (sit venia verbo!) citatom iz evanđelja kao dometkom: „“Tko ima uši da čuje, neka čuje! (Mk 4,9)“ – A tko nema uha, sluha ni duha, što očekivati od njega?!

Šiljo/Hrvatsko nebo